Kratke priče - Robert Lehpaner

Donje Zaleđe bilo je seosko naselje tipičnog izgleda za ove krajeve. Nekoliko desetaka, uglavnom neožbukanih ili poluožbukanih kuća; većinom blatnjava i neuredna dvorišta, u kojima su stajali stari traktori i razna druga poljoprivredna oprema, karoserije starih automobila ili kamiona jugo-proizvodnje, kao i one skupine raznih starih predmeta koje čovjeka podsjećaju na glomazni otpad, i za koje ponekad i sami stanari više ne znaju služe li još nečemu ili bi ih trebalo baciti. Stari nakrivljeni drveni stupovi za struju, između kojih su labavo visile strujne žice; cesta od odavno ispucanog i bezbroj puta već krpanog asfalta; kraj kolnika, umjesto nogostupa, neuredne površine od zarasle trave ili šljunka; ostaci nadstrešnice autobusnog stajališta kojoj je netko odvalio bočne stranice, te društveni dom kao jedini sadržaj i središnja točka naselja. Vozači su morali paziti jer je cesta bila šetalište za pse i kokoši mještana. Društveni dom bila je prizemna zgrada s kosim krovom. U des...

Ljetno poslijepodne. Tamara i Ivan bili su zavaljeni na kauču, svatko udubljen u svoju knjigu, kad je stigla poruka na Ivanov mobitel. ‘pred Grazom smo’ “Pred Grazom su”, pročitao je Ivan. “Tek?” iznenadila se Tamara. “Da, čudno. Možda su kasno krenuli.” “Ili je gužva.” “Ili to...” “Kako god, mi smo im sve počistili i izluftali. Pa kad stignu, stignu. Ostalo je i pizze, ako žele.” Ivan i Zvonko bili su prijatelji još iz mladih dana. Prije nešto više od petnaest godina zajedno su kupili kuću s dva stana na periferiji Zagreba. Bila je povoljna jer je bila u vrlo lošem stanju. Krenuli su je tad uređivati i opremati, i čim je bilo donekle moguće, uselili su se. U jedan stan Ivan i Tamara, a u drugi Zvonko. Nedugo nakon toga su se Ivan i Tamara vjenčali, a Zvonko je bio Ivanov vjenčani kum. Zvonko je nakon nekoliko mjeseci odlučio pokušati svoju sreću u Beču. Tamo je ostao živjeti, kasnije upoznao Ružicu i oženio se za nju. Zvonkov stan je dakle bio prazan, ...