Kratke priče - Robert Lehpaner

Marina je sjedila za stolom i s oduševljenjem gledala slike na laptopu. Koja lijepa priroda... krasno... šume... Jankovac... jezera..., pomislila je. Njena prijateljica je sa suprugom i djecom nedugo prije toga bila na Papuku, pa joj je poslala linkove. Marinina prijateljica bila je psihologinja i uvjeravala je Marinu da zajedničke aktivnosti jačaju vezu ili brak i da zbližavaju ljude. Marina je odmah dobila želju i sama otići na Papuk. S djecom naravno. A onu bitangu od svog supruga i oca svoje djece, kojoj se vjerojatno neće dati maknuti se s kauča i od televizije, trebalo bi ipak pokušati nagovoriti, zaključila je. Možda mogu nakon dužeg vremena makar taj jedan dan biti obitelj, a ne uvijek majka s dvoje djece i beskorisni muškarac koji s njima dijeli stan. Što je duže razmišljala, ideja s izletom na Papuk svidjela joj se sve više. Možda bi im izlet bila čak prilika za novi početak kao obitelji. Ne samo obitelj na jedan dan, nego za stalno, za ubuduće. Marina se okrenula pr

U jednoj starijoj i već pomalo oronuloj vili građenoj tridesetih godina prošlog stoljeća, u Starogradskoj ulici, živio je Bartol, četrdesetogodišnji profesor njemačkog jezika. Radio je kod kuće kao prevoditelj strane književnosti i pjesnik. Bio je sretan što nije više radio u školi i što se mogao povući u svoj svijet literature. Bio je podstanar u kući starije, ali vrlo vitalne, gospođe Agate, bivše učiteljice u mirovini. Bartol nije imao samo unajmljenu sobu s tri obroka na dan i raznim međuobrocima koje mu je gospođa Agata samoinicijativno spravljala, već je smio koristiti i radnu sobu njenog pokojnog supruga Josipa, sveučilišnog profesora i općenito intelektualca. Ta radna soba, sa svim tim starinskim namještajem, s policama prepunim knjiga i starim Adlerovim pisaćim strojem koji je stajao kao ukras na jednoj komodi, to je bio Bartolov svijet. U toj sobi osjećao se kao da stvarno živi u vrijeme kad je vila građena. Osjećao se ugodno. Onaj vanjski, stvarni svijet ga nije previše zani