Robert Lehpaner
Kratke priče i romani

Pozivamo vas na predstavljanje romana "Kaznionica" u petak, 13.12.2024. u 18:00 sati u Pučkom otvoreno učilištu, Ulica Josipa Zorića 21A, Dugo Selo. Što se događa iza zida kaznionice? Je li istina ono o čemu se šuška u javnosti, a što se nitko ne usudi javno pitati? Nakon objavljenih knjiga “Živjeti u Hrvatskoj” i “Soba 202 i druge priče”, Robert Lehpaner nas u ovom ljubavno-političkom romanu vodi u uzbudljiv splet realnosti i fikcije. Majda i Branko sretnu se slučajno na vrhuncu predizborne kampanje. Međutim, nakon izbora više ništa nije kao što je bilo ranije. Počinju se događati stvari koje je rijetko tko pretpostavljao. Jesu li građani dobili vlast kakvu su zaslužili? U tim opasnim okolnostima, u kojima zakoni preko noći postaju bezvrijedni papir, u kojima više nitko nije siguran što ga može sutra zadesiti, oni uskoro potajno započinju ljubavnu vezu. Novonastale političke okolnosti se zaoštravaju, upliću im se u živote i stvaraju im najozbiljnije probleme. Hoće li njih...

Već je bilo kasno navečer kad su Tea i Vito izišli iz kafića. “Idemo kod tebe?” pitao ju je. Pogledala ga je. U očima mu je iščitala veliko očekivanje, ali ga je svojim odgovorom u trenu pokvarila. “Ne možemo, Lidija je doma.” “Zar nisi rekla da radi noćnu?” “Da, jesam, ali došlo joj je do promjene.” “Ah, da, vi medicinske sestre... niti se zna kad vam je dan, niti kad noć.” “Ne radimo mi od osam do četiri kao vi u bankama. Mi i doktori radimo 24 sata, sedam dana, i budi sretan da je tako”, odgovorila mu je pomalo ljutito. “Ma da, znam, naravno... Šalim se... A da u mom autu... možda...?” “A ne, ne, zaboravi. Ne mislim se opet prehladiti i biti tjedan dana na čajevima i antibioticima. Možda ljeti, ali ne sad.” “Pa mislio sam samo na kratko...” “Da, Vito, samo na kratko da ti kratko svršiš, da, da... Ajde bok, vidimo se, čujemo se.” Poljubila ga je i otišla. “Bok... da... vidimo se...”, odgovorio je i nestao. Tea i Lidija, bli...

Pozivamo vas na predstavljanje knjige "Soba 202 i druge priče" u petak, 19.4.2024. u 18:00 sati u Gradskoj knjižnici Dugo Selo, Ulica Josipa Zorića 17, Dugo Selo. Fotografija na naslovnici, Medvednica s pogledom na Zagreb, upućuje na prostor u kojem žive likovi iz ove knjige, prostor u kojem se događaju njihove zgode i nezgode, zapleti i raspleti. Priče zbirke „Soba 202“ pisane su jednostavnim jezikom, intuitivnim opisima i vješto isprepletenim dijalozima u kojima čitatelji mogu prepoznati sebe ili osobe iz svojeg okruženja. Čitatelji se mogu poistovjetiti s likovima, događajima i problemima. Autor prenosi opće stanje u društvu i svijesti pojedinaca, želeći nas potaknuti na promišljanja o životu kroz svakodnevne situacije. Ove kratke priče su za opuštanje, zabavu, razmišljanje, osmijeh na licu. One su sve ono što ste doživjeli, vidjeli ili što vam se može dogoditi. Svaka priča nas vodi u neki novi svijet, svaka radnja je detaljno razrađena, ali uvijek ostavlja mjesta za na...

Donje Zaleđe bilo je seosko naselje tipičnog izgleda za ove krajeve. Nekoliko desetaka, uglavnom neožbukanih ili poluožbukanih kuća; većinom blatnjava i neuredna dvorišta, u kojima su stajali stari traktori i razna druga poljoprivredna oprema, karoserije starih automobila ili kamiona jugo-proizvodnje, kao i one skupine raznih starih predmeta koje čovjeka podsjećaju na glomazni otpad, i za koje ponekad i sami stanari više ne znaju služe li još nečemu ili bi ih trebalo baciti. Stari nakrivljeni drveni stupovi za struju, između kojih su labavo visile strujne žice; cesta od odavno ispucanog i bezbroj puta već krpanog asfalta; kraj kolnika, umjesto nogostupa, neuredne površine od zarasle trave ili šljunka; ostaci nadstrešnice autobusnog stajališta kojoj je netko odvalio bočne stranice, te društveni dom kao jedini sadržaj i središnja točka naselja. Vozači su morali paziti jer je cesta bila šetalište za pse i kokoši mještana. Društveni dom bila je prizemna zgrada s kosim krovom. U de...

Ljetno poslijepodne. Tamara i Ivan bili su zavaljeni na kauču, svatko udubljen u svoju knjigu, kad je stigla poruka na Ivanov mobitel. ‘pred Grazom smo’ “Pred Grazom su”, pročitao je Ivan. “Tek?” iznenadila se Tamara. “Da, čudno. Možda su kasno krenuli.” “Ili je gužva.” “Ili to...” “Kako god, mi smo im sve počistili i izluftali. Pa kad stignu, stignu. Ostalo je i pizze, ako žele.” Ivan i Zvonko bili su prijatelji još iz mladih dana. Prije nešto više od petnaest godina zajedno su kupili kuću s dva stana na periferiji Zagreba. Bila je povoljna jer je bila u vrlo lošem stanju. Krenuli su je tad uređivati i opremati, i čim je bilo donekle moguće, uselili su se. U jedan stan Ivan i Tamara, a u drugi Zvonko. Nedugo nakon toga su se Ivan i Tamara vjenčali, a Zvonko je bio Ivanov vjenčani kum. Zvonko je nakon nekoliko mjeseci odlučio pokušati svoju sreću u Beču. Tamo je ostao živjeti, kasnije upoznao Ružicu i oženio se za nju. Zvonkov stan je dakle bio prazan,...