Robert Lehpaner
Kratke priče i romani

Bilo je pola šest. Slaven je razmišljao gdje bi stao da se brzo može javiti sestri kad se vrata ordinacije otvore, a da ne stoji kraj nekoga tko pokazuje znakove respiratornih bolesti. Na hodniku ispred ordinacije bilo je oko petnaest pacijenata. Sve stolice, koje su pripadale toj ordinaciji, bile su zauzete, neki pacijenti su stajali. „Valjda će me još primiti“, pomislio je. Slaven je rijetko posjećivao doktore i u bolnici je bio u životu svega na nekoliko pregleda. Svaki put, kad bi vidio prizore u nekoj zdravstvenoj ustanovi, kad bi promatrao ljude kako čekaju po hodnicima, kako kašlju, šmrču i kišu, kako u bolnicama voze bolesne u krevetima, kako bolesnici hodaju po hodnicima u šlapama i ogrtačima, pomislio bi da, ako uđeš zdrav, iziđeš bolestan. Pretpostavljao je da je to glupost, ali čim je vidio tu gužvu na hodniku, opet mu je došla ista misao. „Mislim da me lovi gripa, a čekam tu već skoro sat vremena“, rekao mu je stariji gospodin koji je stajao kraj njega. ...

Nakon održanih pet sati matematike i napornog roditeljskog sastanka Domagoj je izišao iz škole i krenuo prema autu. Mobitel mu je zazvonio. „Molim“, javio se. „Ej ti tamo, kako si?“ pitala je Vesna. „Gotov za danas. Napokon. Imao sam roditeljski s puno pametnih roditelja koji znaju sve bolje od nas nastavnika.“ „Naravno, naročito oni polupismeni roditelji.“ „Pa, da.“ „Nego pazi, imam poklon bon za vikend na Sljemenu za dvije osobe s jednim noćenjem u Tomislavcu. Vrijeme je da ga iskoristim jer mu uskoro ističe datum. Da odemo idućeg vikenda? „Vikend na Sljemenu?“ „Da, odemo u subotu ujutro gore i planinarimo i imamo u Tomislavovom domu večeru, noćenje i doručak.“ „Pa... hm... razmišljam...“, krenuo je odugovlačiti kao da provjerava neki prepuni i nepregledni terminski kalendar, a zapravo je znao da je za vikend slobodan. „I, kolega Banekoviću, dozvoljavaju li Vam to vaše obaveze?“ smješkala se. Stigao je do svog auta. „A to s n...

Branimir se probudio i pogledao na sat. Bilo je malo iza osam. Prethodne večeri stigao je kući oko jedan sat iza ponoći i otišao u krevet iza dva. Bila je nedjelja i mogao je još spavati ili barem se izležavati u krevetu. Ali ustao je, obukao se, pokupio sve prljavo rublje po stanu, ugurao ga u plastičnu košaru, zgrabio skriptu, novčanik i cigarete i spustio se do samoposlužne praonice rublja koja se nalazila u prizemlju zgrade. „Rano je, neće biti gužve.“ Čim je otvorio vrata praonice, zapuhao ga je neugodan miris deterdženta kojeg su perilice same dozirale tijekom pranja. Nije postojala mogućnost korištenja vlastitog deterdženta. Svi strojevi su bili slobodni. Naišao je na dvoje tinejdžera, djevojku i mladića. Pokušavali su shvatiti zidne upute za korištenje perilica, pisane na hrvatskom jeziku. Razgovarali su na engleskom. „Vjerojatno turisti iz hostela prekoputa“, pomislio je Branimir. „Excuse me, do you know how this works?“ pitala ga je cura kad ga je ugledal...