Robert Lehpaner
Kratke priče i romani

Michaelu je to bilo prvo jutro godišnjeg odmora. Unajmio je mali apartman u brdima, u jednoj od seoskih kuća koje su bile raštrkane između šuma i livada na kojima su pasle krave. Kravlja zvona su ga probudila i čim je ustao spremio se za jutarnje džogiranje i sjeo u auto. Na karti je prethodnih dana pronašao nekoliko kilometara dug put po ravnome, idealan za džoging, a parkirati je namjeravao negdje oko željezničkog kolodvora. Dok se spuštao vijugavom brdskom cestom prema malom gradu morao je paziti da ne pogazi neku od mačaka koje su neprestano nalijetale ispred auta. Stigao je do prvih kuća u gradu, prešao željezničku prugu, potom skrenuo desno. Uz ulicu, ispred kolodvora, bilo je nekoliko označenih parkirnih mjesta. Zaustavio se na jednom od njih, izišao iz auta i vratio se desetak metara do stupa s prometnim znakovima. Iz neobične kombinacije znakova nije mu bilo jasno smije li se i kada i koliko dugo parkirati. S druge strane ulice nalazila se policijska postaja, uz nju malo par...

Kao i mnogih večeri Dragan je sjedio sa suprugom Vericom na kauču u dnevnoj sobi. Na televiziji je igrao američki triler, ali ga nisu gledali. Bili su udubljeni u svoje mobitele. Imali su dobro uhodanu i u cijelom kraju poznatu trgovinu vrtne i poljoprivredne opreme i bili umorni od radnog dana. „Verice“, rekao je odjedanput i pustio mobitel iz ruke. „Da?“ pitala je i pogledala ga. „Odlučio sam, idem u politiku.“ „Kakvu politiku?“ „Kandidirat ću se za načelnika općine.“ „Kakve općine?“ „Naše općine, općine Brezovčani.“ „Dobra šala.“ „Ne, ne, sve ću ti objasniti. Pazi, već duže vrijeme razmišljam o tome. Puno sam čitao na internetu o psihologiji mase, o tome kako pridobiti ljude, kako ih obrlatiti. Ljudi vole kad se pojavi netko novi na sceni. Trebaš im dati osjećaj da si jedan od njih, da ih razumiješ, da su oni dobri i ti da si dobar. I takve gluposti. A imamo još i prednost da nas ljudi poznaju jer kupuju kod nas.“ „Zašto govoriš u ...

Bila je zimska večer i još nije bilo kasno, ali dani su bili kratki i već je bio debeli mrak. Melita se vraćala iz teretane i namjeravala je usput još preuzeti pošiljku iz paketomata u jednom od malih naselja kroz koja je prolazila. Njen uobičajeni paketomat se zapravo nalazio svega desetak metara od njene zgrade, ali pošiljka je taj put bila preusmjerena. Svaki put kad bi se vozila natrag po mraku kroz ta slabo osvijetljena naselja, bez žive osobe na ulici, a naročito dok se vozila kroz šumu između naselja, zamišljala je kako bi joj baš tada mogao automobil otkazati, mada je bio u dobrom stanju. Jedino pokvareno na njemu bila je jedna od dviju žarulja koje osvjetljavaju stražnju registarsku pločicu. „Gluposti, gledam previše serija na televiziji“, pomislila bi onda svaki put i pojačala radio. Zaustavila se na maloj šljunčanoj površini pokraj paketomata, koji se nalazio nekoliko metara udaljeno od poštanskog ureda. Pored pošte nalazili su se minimarket veličine jedne garaže, k...

Luka je šetao nemotivirano po dnevnoj sobi. Spavao skoro do podne, a popodne je proveo na mobitelu ili ispred televizora. Bio je svjestan da cijeli dan nije ništa korisno radio, a bila je već večer. Odlučio je da je krajnje vrijeme krenuti s pisanjem seminarskog rada. Roditelji, liječnici, bili su tog vikenda na stručnom skupu, pa se sa svojim knjigama, skriptama i laptopom mogao raširiti preko cijelog velikog stola u dnevnoj sobi. Čim je upalio laptop, pojavio se na ekranu skočni prozor da je baterija pri kraju. Prikopčao je punjač, ali se laptop nakon nekoliko minuta ugasio. Provjerio je lampicu na laptopu. Nije svijetlila, kao da punjač uopće nije spojen. Ukopčao je utikač od punjača u drugu utičnicu. Lampica i dalje nije svijetlila, niti se laptop dao upaliti. „Shit!“ Njegov prijatelj Borna bio je stručnjak za popravljanje računala, tableta, mobitela i sličnih uređaja, i ne bi bio problem nazvati ga i navratiti do njega da vidi o čemu se radi, ali je ta mogućnost otpadala...

Bilo je pola šest. Slaven je razmišljao gdje bi stao da se brzo može javiti sestri kad se vrata ordinacije otvore, a da ne stoji kraj nekoga tko pokazuje znakove respiratornih bolesti. Na hodniku ispred ordinacije bilo je oko petnaest pacijenata. Sve stolice, koje su pripadale toj ordinaciji, bile su zauzete, neki pacijenti su stajali. „Valjda će me još primiti“, pomislio je. Slaven je rijetko posjećivao doktore i u bolnici je bio u životu svega na nekoliko pregleda. Svaki put, kad bi vidio prizore u nekoj zdravstvenoj ustanovi, kad bi promatrao ljude kako čekaju po hodnicima, kako kašlju, šmrču i kišu, kako u bolnicama voze bolesne u krevetima, kako bolesnici hodaju po hodnicima u šlapama i ogrtačima, pomislio bi da, ako uđeš zdrav, iziđeš bolestan. Pretpostavljao je da je to glupost, ali čim je vidio tu gužvu na hodniku, opet mu je došla ista misao. „Mislim da me lovi gripa, a čekam tu već skoro sat vremena“, rekao mu je stariji gospodin koji je stajao kraj njega. ...