Robert Lehpaner
Kratke priče i romani

Nakon održanih pet sati matematike i napornog roditeljskog sastanka Domagoj je izišao iz škole i krenuo prema autu. Mobitel mu je zazvonio. „Molim“, javio se. „Ej ti tamo, kako si?“ pitala je Vesna. „Gotov za danas. Napokon. Imao sam roditeljski s puno pametnih roditelja koji znaju sve bolje od nas nastavnika.“ „Naravno, naročito oni polupismeni roditelji.“ „Pa, da.“ „Nego pazi, imam poklon bon za vikend na Sljemenu za dvije osobe s jednim noćenjem u Tomislavcu. Vrijeme je da ga iskoristim jer mu uskoro ističe datum. Da odemo idućeg vikenda? „Vikend na Sljemenu?“ „Da, odemo u subotu ujutro gore i planinarimo i imamo u Tomislavovom domu večeru, noćenje i doručak.“ „Pa... hm... razmišljam...“, krenuo je odugovlačiti kao da provjerava neki prepuni i nepregledni terminski kalendar, a zapravo je znao da je za vikend slobodan. „I, kolega Banekoviću, dozvoljavaju li Vam to vaše obaveze?“ smješkala se. Stigao je do svog auta. „A to s n...

Branimir se probudio i pogledao na sat. Bilo je malo iza osam. Prethodne večeri stigao je kući oko jedan sat iza ponoći i otišao u krevet iza dva. Bila je nedjelja i mogao je još spavati ili barem se izležavati u krevetu. Ali ustao je, obukao se, pokupio sve prljavo rublje po stanu, ugurao ga u plastičnu košaru, zgrabio skriptu, novčanik i cigarete i spustio se do samoposlužne praonice rublja koja se nalazila u prizemlju zgrade. „Rano je, neće biti gužve.“ Čim je otvorio vrata praonice, zapuhao ga je neugodan miris deterdženta kojeg su perilice same dozirale tijekom pranja. Nije postojala mogućnost korištenja vlastitog deterdženta. Svi strojevi su bili slobodni. Naišao je na dvoje tinejdžera, djevojku i mladića. Pokušavali su shvatiti zidne upute za korištenje perilica, pisane na hrvatskom jeziku. Razgovarali su na engleskom. „Vjerojatno turisti iz hostela prekoputa“, pomislio je Branimir. „Excuse me, do you know how this works?“ pitala ga je cura kad ga je ugledal...

Prijateljica joj je predlagala da se prijave za vikend izlet u Opatiju i skoro ju je uspjela nagovoriti. Ali je Sandra ipak odlučila provesti vikend sa suprugom Draženom na selu, na njegovom „gruntu“. Čvrsto je samoj sebi obećala da će to biti zadnji put da samo zbog mira u kući provede vikend na toj livadi i u toj kleti u nekoj zadnjoj zabiti bez ljudi. Do Draženove bila je samo još jedna druga klet, ali već neko vrijeme napuštena. Otkako je od roditelja naslijedio grunt, činilo joj se da živi samo za njega. Preko tjedna je obilazio trgovine i kupovao pribor za kosilicu, vrtne alate, neke žice, vijke i druge stvari za koje nije znala čemu služe, niti ju je zanimalo. Mrzila je grunt i sve što ima veze s njim. Sve njene ranije pokušaje da za vikend idu na neki izlet ili u restoran ili da posjete prijatelje, odbijao je. „Grunt i klet treba cijele godine održavati, to je stalna briga“, bio je njegov uobičajeni odgovor. „Dražene, mene taj tvoj grunt...“, pokušavala bi tada uvij...

Teniski klub imao je u sklopu klupskih prostorija salu koju su članovi kluba mogli koristiti i za privatna događanja. Igor, vlasnik lokalne građevinske firme i član teniskog kluba, odlučio je u njoj proslaviti svoj rođendan. Bio je strastveni nogometaš i igrao je u lokalnom nogometnom klubu. Nogometna ekipa, to su bili njegovi „dečki“. A u teniski klub se učlanio i povremeno igrao isključivo smatrajući da će među članstvom steći nove poslovne kontakte. Damiru se uopće nije išlo na taj rođendan i bilo mu je krivo što se od Igora dao nagovoriti da dođe. Stigao je među zadnjima. Sala je djelovala lijepo uređeno. Dobro osvijetljena, zidovi uredno obojeni i na podu je bio novi parket. Na zidu su visjela uokvirena priznanja i zahvalnice. Odmah do ulaza u salu bio je postavljen dugački stol s obostranim stolicama, za petnaestak ljudi. Otprilike na sredini sjedila je jedna žena. Na desnom kraju sjedio je stariji par. „Možda njegovi roditelji?“ pomislio je Damir. Igor je s gru...

Prostorije općine bile su smještene u manjoj, niskoj zgradi u središtu mjesta. Ubrzo nakon što je Zoran izabran za načelnika općine, uspio je spretnim vezama pribaviti sredstva za renoviranje općinske zgrade i uređivanje malog trga s klupama i nadstrešnicom na autobusnom stajalištu. Iako Zoran nije bio vjernik, smatrao je da raspelo u ruralnim sredinama uvijek dobro dođe, pa je tako dao postaviti i raspelo na trg. Nedugo nakon toga je uspio na općinskom vijeću ishoditi da se uspostavi radno mjesto tajnice. Kad se na razgovoru za posao pojavila Viktorija, koju do tada nikad nije vidio jer je živjela u drugom mjestu, malo su mu popucali osigurači u glavi. Od tog dana znao je samo da je mora ponovo vidjeti. Poduzeo je sve moguće poteze da za tajnicu načelnika općine bude primljena upravo ona. Sjedio je za pisaćim stolom. Nagnuo se prema desno ne bi li kroz otvorena vrata svog ureda ulovio Viktorijin pogled koja je sjedila za svojim pisaćim stolom u predsoblju. Nije ga vidjela, p...