Robert Lehpaner - Stjuardesa
Sjedio je za pisaćim stolom. Nagnuo se prema desno ne bi li kroz otvorena vrata svog ureda ulovio Viktorijin pogled koja je sjedila za svojim pisaćim stolom u predsoblju. Nije ga vidjela, pisala je na laptopu.
„Ej“, doviknuo je tiho.
„Hm?“ odgovorila je ne dižući pogled s ekrana.
„Dođi“, šapnuo je.
„Zašto?“
„Ajde, dođi“, smješkao se.
„Zoki, ne mogu sad. Radim.“
„Moram ti nešto reći.“
„Ne sada.“
„Bit ću jako, jako ljut na tebe, ako ne dođeš, Viki.“
„A dobro onda... ako je jako, jako...“, nakesila se.
Dignula je pogled s ekrana, ustala i ušla u Zoranov ured.
„Zatvori vrata, molim te“, rekao je.
„Evo, zatvorila sam ih, gospodine načelniče. Zvali ste me?“
Zoran je pogledao Viktoriju, sitnu, zgodnu plavušu u drugoj polovici dvadesetih koja je Zorana svojom bijelom bluzom, tamnoplavom suknjom, crnim čarapama i crnim cipelama s visokom petom podsjećala na stjuardesu. Nije nikad letio avionom, ali njen air-hostess-look ga je nekako posebno palio. Nedostajale su joj samo još marama s plavim mustrama oko vrata i tamnoplava kapa. I po tko zna koji put je dobio jaku želju poseksati se s njom na svom pisaćem stolu.
„Proziran si. Skidaš me pogledom i najradije bi me poševio sad“, smješkala se.
„Može brzinski dok nema pročelnice?“
„Ne možemo baš uvijek kad se tebi digne. Ti si već u četrdesetima. Moraš čuvati snagu“, nastavila se smješkati.
Promatrala je Zorana, dobro građenog, smeđokosog muškarca, mladenačkog izgleda, kao i uvijek uredno odjevenog u odijelo.
„Želiš reći da nemam snage za tebe?“ smijao se.
„Ajde još glasnije, neka baš svi vani čuju detalje iz intimnog života načelnika općine“, opomenula ga je i zatvorila prozor.
Svi zaposlenici općine, pročelnica, referenti i komunalni radnici, a tako i većina mještana, znali su za vezu načelnika i njegove tajnice, a oni se nisu niti suviše trudili skrivati je. Zoran je bio već neko vrijeme razveden i bivša supruga se odselila u Zagreb tako da se nije morao brinuti o mogućim susretima s njom na ulici, a Viktorija je bila slobodna i živjela s roditeljima. Zoran se osjećao kao kralj jer je bio u vezi sa znatno mlađom i zgodnom ženom, a Viktorija je smatrala da je njena veza s načelnikom Zoranom čini važnom ženom u općini i šire.
„Jesi li ti svjesna što se meni događa u hlačama kad te vidim tako odjevenu?“
„Neću sad detaljnije provjeravati tvoj događaj u hlačama“, uzvratila je i primila ga kratko između nogu. „Zašto si me zvao?“
„Mogla bi se preseliti napokon k meni, imam praznu kuću. Ne misliš biti vječno s roditeljima, ili?“
„Joj, da, opet ta stara tema. Da ti kuham, čistim, perem, peglam“, uzdahnula je. „Jesi me zbog toga zvao?“
„Dobrooo, evo, neću više o tome. Zvao sam te da ti predložim vikend na moru. Znaš da sam ti pričao da imam vikendicu.“
„Nije baš vrijeme za kupanje. Što ćemo raditi tamo?“
„Družiti se“, smješkao se i prošao joj rukom lagano preko stražnjice.
„Aaa... dobrooo...,“ razmišljala je, „ali ne mislim ti glumiti domaćicu tamo. Kad bi išli?“
„Odmah sutra. I nećeš glumiti domaćicu, ja i pizzerija ćemo nam biti domaćice. Pozvao bih i Niku i Filipa, njenog dečka. Da i njih upoznaš.“
„A što ćeš im reći, tko sam ja?“ nasmijala se.
„Prijateljica“, odgovorio je pokušavajući joj još jedanput rukom prijeći preko stražnjice.
„Da, da, prijateljica, naravno. Bit će im sve jasno kad im to kažeš. I sad me prestani dirati.“
„Briga me, neka misle što žele, odrasli smo ljudi.“
„Dobro. Daj, pokaži mi neke fotke od vikse“, razveselila se Viktorija.
„Pa nemam ih sad u ovom trenutku, ali svidjet će ti se.“
„Kako nemaš fotke? Pa danas svi sve slikaju.“
„Nekako su mi se sve slike izbrisale prije nekoliko dana.“
„A na Google Mapsu se sigurno vidi viksa, ili?“
„Dobro, žurim sad. Evo tebi ovi papiri, ti to sve odradi, a ja moram u županiju na jedan sastanak. Možda napokon dobijemo neka sredstva za asfaltiranje. Ako onima gore na brdu makar ne otpočnemo s asfaltiranjem, loše nam se piše na izborima. I rasvjetu sam im obećao, sranje. Ajde bok“, rekao je brzo, zgrabio mobitel i fascikl s papirima sa stola, sako s vješalice i izišao.
„E, čekaj, što da radim s tim papirima?“ doviknula mu je. „Nestao je... Kako to da nema fotke... Ako ima dobar auto i dobru kuću, ima vjerojatno i dobro viksu. Terasa s ležaljkama, natkriveni bazen, rasvjeta za noćno kupanje, pogled na more i ta sranja“, maštala je i kroz glavu su joj prolazile fotografije s portalâ za putovanja.
Kad je zazvonio Nikin mobitel, na ekranu je pisalo „Tata Zoran“. Sjedila je u Filipovoj sobi na kauču okružena knjigama i skriptama. Držala je laptop na krilu i tipkala. Filip je sjedio kraj nje, jeo wok iz papirnate kutije i daljinskim upravljačem skakao s programa na program ne znajući što bi ga zapravo zanimalo na televiziji.
„Javi se, big mayor te zove“, rekao je Filip nakon što je bacio pogled na njen mobitel.
Uzvratila mu je kratkim oštrim pogledom i primila mobitel.
„Ej, tata?“
„Bok, mala. Kako si?“
„Loše, radim za faks“, odgovorila je, uzdahnula i prošla po stoti put rukom kroz kratku raščupanu kosu. „Ne znam gdje mi je glava od svega što još imam za obaviti.“
„Neka, neka, zato ćeš jednog dana postati uspješan pravnik poput mene, odnosno pravnica“, nasmijao se Zoran.
„Da, jako uspješan. Možda i ja postanem načelnica u nekoj zagorskoj selendri u koju možeš doći samo na konju jer nemate normalnu cestu“, uzvratila je podrugljivo.
„ ... u kojoj već dugo nisi bila, mlada damo iz velegrada. Zar nije ljepše i zdravije živjeti na selu, nego u studentskom domu. Da si skoro bila u toj zagorskoj selendri, znala bi da su proširili i asfaltirali cestu do nas. Jer zahvaljujući razvojnom programu naše vlade...“
„Dobro, tata. Uskoro će ti izbori, pa tumači svojim susjedima programe svoje vlade i prednosti života na selu i pazi da ti se ne odsele svi u grad“, prekinula ga je.
„Nego pazi, imam prijedlog. Vikend na moru. Sad ovaj vikend pred nama.“
„To znači sutra?“
„Da. Povedi slobodno i Filipa, dugo ga nisam vidio. Još ste zajedno?“
„Da, da, tata, još smo zajedno. I da ti odmah odgovorim na sva pitanja koja slijede: Da, ponekad prespavam kod Filipa, kao što sam, na primjer, noćas. Da, on još uvijek studira filozofiju. Da, znam da filozofiju smatraš besmislenom. I da, još uvijek vozi onog starog Clija koji je po tvom mišljenju opasan po život. Jesam li nešto izostavila?“
„Nisi“, smijao se Zoran.
„Odlično. Razmišljam... za kupanje ionako nije vrijeme... Može, ponijet ću laptop i raditi. I ponijet ću Filipa. I uplati mi sto eura na IBAN.“
Filip je osluškivao razgovor i kolutao očima.
„Zašto?“ pitao je Zoran.
„Nama za gorivo i cestarinu“, odgovorila je.
„Pa nemam ja primanja kao gradonačelnik Berlina ili Beča.“
„Ajd', ajd', tata, možeš ti to. Byeee.“
Veselila se. Vidjet će baku nakon dužeg vremena. Baka je uvijek s njima išla u vikendicu. I baka je odlično kuhala. Niki je bilo čudno da je tata ne nagovara da putuje s njim i bakom. Možda je shvatio da ne voli njegovo društvo na putovanjima jer je uobičavao držati političke govore ili se hvaliti sofisticiranim tehničkim detaljima svog ogromnog crnog BMW-a terenca kojeg si je kupio nedugo nakon što je postao načelnik općine. Zoranova izlaganja baki nisu smetala jer je bila prilično gluha, ali Niki su tatini govori dizali tlak.
„Ne ide mi se baš u tu vašu vikendicu“, rekao je Filip nakon završenog razgovora.
„Znam, zbog moga tate.“
„Da. Ili će me jebati što studiram filozofiju i kako to ne vodi ka nikakvom uspjehu u životu ili će mi se hvaliti sa svojim jebenim crnim tenkom od auta. Fakat mi se ne da slušati taj bullshit.“
„Znam. Ali Fićo, pliiiiz... Paše mi da se malo maknem odavde. I obećajem ti, odnosno, pobrinut ću se, da te moj tata neće gnjaviti. I bit će baka tamo. Ona je skoro gluha, ali je simpa i jako fino kuha.“
Klimala je potvrdno glavom, maknula laptop s krila, sjela na Filipa, počela ga dirati po kovrčavoj kosi i gurnula mu svoj jezik u usta.
„Okej“, izustio je nakon što se uspio osloboditi od njenog jezika.
Tijekom vožnje Viktorija je bila pošteđena Zoranovih političkih izlaganja. Možda zato što ih je u uredu slušala svakodnevno. Ali je ipak morala odslušati nekoliko objašnjenja o vrhunskim tehničkim detaljima terenca. Viktorija ih nije do kraja razumjela, niti su je zanimali. Imala je slušalice u ušima i cijelim putem je uživala u vožnji u takvoj vrsti automobila.
„Stigli smo“, rekao je Zoran veselo kad su stigli ispred neožbukane katnice.
„Kako misliš stigli smo?“ pitala ga je Viktorija začuđeno i izvadila bežične slušalice iz ušiju.
„Pa da.“
„Daj, zezaš se, Zoki. Ajde, vozi dalje“, nasmijala se.
„Ne, ne zezam se. Ta kuća je moja vikendica.“
„Pa to je gradilište.“
„Kuća nije ožbukana, ali iznutra je sređena. Djelomično. To jest dvije spavaće sobe su sređene. I kupaonica i kuhinja. Zidovi, podovi, namještaj, sanitarije.“
„Ja ne mogu vjerovati. Ovo je presmiješno.“
„Molim te, ne iščuđavaj se, ne glumi finu damu. Kažem ti, iznutra je sve normalno uređeno. I kuća tvojih roditelja nije ožbukana. Izlazi sad iz auta.“
„A ja sam mislila...“
„Mislila si da sve puca od mramora, mesinga i stakla? Ne plivam baš u tolikim novcima. Kuća u kojoj živim, auto, rastava od bivše i podjela imovine, sve je to koštalo. Jednom će i ovo biti gotovo. Valjda... Ajde idemo.“
Izišli su iz auta i izvadili kofere iz prtljažnika, kad su ugledali kako im se približava Clio.
„Stižu nam mladi“, rekao je Zoran.
Clio se zaustavio nekoliko metara od BMW-a. Nika i Filip su sjediti u autu i promatrali Zorana i Viktoriju.
„Ona ženska ti je sestra? Mislim, baka ti sigurno nije.“
„Nemam sestru“, odgovorila je Nika.
„Hm, onda ti tata ima priležnicu“, nasmijao se Filip.
„Koji glupi izraz. Po izgledu bih rekla da nije puno starija od nas.“
„Onda komada, curu, jebačicu. Dobro izgleda.“
„Dosta s tim izrazima. Baka očito nije uopće došla, a jasno mi je i zašto. I jasno mi je zašto mi nije nudio prijevoz. Idemo, baš me zanima kako će tata objasniti situaciju.“
„Tvoji mladi nas proučavaju i komentiraju“, primijetila je Viktorija.
„Moguće.“
„Oni znaju da ću ja doći?“
„Ne. Nika je sigurno pretpostavila da će baka, moja mama, doći. Ona ide uvijek s nama.“
„Aha. Hoće li sad nastati neka frka?“
„Ne vjerujem. Oni će se ionako povući u svoju sobu. Dolaze. Ajde smiješak, Viki.“
Nika i Filip su im prišli.
„Bok, vas dvoje, koji tajming, stigli smo praktički istovremeno“, veselo je primijetio Zoran. „Ovo je moja Nika, ovo je Filip, njen dečko, a ovo je Viktorija, moja prijateljica.“
„Bok, Nika. Drago da te napokon upoznam“, rekla je Viktorija i pružila Niki ruku za pozdrav, ali joj Nika nije pružila svoju. Samo ju je sumnjičavo kratko odmjerila.
„Bok“, uzvratila joj je zatim.
Viktorija se nije dala zbuniti i nastavila je pozdraviti Filipa.
„Bok, Filipe, ja sam Viktorija. Prijatelji me zovu Viki“, rekla je Viktorija pružajući mu ruku, a on je njoj pružio svoju, nasmiješio se i pažljivo je snimio od sunčanih naočala na glavi, preko uske majice kratkih rukava i svijetloplavih traperica do bijelih tenisica.
„Drago mi je, ja sam Filip“.
Nika mu je bacila strogi pogled.
„Zašto si se ti njoj tako nakesio? 'Drago mi je, ja sam Filip'“, oponašala ga je Nika podrugljivim, iskrivljenim glasom. „I što ti tu ima biti drago?“ pitala ga je kasnije kad su bili sami u svojoj sobi.
„Što je tebi? Samo sam bi pristojan, za razliku od tebe.“
„I što si je proučavao od glave do pete?“
„Pa što onda. Normalna muška reakcija. Hoćeš da gledam muške? Žena, cura ili što već je, je zgodna. Zašto je hejtaš odmah u startu? Nije ti ona kriva ni za što.“
„Što sam trebala? Reći joj 'Pa kako si draga'? Nisam se tu došla kreveljiti s tom glupačom. Idem raditi, ima posla“, rekla je i krenula vaditi laptop i skripte iz kofera.
Filip si je ponio Descartesovu knjigu „Strasti duše“, ali mu se nije dalo čitati. Otvorio je prozor i gledao na ulicu. Između njegovog i Zoranovog automobila stajala je Viktorija. Okretala se na sve strane i činilo mu se kao da nešto traži. Ugledala ga je i mahnula mu je. On se nasmiješio.
„Gdje je tu more?“ doviknula mu je.
„Jedno dva kilometra odavde prema tamo“, odgovorio je i pokazao rukom u smjeru mora.
Razmišljao je kako reagirati ako ga slučajno pita da je odvede do mora. Ili ako ga ona ne pita, da joj on možda ponudi šetnju do mora? Kad je ponovo bacio pogled prema autima, Viktorije više nije bilo.
„S kime si razgovarao?“ pitala ga je Nika.
„S Viki“, odgovorio je i sjeo do Nike na kauč.
„A s Viki“, uzvratila je i pritom izvela grimasu.
Zoran je održao obećanje i preuzeo ulogu domaćice. Otkako je nakon razvoda živio sam, naučio je spravljati jednostavnija jela. U obližnjem minimarketu nabavio je potrebne namirnice i za ručak, a zapravo je već bilo skoro vrijeme večere, napravio špagete bolonjez. Svi četvero sjedili su za kuhinjskim stolom. Viktorija nasuprot Filipu, Nika prekoputa Zorana.
„I, čekam vaše pohvale. Kako vam se sviđa ručak? Evo nas kao u 'Večeri za 5', zapravo večeri za četiri i smijete mi slobodno dati desetke“, komentirao je Zoran veselo nakon nekog vremena pokušavajući razbiti tišinu za stolom.
„Mhmm“, odgovorio je Filip punih usta i klimnuo potvrdno glavom.
„Jestiv je“, odgovorila je Nika.
„Jestiv? Je li? Kao da u menzama bolje jedeš“, uzvratio je Zoran.
„Za jednog muškarca sasvim solidno, Zoki“, smješkala se Viktorija i potapšala ga po ramenu.
„Hvala, hvala“, odgovorio je Zoran samozadovoljno, iako nije bio siguran treba li tapšanje shvatiti kao iskrenu pohvalu ili ironično.
Kad je čula riječ „Zoki“, Niki je došlo da namjerno povrati u svoj tanjur ili da Viktoriji odbrusi nešto ružno. Ipak se suzdržala. Filip je promatrao Viktoriju. U jednom trenutku je ona to primijetila i pogledala mu u oči.
„Želiš li još špageta?“ pitao ju je bez ikakve realne potrebe jer joj je tanjur bio skoro pun.
„Ne, hvala ti, možda kasnije. A, čime se ti baviš u životu?“
Nagnula se preko pola stola i podbočila bradu desnim dlanom. Kroz izrez majice imao je dobar uvid u njezine sise bez grudnjaka. Trebalo mu je trenutak da se sa sisa prebaci na postavljeno mu pitanje i da odgovori. Nika je kipjela i razmišljala da ustane od stola i ode.
„Ja? Ja... pa ja studiram filozofiju“, uspio je Filip nekako izgurati riječi iz usta.
„Kant, Hegel, Sokrat, Aristotel, dijalektički materijalizam i tako to?“ smješkala mu se Viktorija.
„I ja mogu filozofirati, za to mi ne treba fakultet. Filip to temeljito studira, vječni je student“, ubacio se Zoran.
„Tata, šuti i jedi! Da nisi počeo s time!“ viknula je Nika ljutito.
„Evo... šutim...“
„E da, i tako to“, uzvratio je Filip Viktoriji osmijeh. „A što ste Vi završili?“
„Molim te, budimo na 'ti'. Upravno pravo sam studirala.“
„Hm, zvuči napeto“, odgovorio je Filip važno.
Nika ga je iznenađeno pogledala.
„Jel' da“, odgovorila je Viktorija. „A kad završiš faks, što možeš raditi s filozofijom?“
„Pa... u školi predavati... ili kao novinar... ili po izdavačkim kućama... ili... svakakve mogućnosti postoje...“
Viktorija ga je gledala s čudnim smiješkom na licu.
„Uvijek mi je bio zanimljiv taj intelektualni tip muškarca“, rekla je.
„A može završiti i na burzi“, oglasio se Zoran brzo.
„Tata, prekini!“ viknula je Nika.
Dok je Filip nakon ručka sjedio s Nikom na kauču, ona je učila, a on je uzeo Descartesa u ruke i razmišljao bi li radije dirao Viktorijine gole sise ili bi radije da mu ga popuši. Koliko god su mu obje zamisli bile napete, nakon nekog vremena ipak je zadrijemao.
Kad se Filip probudio bio je žedan. Nika je još uvijek sjedila do njega i učila.
„Žedan sam. Da i tebi donesem vode?“ pitao ju je kad je ustao i krenuo prema sobnim vratina.
„Da, pliz, može čaša vode. I dodaj mi čokoladu iz kofera.“
„Okej.“
Dodao joj je čokoladu i izišao na hodnik. Put do kuhinje vodio je pokraj sobe u kojoj su se smjestili Zoran i Viktorija. Vrata su bila malo odškrinuta, dovoljno da se moglo zaviriti u sobu. Iz sobe su na hodnik dopirali neobični zvukovi. Filip se zaustavio i pažljivo provirio. Viktorija je sjedila na komodi raširenih nogu, a Zoran ju je stojeći i s napetim izrazom lica jebao brzim, jakim pokretima i pritom jednakom brzinom dahtao i stenjao.
„Lik kao da radi s hiltericom,“ pomislio je Filip.
„Izvoli“, rekao je Niki kad se vratio u sobu i pružio joj čašu s vodom.
„Hvala, stavi je na stol“, odgovorila je i nije dizala glavu s ekrana laptopa.
„Vidio sam ti tatu“, rekao je posprdno.
„Dobro, i?“
„Lik je vrijedan,“ nasmijao se Filip, „radi, trudi se maksimalno.“
„Kako misliš radi?“ pitala je i napokon ga pogledala.
„Pa ono...“
„Ha?“
„Joj, i tebi se ponekad sve mora nacrtati. Vidio sam ti tatu kako jebe Viki na komodi. Oboje goli, golcati. Zapravo, tata ti je u debelim bijelim čarapama.“
Nika si je pokušala zamisliti scenu kako se njen otac seksa sa ženom koju od prvog trena organski ne podnosi, ali se nije usudila razviti misao do kraja i sve detalje. Pa ipak ju je na neki način zanimalo kako li taj prizor izgleda.
„Isuse, ne mogu si to zamisliti. I kamo ti zabadaš nos? Bolje da mi nisi ništa rekao“ odgovorila je.
„Ne zabadan nos, nego on tako dašće i stenje da se čuje na hodniku, a nisu im zatvorena vrata. I čemu to tvoje snebivanje? Pa valjda ti tata ima pravo imati curu i seksati se. Želiš li ih vidjeti?“
„Ne znam, to je bolesno.“
„Ajde, dođi, možda se još jebu.“
„Ma ne znam“, rekla je neodlučno.
Ipak je ustala s kauča i izišla s Filipom tiho na hodnik i sve do sobe s odškrinutim vratima. Već na hodniku je čula Zoranove zvukove i kad je provirila u sobu, vidjela scenu koju joj je Filip opisao.
„Čuješ li ga? Izdržljiv je. Možda pije viagre“, šapnuo je Filip sa smiješkom na licu.
„Joj, daj, šuti!“ uzvratila je Nika skoro nečujno.
Zoran i Viktorija bili su toliko zaokupirani da nisu primijetili da imaju gledatelje. Odjednom se Zoran zaustavio. Odmaknuo se od Viktorije i skočio do svog kofera.
„E, kamo ideš ti?“ pitala ga je Viktorija u čudu.
„Vidjet ćeš, vidjet ćeš“, odgovorio je Zoran s podsmijehom.
Vratio se s tamnoplavim predmetom u ruci kojeg nije prepoznala.
„Što je to?“ pitala je.
„Kapa, ali ne bilo koja. Stavi je na glavu“, smješkao se.
„To je ona kakve nose stjuardese, ili?“
„Da, da, da, točno tako. Daj si je stavi“, rekao je sav uzbuđen.
„Zašto?“
„Zato što me to jebeno pali!“
Viktorija je prasnula u smijeh. Zoran je iskolačio oči. Stajao je s kapom u ruci i nije mogao povjerovati njenu reakciju.
„Koji ti je kurac, jebote?“ pitao je.
„Kako... koji mi je kurac...? Koji je tebi...? Ne možeš se... jebati... bez te glupe kape... ili...?“ pitala ga riječima isprekidanim od smijeha.
„Ma idi u pičku materinu!“ zagrmio je Zoran i bacio kapu na pod.
„Neću, ali silazim s komode i idem na svježi zrak.“
„Zemljo otvori se“, pomislila je Nika dok ih je gledala, a Filip se pokušao suzdržati da ne pukne od smijeha.
Viktorija je sišla s komode, obukla gaćice, dignula kapu s poda i stavila si je na glavu. Počela je izvoditi neku vrstu erotskog plesa oko Zorana.
„Moja gospodo, dobro došli na let za Frankfurt. Za vrijeme leta na raspolaganju će vam biti gole stjuardese koje će vam ispuniti sve...“
„Ma odjebi!“ prekinuo ju je Zoran.
„Piški mi se, idem na zahod“, odgovorila je i stavila mu kapu na glavu. „I obuci gaće, Zoki.“
Kad je Filip vidio Zorana kako stoji gol, obuven u bijele čarape i s tamnoplavom kapom, ukrašenom nekom značkom, na glavi nasred sobe, jednostavno je puknuo od smijeha. U tom trenutku su se širom otvorila vrata i Viktorija prošla kraj njih. Kratkim pogledom joj je Filip uspio snimiti sise.
„Dobra predstava, jel' da?“ rekla je kratko i produžila prema zahodu.
„Jebem vam mater! Svima! I tebi i tebi.“, zaderao se Zoran.
„To se odnosi očito na Viki i mene“, zaključio je Filip.
Nika je odjurila u svoju sobu.
Nastala je napeta situacija u kući. Nika je mrzila općenito sve oko sebe. Mrzila je Viktoriju još više nego početkom dana, mrzila je oca koji napravio idiota od sebe, mrzila je Filipa jer se smijao i mrzila samu sebe jer se dala nagovoriti da ide gledati kako joj se otac seksa s Viktorijom. S Filipom nije htjela niti riječi progovoriti. Zoran se jako naljutio na Viktoriju jer ga je ismijala i napravila budalu od njega i nije htio s njom pričati. Mrzio je Filipa jer je prasnuo u smijeh i sramio se Nike jer je sve to imala prilike vidjeti. Viktorija i Filip nisu mrzili nikoga niti se ljutili. Samo su se osjećali nekako glupo u nastaloj situaciji. Filip je razmišljao da pozove Viktoriju u šetnju, ali nije imao njen broj. A zbog Zorana mu je bilo glupo navratiti do nje u sobu i pitati je bi li šetala s njim.
Bila je večer i vani je već pao mrak. Nika i Filip su sjedili u svojoj sobi na kauču. Ona je gledala cijelo vrijeme u prazno, sva u svojim mislima. Filip je htio čitati, ali mu nije dala upaliti svjetlo. Ustao je, uzeo knjigu i krenuo prema vratima.
„Kamo ćeš?“ pitala ga je.
„U kuhinju, čitati.“
„Zatvori vrata za sobom.“
„Naravno“, odgovorio je i zakolutao očima.
Kuhinjska vrata su bila otvorena. Iako je bilo ugašeno svjetlo, u kuhinji je bilo dovoljno svijetlo jer se ispred prozora nalazila lampa ulične rasvjete. Ugledao je Viktoriju. Bila je odjevena u ljetnu pidžamu s kratkim hlačicama. Tražila je nešto po kuhinjskim ormarima.
„Ej“, rekao je tiho.
„Ej“, uzvratila skoro šapćući.
Zaustavio se na metar udaljenosti do nje. Pogledala ga je. Imao je samo majicu kratkih rukava i bokserice na sebi. Nastavili su tiho razgovarati.
„Tražiš nešto?“ pitao je.
„Kavu. Pije mi se kava. I dosadno mi je.“
„Kava? Sad, navečer?“
„Da, redovito popijem navečer kavu.“
„Mislim da znam gdje stoji. A gdje je Zoran?“
„Popio je tri pive dok je gledao neki glupi nogomet i sad spava i hrče.“
„Muška klasika“, smješkao se Filip.
„Ti nisi takav, ili?“
„Nisam. Ono danas... mislim ono što se dogodilo... prasnuo sam u smijeh... sorry... inače ne špijuniram ljude... ali tako je glasno dahtao i stenjao... i...“
„Ma sve okej, ne zamaraj se time. Fakat nisam konzervativna, ali ono s kapom mi je jednostavno bilo predebilno. Čuo si da sam se počela smijati.“
„I kako je to završilo među vama?“
„Ljut je na mene, rekao je da sam ga osramotila i da mu se rugam. Ne priča sa mnom.“
„Jeste li ikad ranije spominjali stjuardese?“
„Ne. Pojma nemam kako se toga sjetio.“
Filip je odložio knjigu na radnu ploču i krenuo tražiti kavu i čaj po visećim ormarima i ladicama. Viktorija mu je stala iza leđa i polako ga okrenula prema sebi. Nije se opirao, samo je zatvorio vrata od visećeg ormara. Priljubila se uz njega i stavila mu svoje ruke oko vrata.
„A zašto si ti došao u kuhinju?“
„Mislio sam si skuhati čaj i čitati ovdje. Nika ne da upaliti svjetlo u sobi.“
„I što čitaš pametno?“
„Descartesa, 'Strasti duše'“
„Nikad čula. Je li napeto?“
Njezina ruka krenula je polako prema dolje. Osjetio je njezin blagi stisak između nogu.
„René Descartes, francuski filozof, šesnaesto stoljeće“, pojasnio je.
„Ja više čitam po društvenim mrežama. Ali nisam se zezala kad sam rekla da su mi intelektualni tipovi zanimljivi.“
Dok je govorila polako je čučnula ispred njega i svukla mu bokserice.
„Slobodno mi svrši u usta“, činilo mu se da je rekla u nekom trenutku, barem koliko je mogao shvatiti jer su joj usta bila puna.
„Aha...“, odgovorio je ili, bolje rečeno, odstenjao.
Svjetlo u kuhinji se upalilo. Viktorija i Filip su naglo pogledali prema vratima. Na vratima je stajala Nika i gledala ih sa skamenjenim izrazom lica. Čekali su njenu reakciju.
„Ti, droljo, ćeš smjesta napustiti ovu kuću. I prekinut ćeš s mojom tatom. A s tobom, kretenčino, sam zauvijek gotova. Zapravo, povezi tu drolju najbolje odmah sa sobom. Može ti drkati u autu dok voziš “, rekla je Nika smireno.
Filip je navukao bokserice, Viktorija je ustala. Usta su joj bila puna sperme. Ispljunula ju je u sudoper.
„Ne trebaš čistiti za sobom sudoper, samo se gubi, ali kilometarski“, dobacila joj je Nika i nestala.
„Ali Nika... čekaj...“, pokušao je Filip nešto reći.
„Pusti je, nema se tu što objašnjavati, sve je jasno“, rekla je Viktorija i slegnula ramenima.
Viktorija i Filip su sjedili ispred kuće na stepenicama. Ona još uvijek u ljetnoj pidžami, a on u majici i boksericama. Nakon što ih je Nika uhvatila u kuhinji, odmah su izišli iz kuće. Noć je bila vedra, puhao je lagani vjetar, gledali su u zvijezde.
„Meni je zima. A nekako mi je neugodno vratiti se unutra. I zbog Nike i zbog Zorana. Sigurno mu je Nika ispričala“, rekla je Viktorija.
„Da, vjerojatno mu je ispričala“, odgovorio je Filip.
„Kakva ti je veza s Nikom. Oprosti, ako je pitanje suviše osobno.“
„Ne, ne, sve okej. Već smo godinama zajedno. Postali smo kao cimeri, kao da nema više ništa među nama. A ti i Zoran? Predstavio te kao prijateljicu.“
„Objasnit ću ti, ali nemoj mi se rugati.“
„Neću.“
„Sigurno? Jer samoj sebi ispadam glupača, kad bolje razmislim.“
„Sigurno.“
„Dakle...“, udahnula je duboko, „Zoran je načelnik općine...“
„To znam.“
„ ... a ja sam mu tajnica. I još smo si neka vrsta ljubavnika, ili već kako da to nazovem. Prvi posao mi je bio Zagrebu, putovala sam svaki dan preko sat vremena. Onda je uletjela ova mogućnost kod Zorana u općini. Super, pomislila sam. Zoran mi se ubrzo počeo upucavati. Znam, on mi može skoro biti tata. Ali ono, zgodan je, ima neki svoj stil na koji sam pala... počeo me voditi na večere... i jebiga... desilo se... jednom... pa drugi put... iskreno, dobro se seksa... osim te glupe kape danas... eto, to je otprilike to...“
„Kužim... kao u filmu...“
„Tako nekako...
„Prvo vrijeme mi je to bilo top... hodam s načelnikom općine. U međuvremenu mi je jasno da mi se pola sela ruga iza leđa. Mislim da tu vezu trebam prekinuti.“
„To znači da ćeš morati dati otkaz, ili?“
„Sigurno, jer teško da ćemo se moći svakodnevno podnositi, ako prekinem s njim. Ti živiš s roditeljima?“
„Da, ali imam svoju sobu.“
„A Nika?“
„U domu. Vikendom bude uglavnom kod mene.“
„Promrznut ćemo ovdje.“
„Mislim da ću se spakirati i natrag za Zagreb. Ako želiš, mogu te povesti... hmm?“
„Povezao bi me?“
„Zašto da ne... do Zagreba... starci su mi na putu ovih dana. Često putuju.“
„Ahaaa... prazan stan,“ nasmijala se Viktorija, „sve mi je jasno.“
„Nisam to tako mislio“, zacrvenio se.
„Pa čak i da jesi, što onda. Ako ti je neugodno, možeš mi i u Zagorje odvesti“, nastavila se smijati.
„A mogu... mislim...“
„Ma može Zagreb“, rekla je veselo i poljubila ga. „Sladak si. Idemo se spakirati, diži se. Usput ćemo stati na nekoj pumpi i uzeti bocu vina.“
Clio je bio spor i glasan, pa su Viktorija i Filip stigli u Zagreb duboko u noći. Uz bocu vina, koju su usput kupili na benzinskoj pumpi na autocesti, nastavili su u Filipovoj sobi tamo gdje ih je Nika naglo prekinula u kuhinji.
„Što guglaš?“ pitala ga je kad su, već pred zoru, napokon sjedili na kauču u njegovoj sobi.
Navirila se mu se na mobitel.
„Ništa.“
Kad je vidjela slike sa stjuardesama, nasmijala se glasno.
Idućeg jutra su se i Zoran i Nika vratili. Zoran ju je pokušao nagovoriti da živi s njim u Zagorju, ali ona je to, nakon svih događaja tog vikenda, najodlučnije odbila. Ostavio ju je u Zagrebu kod studentskog doma i produžio za Zagorje.
Viktorija je u ponedjeljak preporučenim pismom s povratnicom poslala općini svoj otkaz. Na Zoranove pozive i poruke, koji su uslijedili narednih dana, samo je jednom kratkom porukom odgovorila da je prekinula s njim jer nisu jedno za drugo i da ga moli da joj se ne javlja više. U maloj sredini se sve ubrzo saznalo, pa se polovica mještana opet rugala iza leđa, ali ne više Viktoriji nego Zoranu. Viktorija je počela tražiti posao u Zagrebu. Filip je, na Viktorijin nagovor, odlučio napokon privesti studij kraju. Ovisno o tome, jesu li Filipovi roditelji bili kod kuće ili ne, provodili su vikende zajedno u Zagrebu ili u Zagorju.
Primjedbe
Objavi komentar