Robert Lehpaner - Mamin ljubavnik

Već je bilo kasno navečer kad su Tea i Vito izišli iz kafića.
“Idemo kod tebe?” pitao ju je.
Pogledala ga je. U očima mu je iščitala veliko očekivanje, ali ga je svojim odgovorom u trenu pokvarila.
“Ne možemo, Lidija je doma.”
“Zar nisi rekla da radi noćnu?”
“Da, jesam, ali došlo joj je do promjene.”
“Ah, da, vi medicinske sestre... niti se zna kad vam je dan, niti kad noć.”
“Ne radimo mi od osam do četiri kao vi u bankama. Mi i doktori radimo 24 sata, sedam dana, i budi sretan da je tako”, odgovorila mu je pomalo ljutito.
“Ma da, znam, naravno... Šalim se... A da u mom autu... možda...?”
“A ne, ne, zaboravi. Ne mislim se opet prehladiti i biti tjedan dana na čajevima i antibioticima. Možda ljeti, ali ne sad.”
“Pa mislio sam samo na kratko...”
“Da, Vito, samo na kratko da ti kratko svršiš, da, da... Ajde bok, vidimo se, čujemo se.”
Poljubila ga je i otišla.
“Bok... da... vidimo se...”, odgovorio je i nestao.

Tea i Lidija, bliske prijateljice i obje medicinske sestre u bolnici, živjele su zajedno u malom iznajmljenom stanu u neboderu. Bile su vršnjakinje, poznavale su se još iz srednjoškolskih dana. Lidija je bila u fazi kad, nakon nekoliko uzastopnih veza i pokušaja zajedničkog života s muškarcima koji su zapravo samo tražili brzi put do kreveta, te jednog pacijenta koji joj se uporno udvarao govoreći joj kako ga napaljuje njena plava odora, i koji ju je, došavši nekako do njenog broja mobitela, nakon što je izišao iz bolnice tjednima uporno pozivao na izlaske, nije htjela čuti za muškarce. Tea je, pak, već skoro godinu dana hodala s Vitom. Vito je bio ekonomist i radio je u banci, a Tea i on su se upoznali dok joj je on bio osobni bankar. Svidjela mu se tada na prvi pogled, i krenuo ju je zvati i pokušavao šarmirati svakih nekoliko dana pod izlikom da joj preporuči razne oblike štednje, ulaganja i osiguranja, kao i druge navodno nove i atraktivne bankarske proizvode. Nekako su tako, Vitinom upornošću i Teinom nasjedanju na njegove floskule, završili na prvoj kavi. Lidija je jedne prilike upoznala Vitu i više puta govorila Tei kako ga slobodno može dovesti u stan i kad je ona kod kuće, i raditi s njim što god želi. Ali Tei je pomisao da je s Vitom u jednoj sobi, dok se u drugoj sobi nalazi Lidija i čuje njihove ljubavne zvukove kroz tanki pregradni zid, bila nepojmljiva.

Nakon skoro godinu dana hodanja, koje se sastojalo od izlazaka na kave, pokojeg izleta i povremenog seksa u njegovom autu ili njenom stanu u vrijeme kad bi Lidija bila na poslu, Tea se počela sve više pitati ima li joj takva veza dugoročno smisla. Ne bi li se trebalo pomaknuti za neki korak, dignuti vezu na jednu ozbiljniju razinu? Jer oboje nisu više bili klinci; imali su preko trideset godina. Otpočeti zajednički život s Vitom? Nije bila sigurna kako si zamisliti zajednički život s njim. Bi li bio uredan, bili se mogla s njim dogovoriti oko kućnih poslova i drugih svakodnevnih obaveza? Možda za početak neki pokusni zajednički život, kao neki probni rok na poslu?

Vito je živio s mamom Zorkom u obiteljskoj kući. Tata Josip mu je umro prije nekoliko godina, a mlađa sestra Vesna se prije nekoliko mjeseci udala i odselila. Vitina mama bila je tradicionalna i neobrazovana žena koja nikad u životu nije radila, i koja je smisao svog života vidjela u tome da bude supruga, majka, domaćica, te da se bavi svojim ukućanima do najmanjih detalja. I pokojni tata Josip smatrao je njenu ulogu brižne supruge, majke i domaćice sasvim prirodnom. Jedino bi se povremeno izderao na nju i izvrijeđao je, kad bi bila suviše znatiželjna i zabadala nos u stvari koje je se ne tiču. Nakon toga bi se mama Zorka svaki put neko vrijeme bavila vezenjem goblena i ukućani bi tada imali mir od njene pretjerane brige i znatiželje. Sestra Vesna je mrzila mamine osobine, smatrajući ih lošim navikama ljudi koji ne znaju što bi započeli sa sobom u životu. Bila je često u sukobu s mamom i sretna da se napokon odselila. A Vito, koji je jedini još ostao živjeti s mamom Zorkom u njihovoj prilično velikoj kući, na neki čudan način se dobro slagao s njom. Mama mu je bila kućni servis i bilo mu je donekle razumljivo da se ona, kao majka, zanima za njegov privatni život. Mami Zorki Vito je bio, nakon što joj je od ukućana ostao jedini on, glavni sadržaj njenog inače poprilično nesadržajnog života. Unatoč svom velikom stanu, kuhinja joj je bila glavno prebivalište. Dnevna soba i blagovaonica kao da za nju nisu postojale. U kuhinji je imala i kauč i televizor. Kuhinja je bila namještena u stilu osamdesetih godina, kao uostalom i cijeli njen stan. A po cijelom stanu su joj na zidovima visili gobleni. Vito je mamine goblene smatrao ručnim kičem nekih prošlih vremena. No unatoč tome pokušavao je mamu više puta bezuspješno nagovoriti da se opet počne baviti goblenima, ne bi li imala neku zanimaciju.

Kad se Tea vratila kući, Lidija je sjedila na kauču umotana u dekicu koju je jednom za Božić dobila od jednog od svojih bivših muškaraca. Tipičan poklon za žene kojima je vječno hladno. I sama se čudila zašto je zadržala dekicu, jer svoje bivše nije imala u dobrom sjećanju. Ali valjda je, tako si je to tumačila, dekica ipak bila sasvim korisna, tko god joj je poklonio.
“Ej, već si se vratila”, iznenadila se Lidija kad je ugledala Teu.
“Da... Ma nije mi se danas dalo biti dugo s njim...”
“A zašto?”
“Ma... nebitno... valjda sam umorna...”
“Ajde donesi nam onu bocu vina iz frižidera, daj dvije čaše i sjedni tu sa mnom.”
Tea se izula nasred sobe, otišla po bocu i čaše, sjela na kauč do Lidije i natočila vino. Lidija ju je promatrala i očekivala da će Tea nešto reći. Ali nije. Nastala je šutnja.
“Zapravo ne djeluješ mi pospano, već kao da nešto razmišljaš, kao da te nešto muči, koka”, prekinula je Lidija šutnju.
Tea je duboko udahnula i izdahnula.
“Ajde Dorotea, pričaj”, fokusirala ju je Lidija sa široko otvorenim upitnim pogledom.
“A gle, ovo s Vitom... Ne znam kud to vodi... Šetamo po kavama, ponekad se seksamo... i to je to. I tako već mjesecima... I iskreno, postaje mi to već malo dosadno.”
“Jesi još uvijek zaljubljena u njega?”
“I to ne znam.”
"Jesi ikad bila?"
"Ma i to ne znam."
“Aha... da... pričale smo već o svemu tome... Sjećaš se što sam ti rekla: Ili prekini s njim, ili probajte zajedno živjeti. Pa ćeš vidjeti ide li ili ne. Ako će to funkcionirati s njim, možda se i ponovo zaljubiš. Ako neće funkcionirati, onda ćeš razmišljati dalje. Prekinuti možeš uvijek.”
“Da... znam... Možda si u pravu... Ali kako ćeš ti bez mene?”
“Ako misliš na novac, izdržat ću ja to financijski. Mislim na najamninu i to. A frendice ćemo naravno ostati, to se podrazumijeva.”
Nakon ispijene boce vina obje su zaključile da Tea treba prvom prilikom razgovarati s Vitom o tome. Ali kako sljedećeg dana ponekad stvari izgledaju drukčije, Tea sutradan više nije bila sigurna kako s Vitom otvoriti temu zajedničkog života. Nije imala ideje kako bi on reagirao na to, nisu nikad imali takve razgovore.

Vito je bio svjestan mamine intelektualne razine, i nije se uvijek slagao s njenim stavovima. Ali unatoč tome često je uvažavao njeno mišljenje i ukazivao joj poštovanje jer mu je ipak bila majka. Mama Zorka smatrala je da je njen sin u svakom pogledu najpametniji i najsposobniji, jedino ju je malo brinulo što Vitomir sa svojih preko trideset godina nije još bio oženjen i nije imao djece. Za ručkom ga je pitala.
“Nego, Vitomire sine, da te majka nešto pita...”
“A pitaj, mama.”
“Imaš curu već duže vrijeme, i jednom sam je izdaleka vidjela kad je dolazila po tebe.”
“Da, imam, mama.”
“Mogao bi je jednom dovesti da je upoznam, sine.”
“Ma ne znam, mama, nije to ništa ozbiljno s njom.”
“Ma kako nije ozbiljno, pa s njom si već mjesecima i mjesecima.”
“Dobro, mama, vidjet ću.”
“Sine, dovedi je, kad ti kažem. Nisi ti više tako mlad, trebaš se i ženiti i imati sinove, a ja unuke.”
Mama Zorka mu se unijela. Vito je uzdahnuo. Najbolje je da kažem da ću je dovesti, inače neke prestati daviti me, pomislio je Vito.
“Dobro, mama, dovest ću je jednom.”
“A kada sine?”
“Evo, mama jedan dan. Javit ću ti. Popit ćemo kavu, malo popričati, i to je to.”
“Dobro sine. Ispeći ću nam kolač.”
“Ne treba, mama. Kava i kutija keksa će biti sasvim dovoljno.”
“A ma neću se sramotiti, prvi put nam dolazi.”
“Dobro, mama”, uzdahnuo je Vito.

Vito je narednih dana razmišljao kako pozvati Teu na kavu kod svoje mame, a da to ne ispadne suviše glupo. Nije došao ni do kakvog pametnog zaključka, osim da joj jednostavno prenese poziv svoje mame. Dok su sjedili zavaljeni na kauču, zagrljeni, u jednom od svojih uobičajenih kafića i gledali kroz veliki izlog prolaznike na ulici kako kisnu, krenuo je.
“Tea...”
“Reci...”
“Ali nemoj se smijati...”
“Dobro, neću. Ajde reci”, smješkala se.
“Eto vidiš, već ti je smiješno.”
“Pa kad već tako kreneš s uvodom...”, pokušavala se uozbiljiti.
“Dakle, moja mama te poziva na kavu jer bi te rado upoznala.”
Tea se okrenula prema njemu i pogledala ga upitno.
“A daaa?”
“Pa da... mislim... ono... da dođeš jednom na kavu...”
“A zašto?”
“Pa eto tako, čisto da te upozna. Tako je rekla.”
“Što bi to onda trebalo biti? Neka vrsta uvodnog nastupa?” pitala ga je sumnjičavo.
“Joj, Tea, molim te, ne radi od toga veliku temu. Učini mi jednostavno tu uslugu. Malo ćemo pročavrljati, popiti kavu, i to je to.”
“Ne znam, osjećam se nekako blesavo, kao neki predmet koji će doći na razgledavanje. Kakva je tvoja mama uopće, kakav je tip? Nisi mi nikad puno pričao o njoj.”
“Ništa posebno, obična priprosta žena domaćica. Priča o vremenu, tlaku, bolovima u leđima. Tako neke lakše teme.”
Tea je zakolutala očima. Poznavala je ljude kojima su glavne teme bile vrijeme i boleštine, ali često i trač i tuđe brige, zabadanje nosa u tuđe poslove, i izbjegavala je takve ljude što je više bilo moguće.
“Onda ćemo siiigurno imati mnoooge zajedničke teme... Ali dobro, i samo pola sata. Ok? Reći ću da žurim na posao.”
“Ali na godišnjem si ovih dana.”
“Da, ali tvoja mama to ne zna. I ne treba znati.”
Koja muljatorica, pomislio je Vito.
“Ok. Thaaanks”, nasmijao se i stisnuo joj glasni, sočni poljubac u desni obraz.
“Bljak, daj se sredi”, odgovorila mu je.
“Nego, je li tvoja mama onaj tip roditelja koji zabada nos u sve i svašta?”
“Pa nije… ona je onako više za sebe, gleda svoja posla.”
“Hmmm… dobro. Vidjet ćemo...”
"E da, kupi joj ciglicu kave, obradovat će se."
"Dobro, kupit ću."

Tri dana kasnije Tea je u dogovoreno vrijeme u popodnevnim satima s crvenom ciglicom kave u torbi stigla do Vitine kuće i pozvonila. Vito je otvorio, iza njega je u hodniku stajala mama Zorka.
“E bok, lijepo da si došla, uđi”, rekao je Vito, “Zorka, moja mama – Tea, moja cura.”
"Dobar dan, gospođo", pozdravila je Tea i mami Zorki pružila ruku.
A mama Zorka očito nije očekivala da će joj Tea pružiti ruku, i očito nije smatrala potrebnim pozdraviti se. Umjesto toga je Teu brzinski snimila od glave do pete, i trebalo je cijele dvije sekunde da i ona Tei pruži ruku.
“Znači ti si Tea”, upitala je mama Zorka.
“Zapravo Dorotea, ali Tea je sasvim dovoljno.”
“A kako te moj Vitomir zove?”
“Tea.”
“Vidiš, Vitomire, kako krasno ime ima.”
“Da, mama.”
“Idemo sjesti, napravila sam kavu i kolač. Moj Vitomir je rekao da je dosta samo kutija keksa. Ali ja sam rekla, kad se prvi put dolazi u goste, sramota je ne napraviti barem kolač, jer kad se prvi put dođe u nečiju kuću, onda...”
“Dobro, dobro, mama”, prekinuo ju je Vito.
Kad su sjeli za kuhinjski stol na kojem su bili postavljeni velika emajlirana džezva puna turske kave, šalice, kuglof i tanjuri, nastala je šutnja, kao da nitko nije znao kako otpočeti komunikaciju. Tea je promatrala namještaj i zidove u kuhinji.
"Goblene radite", primijetila je Tea.
“Ah, to je davno, davno bilo... Eto... meni je moj Vitomir već puno o tebi pričao.”
“A da? Nadam se da samo sve najbolje”, nasmijala se Tea i pogledala prvo mamu Zorku, zatim Vitu.
A Viti je zbog te mamine izjave na licu bilo vidljivo iznenađenje, jer jedva da je Teu spominjao mami do tada, a kamoli da je puno pričao o njoj.
“A, reci ti meni, Dorotea, što ti radiš u životu? Radiš li?”
“Medicinska sestra sam, gospođo, i studiram sestrinstvo uz rad.”
“Aha... studiraš sestrinstvo... tako... da... da... da...”
Vidjelo se mami Zorki po izrazu lica da joj nije bilo sasvim jasno što je studij sestrinstva.
“A gdje to ideš onda studirati?”
“Na zdravstveno veleučilište, gospođo”, odgovorila joj je Tea u takvom tonu i s takvim izrazom lica kao da joj je željela reći ‘stara, baš si glupa, jebote’.
“Veleučilište... da... da... da...”
“Da gospođo, veleučilište.”
I tako je otprilike tekao još narednih desetak minuta razgovor koji se sastojao od mama Zorkinih pitanja upućenih Tei, Teinih pokušaja davanja kratkih i ne suviše detaljnih odgovora, i Vite koji je taj prizor pratio s vidljivom nelagodom.
“A reci ti meni, Dorotea, misliš li ti imati djece? Ja sam priprosta žena, pa tako otvoreno pitam. Ali to je važno znati. Jer djevojka u tvojim godinama bi trebala razmišljati o tome. Moj Vitomir jako voli djecu.”
Dorotea je ostala neugodno zatečena.
“Ne razumijem, što želite...”
Vito je okretao glavu na sve strane i nije znao kamo bi gledao od nelagode.
“Mama, ne trebamo o tome razgovarati.”
“Pa nisam, sine, ništa loše mislila. Žena treba roditi djecu dok je još mlada... A koliko ti imaš godina, Dorotea?”
“Mama!” opomenuo je Vito mamu oštrim glasom.
“Nego, jesi li probala kolač, Dorotea?” upitala je mama Zorka zbunjenu Doroteu koja je razmišljala kako da odgovori na pitanja o djeci, godinama i kolaču, a da pritom ostane pristojna.
“Pa... ne... hvala... ionako bih morala sad ići, radim noćnu... Gužva je u gradu, dok stignem do bolnice... Eto, bilo mi drago, doviđenja i hvala.”
Tea je ustala, uzela jaknu i torbu i brzinski izišla iz kuće. Mama Zorka i Vitomir nisu se stigli niti pozdraviti s njom.
“What the hell??” upitala se vani na glas.
I shvatila je da je zaboravila mami Zorki dati kavu. I bolje da nisam, pomislila je.

Vito je bio uzrujan.
“Mama, ne mogu vjerovati! Jesmo rekli da paziš što ćeš pričati, jesmo se dogovorili ili nismo?”
“Pa sine, ništa loše ja nisam rekla, pa samo sam...”
“Ne možeš ženu, s kojom prvi put u životu razgovaraš, pitati za rađanje djece! Jednostavno ne možeš! Što će misliti o tebi, i što će sad misliti o meni?”
“Ma nemoj tako, sine, nisam ništa loše rekla. Što i ako sam...”
“Mama, sramotiš nas. Jesmo rekli da ćeš razgovarati samo o vremenu, o kolačima, o kavi, o tvojim serijama, u kojem dućanu kupuješ... Ali da joj nikako nećeš postavljati nekakva osobna pitanja ili davati joj životne savjete...”
“Ali sine, pa valjda smijem u ovoj kući nekoga nešto pitati... A kolač nije ni taknula.”
Uzdahnuo je.
“Dobro, mama, ništa, sve u redu, zaboravi”, prekinuo ju je Vito, sjetivši se da njegova mama ionako neće shvatiti u čemu je problem, da se nema smisla živcirati, i da je najbolje da se jednostavno makne od nje. Otišao je u svoj stan na katu. Tijekom iste večeri nazvao je Teu, iako je znao da je na nekom seminaru.
“Oprosti, Tea, to nije bilo tako zamišljeno, da sam znao...”
“Ma, sve ok”, prekinula ga je Tea, “vjerujem da nije ništa loše mislila.”
“Bilo je dogovoreno da pazi što će reći. A moja mama ponekad jednostavno ne zna što je red i pristojnost.”
“Velim ti, sve ok, ne sekiraj se, preživjela sam. Ne mogu sad pričati, vidimo se, pusa!”
“Ajde, pusa, vidimo se.”

Vito je bio ljut na mamu, nije napuštao svoj stan i nije s njom razgovarao do kraja dana. Sutradan ujutro, sasvim mimo običaju, otišao je na posao bez zajedničkog doručka u maminoj kuhinji. Mama ga je dvaput zvala na posao, ali joj je nije javio. Tijekom dana se ipak odljutio, svjestan da to nije bila niti prva, a sigurno niti zadnja glupa situacija s mamom, i da se tu ništa ne može. Puno bitnije mu je bilo da je Tea bila razumna i da je prešla preko neugodne scene s mamom Zorkom. Kad se predvečer vratio s posla i ušao u kuću, mama ga već čekala na hodniku.
“Sine, zvala sam te dva puta danas, ali nisi se javio. Brinula sam se...”
“Dobro, dobro, mama, sve je uredu. Odljutio sam se.”
Mami Zorki se istog trena razvedrilo lice.
“Dođi da jedemo, sine, napravila sam grah. To nam može biti za dva dana.”
Dok su sjedili i jeli, mama Zorka je iskoristila priliku razgovarati s Vitom.
“Znaš, sine, Dorotea je lijepa i pametna djevojka. Vidjela sam ja to odmah.”
Vito ju je pogledao.
“A i ti si pametan i zgodan muškarac.”
“Mama, što želiš?”
“Ma ništa, samo razgovaramo eto...”
Vito je nastavio jesti, a mama je nakon nekoliko trenutaka nastavila pričati.
“A jesi li ikad razmišljao, sine...”
“Što sam razmišljao, mama?”
“... pa razmišljao da se ti i Dorotea vjenčate i da zajedno živite i da imate djece?”
“Mama, molim te...”
“Pa nećeš, sine, cijeli život provesti sam u svom stanu, a nisi više ni tako mlad... Kad sam ja bila u tvojim godinama...”
“U redu, mama, shvatio sam. Nisam mislio ostarjeti sam. Ali pusti me sad da jedem, pa ćemo drugi put o tome.”
“Dobro, sine.”

Vito je sjedio pred televizorom u svojoj dnevnoj sobi i razmišljao uz čašu vina. Već mu je i ranije nekoliko puta dolazila ideja zajedničkog života s Teom, ali je uvijek ostajalo samo na ideji. Da, u neku ruku je mama bila u pravu, činilo mu se. Nije se doduše mislio ženiti, nije mu brak ništa značio, ali o nekom zajedničkom životu s Teom, da, o tome bi trebalo razmisliti. Razmišljao je i premišljao. Uz drugu čašu vina ideja zajedničkog života činila mu se sve boljom. Uostalom, zaključio je, ne misle valjda još godinama hodati samo po kavama kao klinci. Nakon treće čaše vina zaključio je da njegov stan na katu itekako dovoljno velik za njih dvoje, čak i za moguće dijete... jednom... možda u nekoj budućnosti... I konačno, nakon četvrte čaše vina, odluka je pala. Razgovarat će s Teom čim prije.

Dva dana kasnije, dok su Tea i Vito opet sjedili zavaljeni na kauču, zagrljeni, u onom istom kafiću, u kojem joj je prenio mama Zorkin poziv na kavu, i dok su opet gledali kroz veliki izlog vani na ulici prolaznike, Vito se odvažio krenuti s temom.
“Tea...”
“Reci...”
“Imam opet jednu temu...”
“A koju pak sad? Zadnji put je bio poziv tvoje mame”, smješkala se.
“Da, znam, ali sad imam nešto još delikatnije”, smješkao se i Vito
“Kreni već...”
I ovog puta joj je Vito stisnuo glasni, sočni poljubac u desni obraz, kao uvod u temu.
“Fuj, nemoj mi to više raditi. Ajde pričaj, što si htio”, odgovorila mu je, a on se glasno nasmijao.
“Dakle, neću okolišati, jer mi se ne da i jer ne znam kako bi to izveo. Dakle, što misliš da se doseliš meni i da krenemo zajedno živjeti?”
“A... aha... ovaj... da...”, gledala ga je široko otvorenih usta, “delikatna je tema, slažem se... ali kako da kažem... i ja sam u zadnje vrijeme više puta razmišljala o tome... A kako si se sjetio toga?”
“Pa razmišljam o tome već neko vrijeme.”
“A nije te možda tvoja mama nagovorila?”
“Nije, joj, ma nije.”
Tea se smijala.
“Ma sigurno.”
“Dobro, vjerujem ti. I gdje bi živjeli?”
“Kod mene u kući. Mama živi u prizemlju, vidjela si, bila si tamo. A ja sam na katu.”
“Kod tebe u kući bi živjeli?”
“Da, imam cijeli stan na katu, dovoljno velik za barem dvoje.”
“Kako to misliš – barem?”
“Pa ono... možda nećemo zauvijek ostati dvoje.”
“Ahaaa, ti već razmišljaš o djeci. Eto vidiš da te mama nagovara.”
“Neee, ne nagovara me na ništa. Ali zar nije sasvim normalno razmišljati i o djeci, ako ostanemo zajedno živjeti?”
“Ok, u pravu si. Moram priznati, nisam nikad ozbiljnije razmišljala o djeci. Ali, da, u pravu si. A kako će funkcionirati s tvojom mamom u istoj kući? Iskreno, malo me strah toga.”
“Funkcionirat će dobro. Ona je dolje za sebe, a mi bismo bili gore na katu za sebe. Kad se sretnete kažete si ‘dobar dan’, i to je to.”
“A da si unajmimo stan?”
“Ma neee, nema potrebe, vjeruj mi.”
“Ja bih vrlo rado vidjela taj tvoj stan.”
“Naravno, kad god želiš.”
“Ok, malo mi je to sad sve previše. Razumjet ćeš, nadam se. Daj mi, molim te, nekoliko dana da si sve to malo razmislim.”
“Naravno, koliko god ti vremena treba.”

Navečer je Tea razgovarala s Lidijom.
“Kakvo iznenađenje, baš bi je drago za tebe”, razveselila se Lidija čuvši Teinu priču o mogućem preseljenju.
“Gle, zvuči dobro, znam, ali bojim se njegove mame. Bojim se da će nam se petljati u život, da će nam zabadati nos u sve. Sjećaš se, pričala sam ti kako me ispitivala za djecu, za školu, za godine, kao da sam na nekom testu.”
“Da, znam, pričala si. Pazi, to s njegovom mamom svakako moraš riješiti s Vitom prije nego što se useliš. Moraš mu jasno dati do znanja da on mora svojoj mami odrediti granice. I moraš mu reći da se kasnije ne misliš raspravljati, niti s njim, a niti s njegovom mamom, nego da ćeš se, ako će te njegova mama gnjaviti, jednostavno odseliti.”
“Da, tako ću mu reći.”
“I još ovo: Moraš se prije useljenja dogovoriti s njim oko organizacije života. Tko će i kad kuhati, kupovati, čistiti, peglati, prati veš, i tako to, znaš. Ne treba ti lik koji će sjediti samo pred televizorom. I, naravno dati mu i tu jasno do znanja da ćeš se, ako se ne bude pridržavao dogovora, opet odseliti.”
“Hmmm... da... nije li to malo preokrutno za početak zajedničkog života?”
“Nipošto. Muški ti u startu sve obećaju i u početku se možda kao trude, a onda se malo po malo sve više opuste. Znam o čemu pričam, vjeruj mi.”
“Prvo moram vidjeti taj njegov stan. Sutra ću ga nazvati.”

Sutradan su se Tea i Vitu čuli i dogovorili razgledanje stana istog dana. Tea je nedugo nakon telefoniranja s Vitom stigla, pozvonila i nadala se da će Vito otvoriti vrata, a ne mama Zorka. I Vito je otvorio.
“Bok, dobrodošla.”
“E bok, hvala”, smješkala se Tea.
Tea se zagledala u hodnik tražeći mamu Zorku.
“Gdje ti mama?”
“Nema je. Fali ti?”
“Ne, ne, samo pitam.”
“Otišla je na trajnu, jedna susjeda u ulici joj to radi.”
“Aha.”
“Dakle idemo na prvi kat.”
Vitin stan na prvom katu nije bio fizički odvojen od mama Zorkinog stana u prizemlju. Da bi se došlo do stepenica, koje su vodile na prvi kat, moralo se proći hodnikom mama Zorkinog stana. Tea je to odmah primijetila.
“Tvoj stan uopće nema ulazna vrata...”
“Da, nema, nisu mi nikad trebala.”
“Ali onda ti mama može upasti kad god želi.”
“Joooj, ma ne dolazi ona, ne da se to njoj.”
“Siguran si?”
“Pa da, ako navrati, onda možda jednom ili dvaput mjesečno na pet minuta...”
“Ne vjerujem ti, ali idemo dalje razgledati. U svakom slučaju, jednom bi trebalo staviti vrata da se stan može normalno zatvoriti.”
Vito je zakolutao očima tako da ga Tea nije vidjela. Vrata... već je počela prigovarati... vrata želi... pomislio je.

Vitin stan je bio prilično oskudno namješten, po Teinom doživljaju baš onako tipično muški, samački, bez ikakve osobne crte, tipična spavaonica u kojoj muškarac premosti onih nekoliko sati od popodnevnog dolaska s posla do ponovnog odlaska na posao idućeg jutra. U dnevnoj sobi nalazili su samo veliki kauč i fotelja, niski stol ispred kauča na kojem bi Vito držao noge dok bi gledao televiziju, komoda s velikim televizorom i glazbenom linijom, i ormar s policama sa svega nekoliko vjerojatno nikad pročitanih knjiga. Na zidovima su visili posteri s fotografijama Eiffelovog tornja, Brandenburških vrata i drugih poznatih motiva svjetskih gradova. Ona vrsta postera kojom se popunjavaju zidovi kako ne bi bili prazni. U hodniku je, blizu stepenica koje su vodile u prizemlje, imao samo jedan starinski klimavi stolić i vješalice za jakne, a u spavaćoj sobi svega bračni krevet, koji se doimao ogromno, i veliki ormar za garderobu.
“Stan ti je sterilan, hladan, nema nikakvog osobnog ugođaja.”
“Imam sve što mi treba.”
“Morat ću donijeti neke svoje sitnice, malo popuniti ovaj prostor, unijeti malo topline... Ali bitno je da imaš bračni krevet”, nasmijala se Tea.
“Da, imam...”
“Tu si dovodio komade ili možda klijentice? Ili dovodiš?”
“Da, da, klijentice, naravno, sve redom. Gle, nisi mi ti prva žena u životu...”
“Ali nadam se da sam ti trenutačno jedina”, nastavila se Tea smijati.
“Jesi...”, nasmijao se i on.
“Mala šala, sorry.”
Bila je tu još jedna prostorija koja je vjerojatno bila zamišljena kao kuhinja, jer je Tea u njoj uočila na zidu priključke za vodovod i odvod. Vito je tu prostoriju koristio za fitness i kao neku vrstu skladišta. U njoj su stajali neki kartoni, sobni bicikl, utezi i klupa za dizanje utega. Nakon što su obišli sve sobe, Tea ga je pogledala.
“Vito, gdje ti je kuhinja?”
“Kuhinja?”
“Da, Vito, kuhinja.”
“Pa nemam kuhinju", odgovorio je kratko i jasno, kao da je sasvim normalno nemati kuhinju u stanu.
“A gdje bi mi kuhali? Gdje kuhaš sad? Tamo sam vidjela u tvojoj fitness sobi priključke za vodu na zidu.”
“E da, tamo je bilo nekad zamišljeno za kuhinju.”
“I kako sad kuhaš?”
“Pa ne kuham, mama kuha. Ili si naručim pizzu, ili ćevape, ili ponekad wok. A ponekad...”
“Vito, pitam te gdje bi nas dvoje kuhali za sebe?”
“A... paa... za sada...", mucao je Vito.
“Vito, ja ne mislim dijeliti kuhinju s tvojom mamom, niti da nam ona kuha, niti se mislim hraniti od pizze i burgera iz dostave.”
“A što onda predlažeš?”
“Predlažem da riješiš kuhinju. Trebaš nabaviti barem sudoper, frižider i štednjak za početak. Trebat će ti i vodoinstalater zbog priključaka, možda i električar zbog štednjaka. Spremna sam i sufinancirati, ali molim te, brini se ti za to. Dok se ne riješi neka osnovna kuhinja, ja se tu neću useliti. I nisam ti nigdje vidjela perilicu.”
“Perilicu?”
“Perilicu rublja, veš mašinu, kako god.”
“Pa nemam je", bio je i na to pitanje njegov kratak i jasan odgovor.
“A gdje pereš veš?”
“Pa mama to rješava.”
“Mama?”
“Da, mama, ionako nema što raditi po cijeli dan. A i nemam puno veša, ne bi se uopće isplatilo imati perilicu.”
“Dobro, ali ako i kad se doselim trebat ćemo kupiti perilicu.”
“Kupiti perilicu?”
“Da, Vito, ne mislim prati veš dolje kod tvoje mame, niti da nam ga ona pere.”
“Aha...”
“Ali zašto tako kompliciraš, Tea? Vrata, perilica, kuhinja...”
“Vito, da bude sasvim jasno: Ako se ja ovdje uselim, tvoja mama će biti jedno domaćinstvo, a ti i ja drugo domaćinstvo, zasebno i odvojeno od tvoje mame. Ionako moramo još razgovarati kako ćemo se organizirati.”
“Kako misliš organizirati?”
“Mislim na kućanske poslove, kuhanje, kupovinu. Kužiš li ti to, muškarac moj?”
I poljubila ga je.
“Ne, ja sam muško, ne kužim ti ja to”, smješkao se.
“Onda navrati kasnije do mene, tamo negdje iza osam, pa ću ti sve objasniti. Lidije neće biti. Idem sad, ajde bok.”
“Bo-ook, vidimo, seee.”

Taj poziv mu je uputila s jednim takvim izazovnim pogledom koji mu nije izlazio iz glave, sve dok se nije točno u osam sati s bocom crnog vina u ruci nacrtao ispred vrata njenog stana. Sjeli su na kauč. Na stolu ispred kauča Tea je već bila priredila dvije čaše i svježe pečene slane kiflice. Nakon što je Vito Tei ispričao neke smiješne zgode i nezgode koje je tih dana doživljavao sa stankama u banci, ispijenih prvih čaša vina i pojedenih nekoliko kiflica, Tea ga je ozbiljno pogledala.
“Pazi, sad bez šale, stvarno se trebamo dogovoriti kako ćemo rasporediti svakodnevne obaveze, ako se tebi doselim. Glupo mi je sad ići u detalje, ne mislim razraditi detaljan raspored. Ali mi je bitno da sudjeluješ, da se dogovaramo. Kužiš?”
Vito ju je gledao s podsmijehom.
“Što ti je sad smiješno, molim te?” upitala ga je ljutito.
“Rekla si danas na odlasku da ćeš mi večeras sve objasniti”, smješkao se Vito.
“Pa upravo ti objašnjavam.”
“Ali mislio sam na drukčiji način da mi objasniš...”, nakesio se Vito.
Tein ozbiljni izraz lica postupno se pretvarao u široki osmijeh.
“Ma nemoj, a na koji to drukčiji način?”
“Na jedan osobniji način.”
Vito je ustao s kauča.
“Osobniji...” ponovila je Tea čekajući što će se dogoditi.
“Da, da, osobniji. Da ne velim intimniji.”
Vito ju je objeručke dignuo i odnio je u susjednu sobu na njen krevet. Odjeća je ubrzo bila razbacana na sve strane. Pomiješani s raznim drugim neartikuliranim zvukovima mogli su se čuti fragmenti razgovora u kojem je Tea davala Viti, i to na vrlo osobni način, upute po pitanju budućeg zajedničkog života.
“... morat ćeš ponekad... i skuhati... nešto...”
...
“... skuhati... nešto...”
...
“... daaa, Vito... skuhati... i oprati... veš...”
...
“... i veš...”
...
“... daaa... i u kupovinu...”
...
“... kupovinu... stroga si prema meni...”
...
“... skroz stroga...”
...
“... bit ću... neposlušan...”
...
“... kažnjavat ću te...”
...
“... odmah...”
...
“... na licu mjesta...”
...
“... auuu, jesi normalna...”
....
Nakon svršetka ležali su goli jedno pored drugog na krevetu i gledali u strop.
“Jesi ti shvatio svoje buduće obaveze?” pitala ga je Tea.
“Kako?”
“Svoje buduće obaveze jesi li shvatio, pitam te.”
“Pa... jesam... mislim...”
“Misliš, da... Ma moš mislit.”
“Onda ćeš se doseliti, ili?”
“Hoću, pokušat ćemo zajedno.”
Vito se počeo smijati. Tea je ostala ozbiljna.
“Zašto se smiješ?
“Neki dan si još govorila nešto u stilu kao da ti treba nekoliko dana da si sve to razmisliš. A sad, nakon jednog seksa, si se odjednom odlučila.”
“Ne smij se...Uglavnom: Da, odlučila sam probati s tobom. Ali prvo riješi tu kuhinju. Imam još nekoliko dana godišnjeg. Možemo zajedno ići kupiti.”
“Sutra? Subota je, pa odemo odmah ujutro tražiti. A do tad možemo i na netu pogledati.”
“Može. Znači, sudoper, hladnjak, da nije baš najmanji, štednjak na struju, jer mrzim plin. E da, treba li bojler?”
“Ne, topla voda dolazi od kotla za centralno.”

Po prvi put je Vito ostao preko noći kod Tee. Bila je to neprospavana noć, što zbog ćaskanja uz vino i kiflice, što zbog guglanja i rasprave oko odabira kuhinjske opreme, a posebno zbog tjesnoće njenog kreveta predviđenog za samo jednu osobu, i svega na što takva tjesnoća kreveta ženu i muškarca noću navede. Ujutro ga je rano stjerala van, prije nego što se Lidija vratila iz noćne smjene. Po dogovoru našli su se oko devet sati pred trgovačkim centrom, kupili kuhinjske uređaje i dogovorili odmah dostavu, montažu i priključenje; zatim popili kratko kavu negdje usput i razišli se svatko svojoj kući na spavanje.

Nedjelju je Vito iskoristio za raskrčivanje prostorije koja je trebala postati kuhinja. Mama Zorka, koja je imala naviku budno osluškivati svaki zvuk u kući, čula je buku iz Vitinog stana na katu i došla odmah na kat provjeriti što se događa.
“Vitomire, sine, što to radiš? Aha, pospremaš napokon taj nered. Pa bilo je i vrijeme, mogu ti reći.”
Vitomir je zakolutao očima. Trebalo je mami objasniti skoro Teino useljavanje, ali tako da ne napravi od toga veliku temu sa stotinu pitanja, uputa i savjeta.
“Mama, slušaj me sad dobro.”
“A što je bilo, sine?”
“Pospremam ovu sobu, jer će tu doći kuhinja. Naručio sam štednjak, sudoper i frižider, stižu u srijedu...”
“Ali, sine”, upala mu je mama u riječ, “zašto trošiš pare na sve to? Pa ja nam kuham, sine, pa...”
“Mama, saslušaj me do kraja, molim te.”
Mama je zašutjela i čekala nastavak. Vito je udahnuo duboko i onda nastavio objašnjavati mami naglašavajući svaku riječ.
“Tu... će doći... kuhinja... jer će mi se ovih dana... doseliti Tea... živjet ćemo tu zajedno.”
Mama Zorka ga je gledala nekoliko trenutaka, a kad je postala svjesna onoga što je rekao, puknula je od sreće, zagrlila Vitu i počela ga ljubiti.
“Ma sine moj... a što da ti mama kaže... a tako sam sretna... samo da znaš...”
Vito je stajao ukočen poput stupa i čekao da ga mama opet pusti iz svog zagrljaja.
“Mama, dobro je, opusti se, dosta je.”
Napokon ga je pustila.
“Pa kad će nam Tea doći? Trebam li ja nešto pripremiti?”
“Mama, Tea neće doći nama, nego meni. Tea i ja ćemo živjeti za sebe ovdje na katu, a ti će živjeti u prizemlju za sebe. Mi ćemo biti svoje domaćinstvo, sami ćemo kuhati, čistiti i prati. Sve ćemo sami. Jedino ćemo još nekoliko dana možda prati veš kod tebe, ali uskoro ćemo kupiti i veš mašinu.”
“Ali sine, mogla sam vam ja kuhati i veš prati, i stan pospremati kao do sada. Meni je isto kuhala za dvoje ili za troje.”
“Mama, molim te, budi razumna. Nećeš nam se petljati u život. Morat ćeš si naći neku drugu zanimaciju. Počni opet goblene raditi.”
“Eto baš mi je drago da će se Tea doseliti. Ali ne znam sine, ne znam... ne bi voljela da se onda nekako totalno odvojite, pa u istoj smo kući...”
“Mama, ja te lijepo molim i ozbiljno ti govorim. A sad me pusti, imam još puno posla. Moram još preseliti neke svoje stvari iz ormara, jer moram Tei napraviti mjesta za njene stvari.”
“Dobro sine, idem nam skuhati kavu. Dođi onda.”
“Dobro mama.”
Ufff, kako će to funkcionirati kad Tea dođe, pitao se Vito. On se znao nekako nositi sa svojom mamom, koliko god je bila nametljiva i dosadna. Poštivao ju je i nije nikad biti grub prema njoj, iako mu je ponekad dolazilo da se izdere na nju. Uostalom, pomislio je, bila mi je i od koristi; kuhala mi je, čistila mi je stan, prala i peglala rublje. Ali htio je napokon napraviti rez, htio je s Teom otpočeti zajednički život bez maminog servisa, i bio je svjestan da Tea neće htjeti i neće biti dužna trpjeti njegovu mamu.

Dva dana nakon što su majstori dostavili i osposobili Vitinu kuhinju, Tea se spakirala za odlazak.
“Nadam se da si ponijela samo ono što ti treba za početak, koka. Tko zna, možda se ubrzo vratiš”, smješkala joj se Lidija na odlasku.
“Baš si zločesta, umjesto da mi držiš palčeve, ti tako...”
“Ma ne ljuti se, znaš da ti želim sve najbolje, samo se malo zezam.”
“Joj, ma znaaam.”
Zagrlile i izljubile su se na oproštaju.
“Javljaj se, zovi, šalji poruke”, opomenula ju je Lidija.
“Hoću, naravno. Bježim sad, taxi me čeka.”
Stigla je u Vitinu kuću s dva velika kofera.
“Evo stigla je koferuša. Nadam se da se neću ubrzo opet iseliti. Tad bi bila baš kao prava koferuša”, smješkala se Tea i stisnula mu dugi poljubac za dobar dan.
“Pa dobar dan, gospođo, dobro došli”, kesio se Vito još pod dojmom poljupca.
Tea je razgledala novu kuhinju.
“Fali ti suđe.”
“Da, znam, možemo kasnije do nekog centra i kupiti.”
“Može. I pogledati perilice.”
“I nešto od hrane bi trebali”, dodao je Vito.
Tea je otvorila hladnjak, bio je tipično samački skoro prazan. Boca vina, boca mineralne vode i sirni namaz.
“Da, trebamo definitivno”, potvrdila je Tea.
“A kako stojiš s posteljinom, ručnicima, kuhinjskim krpama?”
“I to ćemo riješiti, opusti se, tek si došla.”
Od nekud se stvorila mama Zorka u Vitinoj kuhinji, krenula prema Tei i pokušala je zagrliti.
“A tko je to nama stigao... tko je to nama došao... dobar dan, Dorotea... e baš mi je drago... kad mi je Vitomir neki dan rekao...”
Tea je stupila korak natrag i pružila joj je ruku.
“Dobar dan, gospođo Zorka”, rekla je formalno-ljubaznim tonom.
Mama Zorka joj je iznenađeno pružila ruku, očekujući da će se Tea dati zagrliti.
“Pa kako si mi, Dorotea?”
“Dobro sam, hvala gospođo. Kako Vi?”
“A što da ti kažem... eto, malo noge, malo križa, neki dan sam vadila krv, čekam i nalaz od mokraće... Osjetim promjenu, sigurno će kiša...”
“Mama, mislim da to Teu u ovom trenutku ne zanima”, prekinuo ju je Vito.
“Ja ću nama sad skuhati kavu, pa vas dvoje dođite dolje kod mene”, predložila je mama Zorka.
“Žao mi je gospođo, možda drugi put. Vito i ja sad idemo još u kupovinu.”
Vito nije bio siguran. Naizmjenice je gledao mamu i Teu. Ali mu je Tea uperila takav odlučan pogled da je ipak mami potvrdio nedolazak na kavu, već odlazak u kupovinu.
“Da, mama, idemo sad kupiti još nešto od suđa i tražiti veš mašinu.”
“Dobro, djeco moja...”, rekla je tužno mama Zorka i otišla.
“Dobro, djeco moja”, ponovila je Tea podrugljivim tonom i s grimasom na licu, nakon što je mama Zorka otišla.
“Daj, ne budi takva. Grozna si”, opomenuo ju je Vito.
“Pazi, ja ću sad šetati kroz stan i govoriti što nam treba, ti uzmi papir i olovku i piši, dobro?” rekla je Tea.
“Dobro, pišem.”
“Piši krumpir, luk, riža, tjestenina, sol, biber, ulje, ocat, neko meso, neko povrće... piši tanjuri, pribor za jelo, dva lonca, tava, čaše, šalice, kuhača... piši deterdžent za suđe, spužvice, kuhinjske krpe, WC papir, gel za tuširanje... piši ručnici mali i veliki... onda dvije plahte... neko piće možda... uff, što još treba... kanta, mop za pranje poda... ”
“I bocu crnog da proslavimo tvoje useljenje.”
“Imaš već jednu u hladnjaku.”
“Za svaki slučaj”, smijao se Vito.
“Dobro, zapiši.”
I nakon što je nastao dugački popis živežnih namirnica i raznih kućnih potrepština, Vito i Tea su se uputili u trgovačke centre i nakon nekoliko sati vratili s prepunim autom stvari. I perilicu su naručili koja im je trebala stići već sutradan. Prvu večer zajedničkog života proveli su, mrtvi umorni, uz vino i pizzu.

Ujutro je Vito otišao na posao. Tea je ostala kod kuće i krenula čistiti stan i raspakiravati i slagati sve stvari koje su prethodnog dana kupili. A čekala je i da perilica stigne. Dok je raspakiravala čaše i šalice, pojavila se mama Zorka u kuhinji.
“Dobro jutro, Dorotea, jesi li već vrijedna?” nakesila se.
“Oh, dobro jutro, gospođo, nisam uopće primijetila da ste se popeli na kat”, iznenadila se Tea.
Zorka je sjela na stolicu u kuhinji i počela razgledati na sve strane.
“Fino, ma bit će vam fino, ja ti kažem...”
“Da, bit će, ali oprostite, imam posla, ne mogu sad pričati”, rekla joj je Tea nadajući se da će mama Zorka to shvatiti kao diskretan znak da nije poželjna.
“Ma ne smeta to meni, samo ti radi, ja ću tu sjediti. Lijepo je da si vrijedna.”
Tea je gledala na suprotnu stranu i zakolutala očima. O shit, ili je glupa ili je jednostavno bezobrazna, kako da je se riješim, pomislila je; možda čak očekuje da joj skuham kavu. Tea je nastavila raditi pokušavajući se ne obazirati na neželjenu gošću.
“Nego reci ti meni, Dorotea, odakle si ti? Jesi li iz Zagreba?”
“Da, jesam”, odgovorila je bezvoljno dok je brisala sudoper.
“A majka i otac odakle su ti?”
“Isto iz Zagreba”, uzdahnula je.
“A da te pitam, imaš li braće i sestara?”
“Nemam gospođo”, odgovorila je dok je brisala štednjak.
“Slabo te čujem, Dorotea. Ne trebaš sad raditi. Sjedni tu da malo popričamo.”
Nema šanse da ti sjednem na ispitivanje, zaključila je Tea i sjetila se kako se spasiti. Bacila je spužvu i deterdžent iz ruku i pogledala na mobitelu koliko je sati.
“Gospođo, žao mi je, ali ja sad moram ići. Idem se brzo presvući i odlazim. Razgovarat ćemo drugi put.”
“A kud moraš ići?” iznenadila se mama Zorka.
“Moram nešto obaviti, žao mi je.”
“Dobro, Dorotea, pričat ćemo drugi put”, odgovorila je zbunjeno mama Zorka, ustala i otišla.
Neću nikuda ići, valjda je shvatila da je nepoželjna, zaključila je Tea; a ako ipak opet dođe, stvarno ću nekud otići. Zorka toga dana ipak nije više navraćala. Kad se Vito predvečer vratio s posla, Tea je odmah stavila temu mame Zorke na dnevni red.
“Gle Vito, nemam nikakav problem s time da nas tvoja mama ponekad pozove na kavu, ili mi nju. Ali da nam se bez najave uvali u stan, da mi tu sjedi i da me ispituje, to neće ići. Molim te, riješi to s njom.”
“Ma znam... njoj je malo dosadno, a ti si joj sad nova osoba...”
“Vito, slušaj me”, prekinula ga je Tea u oštrom tonu, “ne želim se raspravljati s tobom o tome. Lijepo ti kažem, riješi to s njom, jer će to uzeti maha. To će joj poslati navika.”
“Ma neće, uskoro ćeš opet početi raditi, pa neće imati razloga dolaziti u naš stan.”
“Ali će nam se uvaljivati u stan kad ćemo biti oboje doma. Razumiješ li?”
“Dobro, razgovarat ću s njom... ali se nadam da se neće naljutiti...”
“Izdržat ćeš, nisi malo dijete, a ona ti nije tutor.”

Idućeg jutra, prije nego što je Vito napustio kuću i otišao na posao, svratio je do mame Zorke.
“Mama, molim je, nemoj ići gore Dorotei. Ona ima puno posla, smetaš joj. Ona će te pozvati sad jedan dan na kavu, pa ćete pričati o svemu. Tek se uselila, i malo joj je to sve ...”
“Pa dobro sine”, usprotivila se mama Zorka, “zar ja ne mogu u svojoj kući...”
“Mama, ono gore je sad naš stan i ne možeš jednostavno gore banuti kako se sjetiš. Moram ići sad, ajde bok, mama.”
Zašto je tako nervozan, čudila se mama Zorka. I nedugo nakon što je Vito otišao na posao, mama Zorka je po zvukovima, koji su dolazili s prvog kata, zaključila da je Tea već budna, i popela se na prvi kat u njihov stan. Zatekla je Teu na hodniku, još u pidžami.
“Dobro jutro, Dorotea, već si ustala... Ma htjela sam te samo nešto pitati.”
“Otkud ste se Vi stvorili”, začudila se Tea.
“Ti si medicinska sestra, ti ćeš to sigurno znati, evo da ti pokažem ove nalaze od krvi, ja to ništa ne razumijem, to su sve neki izrazi...”
“Dajte da vidim”, rekla je Tea, naglo joj uzela papir s laboratorijskim nalazom iz ruke i krenula ga čitati.
“Aha... aha... aha.. da... dakle, imate visok kolesterol.”
“Aaa... To sam čula da ljudi znaju imati, neki dan je baš bilo na televiziji nešto o tome. Neki doktor je pričao...”
“Da, to imaju mnogi. To je masnoća u krvi. Znači manje masno jesti, manje kolača, slatkiša, salama, kobasica, špeka, i tako to...”
“A moram li na dijetu?”
“Pa to što sam upravo rekla je dijeta.”
“Hvala ti što si mi rastumačila… Imaš lijepu pidžamu, a baš sam ti jučer jednu kupila za dobrodošlicu. Idem ti je donijeti.”
“Aha, hvala, ali ne sad. Moram se spremati, jer idem nekud. Oprostite, ali malo mi smetate.”
“Dobro, dobro, Dorotea, hvala ti još jednom što si mi rastumačila”, odgovorila je mama Zorka i nestala vidno nezadovoljna, jer se razgovor s Teom tako brzo završio.
Tea je bila ljuta. Ili Vito uopće nije razgovarao sa svojom mamom, ili ga mama nije poslušala. Uglavnom je zaključila da Vito treba odmah nešto poduzeti protiv neželjenih posjeta svoje mame, ili će se ona, tako je u svojoj ljutnji zaključila, iseliti. Poslala mu je, što inače nije bio njen običaj, poruku.
‘jutros je opet bila kod mene riješi hitno vrata za stan inače se selim’
Nakon desetak minuta Vito ju je, sav uzbuđen, nazvao.
“Tea, molim te, smiri se...”
“Vito, meni ovo ne treba u životu. Moji roditelju su bili takvi i zato sam se odselila od njih čim sam mogla. I ne treba mi sad još i tuđi roditelj takav. Molim te, naruči vrata za stan da se ugrade.”
Navečer je Vito imao dobre vijesti za Teu.
“Nije bilo gužve u banci, sva sreća. Uspio sam istelefonirati PVC stolarije od pola Zagreba. Ujutro u osam će doći izmjeriti. Dobro se uklopilo, sutra ionako ne radim, subota je.”
“E super. A kad tvoja mama vidi majstore?”
“Ne znam, riješit ću je nekako.”

Sjedili su navečer na kauču. Tea je napeto gledala na televiziji jedan od onih američkih humorističkih filmova s grupom mlađih poslovnih solo žena-prijateljica u glavnim ulogama, snimljenih za žensku publiku. Vito je pored nje drijemao u nekom polusnu kad se Tea odjednom trgnula.
“E, jel sutra subota?”
“Haa... što... subota... da, je... Zašto?”
“Onda imam predavanje sutra. Vratit ću se valjda do dva. Ti nam nešto skuhaj do tada. Recimo bolonjez, to ti je jednostavno. Gotovi umak imamo, trebaš samo špagete skuhati. Parmezana, čini mi se, nemamo. To skoči u dućan.”
“Špagete da skuham?”
“To je jednostavno, piše ti na pakiranju koliko minuta se kuha. Dobro?”
“Aha... ok...”

Idućeg jutra, dvije minute prije osam sati zazvonilo je zvono na ulaznim vratima od kuće. Vito je otvorio, ušla su dva mlađa muškarca u kombinezonima. Vito im je pokazao gdje trebaju doći vrata, uzeli su potrebne mjere, rekli da će mu ponuda stići tijekom dana, pozdravili se i otišli.
“Vitomire, tko je to bio?” viknula je mama Zorka iz svoje kuhinje.
“Očitanje plina, mama.”
“Ali čula sam dva glasa.”
“Da, dvojica su bila. Ne znam zašto.”
Mami Zorki je to bilo čudno, došla je na hodnik.
“Ali neki dan su očitali plin, sine.”
“Da, znam.”
“I sad opet? I zašto subotom, i zašto tako rano, sine?”
“Ne znam, mama.”
“Je li Dorotea već ustala?”
“Je, mama.”
“A što radi?”
“Ne znam, ajde bok mama”, odgovorio je i otišao natrag na kat.
Tea se za to vrijeme na katu spremala za odlazak na predavanje i usput slušala razgovor Vitomira sa svojom mamom Zorkom; razgovor koji joj je ličio na jedno glupo ispitivanje malog djeteta koje se pokušava opravdati roditelju.
“Jesi podnio mami izvještaj o svemu?” pitala je Tea nakon što se vratio u njihov stan.
“Šuti...”
“Nisi smio lagati mami da su bili za plin”, dodala je podrugljivo.
“Joj, dosta...”
“Idem sad, ajde bok.”
Poljubila ga je i nestala.
“Bok.”

Mama Zorka, koja je pomno pratila njihove dolaske i odlaske, primijetila je tog jutra da je Tea nekud otišla i da je Vito sam kod kuće. Gledao je na Netflixu jednu od onih serija koje traju po nekoliko sati i pritom sasvim zaboravio paziti na vrijeme. Negdje iza dvanaest sjetio se da je imao zadatak napraviti ručak. Osjetio je u svom stanu ugodan i poznat miris maminog kuhanja koji je iz prizemlja dopirao do njega. Bezvoljno je otišao do svoje kuhinje, našao u ormaru paket špageta i među svim onim mnogim sitno pisanim uputama na raznim slavenskim jezicima tražio upute na hrvatskom. U tom trenu se stvorila mama Zorka u njegovoj kuhinji.
“Sine, vidjela sam da je Tea jutros otišla, pa sam nam skuhala gulaš. Dođi ti sad jesti sa mnom, a Tei ćemo ostaviti da jede kad se vrati.”
“Mama, hvala, ali ne bih. Mi ćemo imati špagete bolonjez.”
“Sine, Vitomire, ti da kuhaš? Pa nije to za jednog muškarca. Ona je trebala skuhati sinoć. I kud je otišla? Danas je subota?”
“Mama, na predavanje je otišla.”
“Na što?”
“Na predavanje, mama, to je... Ma nije važno...”
“Ma nije važno, sine. Idem ja nama servirati, a ti dođi za minutu.”
Mama je nestala. Vito je stajao u svojoj kuhinji sa špagetima u ruci. Nije mu se kuhalo, ali što će Tea reći kad se vrati, hoće li se ljutiti, hoće li nastati svađa? Ma ko ga jebe, bolje gulaš nego špageti, zaključio je, vratio špagete u ormar i spustio se u prizemlje mami na ručak.

Kad se Tea oko pola tri vratila s predavanja, umorna i gadna, na štednjaku su je dočekala dva lonca. Odmah je primijetila da to nisu njihovi lonci. Otklopila je prvi lonac.
“Vito, što je ovo u loncu?”
“Gulaš.”
“A otkud ti gulaš?”
Vito je šutio i gledao u stranu kao da nije čuo pitanje..
“Vito, od mame ti je, priznaj.”
“Paaa...”
“Pa rekli smo da ćemo sami kuhati i da ćeš ti danas raditi bolonjez.”
“Da, i baš sam krenuo, kad je odjednom nestalo struje. Evo sve do skoro. Znaš, mama nas je spasila s gulašom, jer ona kuha uvijek dosta rano ujutro.”
“Kaaako muljaš... struje nestalo... ma neeemoj mi reći...”
Otklopila je i drugi lonac. U njemu su bili žganci. Tea je bila suviše gladna da bi se raspravljala s Vitom. Osim toga, mama Zorkin gulaš izgledao joj je jako privlačno, kud i kamo privlačnije od špageta s umakom iz staklenke. Vito se nakesio.
“Da ti podgrijem?” pitao je.
“Da. Zapravo prekipi ga.”
“Kako prekipi ga?”
“Prekipi - znači trebaš ga prokuhati, a ne samo podgrijati. Stavi gulaš na štednjak, uključi ring na jedan i pol, i kad se počnu praviti mjehuri na gulašu, pažljivo ga miješaj svaki malo. I tako desetak minuta. I nemoj da ti zagori.”
“Aha, kužim.”
Nakon ručka je Tea priznala da joj je mama Zorkin gulaš bio genijalan, ali...
“Molim te, Vito, makni mamu iz našeg života. Sjest će nam na glavu, nećemo moći disati od nje. Stvarno nemoj da nam ona više kuha. Ako ne znaš kuhati, reci, naučit ću te barem neke osnove.”
“Dobro...”, odgovorio je Vito nekako mlohavo.
Tea ga je gledala i po njegovom bezvoljnom izrazu lica činilo joj se da će biti još problema s njegovom mamom. Činilo joj se da se Vito i dalje neće postaviti prema mami onako kako ona to očekuje. Ipak, nadala se da će im vrata, koja će odvojiti njihov stan, jamčiti barem donekle privatnost i mir od Vitine mame.
“I kad će više ta vrata?”
“Poslali su ponudu, povoljni su. Preksutra, u ponedjeljak ujutro, će doći. Ići ću kasnije na posao, kad vrata budu gotova.”
“A sad može kava?” pitao je Vito kako bi skrenuo s neugodne teme.
“Da!”

Ostatak dana mama Zorka im se nije pojavljivala, a u nedjelju su Tea i Vito bili na cjelodnevnom izletu u Opatiji. Kad su se uvečer vratili, mama Zorka ih je kao slučajno srela na hodniku kad su ulazili u kuću. A zapravo je iščekivala njihov dolazak i brzo otišla u hodnik, čim je čula ključ u bravi ulaznih vrata kuće. U rukama je držala nekoliko kuhinjskih krpa za različite namjene i žensku pidžamu.
“Aaa pa vi ste se vratili. I kako vam je bilo?”
“Dobro nam je bilo, mama. Kud si krenula s tim stvarima?”
“Ma ovo je ona pidžama koju sam Dorotei bila kupila, a nikako da joj je dam.”
Pružila je ruku s pidžamom prema Tei. Tea je razmišljala sekundu ili dvije što da učini, ali je ipak primila pidžamu, odglumila blagi smiješak i zahvalila se kratko.
“Hvala, gospođo.”
“Molim, Dorotea, znala sam da će ti se sviđati. I imam još neke krpe za tebe. Vidi, ova ti je za brisanje pipâ, ova je za prašinu, a ova za onu staklenu površinu od šporeta. Ti to gore kod sebe nemaš, pa će ti dobro doći.”
Tea ju je zbunjeno gledala.
“Otkud Vi znate da ja, ili bolje rečeno mi, to gore nemamo?”
“Pa znam eto...”, nasmijala se mama Zorka.
“Vi njuškate po našem stanu kad nas nema? Vi kopate po našim stvarima, ili?”
“Ma Dorotea...” krenula je mama Zorka.
“Vi nas špijunirate, Vi nas uhodite...”, vikala je Tea.
Vito je shvatio da situacija eskalira i povukao je Teu za ruku.
“Tea, idemo, ajde, ajde...”
“Neću, želim to sad riješiti. Sad i ovdje! I ne vuci me!”
“Ali nisam ja ništa loše...” pokušala je mama Zorka objasniti.
“Ma Vi ste jedna...” krenula je Tea napadati mamu Zorku.
“Tea, molim te, idemo”, viknuo je Vito, povukao Teu još jače i napokon je uspio odvući na stepenice i na prvi kat.
“O moj Bože... moj Bože... ta žena je sva divlja... kako će moj Vitomir s njom... kuku njemu s njom... kuku njemu... i tako fine krpe da nije uzela...”, nastavila je mama Zorka nabrajati.
U tom trenutku doletjela je s kata niz stepenice Teina nova pidžama, još zapakirana u najlon, i udarila od zid u hodniku, svega metar udaljeno od mame Zorke.
“Ahhh... i moju divnu pidžamu je bacila... bezobrazna si koliko si teška!” zaderala se mama Zorka prema katu.
Pokupila je pidžamu s poda i otišla u svoju kuhinju. Ljuta na Doroteu, došla je do zaključka da je Tea bezobrazna kao i većina tih današnjih mladih žena, da nema nimalo poštovanja prema starijima, da sigurno ne zna i ne želi obavljati nikakve kućanske poslove, niti se brinuti o Vitomiru, onako kako bi jedna žena po njenom mišljenju to trebala, kao i da vjerojatno ne želi imati djece. A Tea si je, nakon što je bacila pidžamu niz stepenice, natočila pelinkovac, sjala na kauč, upalila televizor i nije s Vitom progovorila niti jedne riječi do kraja dana. Najozbiljnije je razmišljala da istog trena spakira svoje stvari i ode, ali je ipak zaključila da je jutro pametnije od večeri u ljutnji, i da će odluku o odseljenju odgoditi za idući dan. Vito je bio suviše živčan da bi ostao u stanu. Izišao je na večernju šetnju, inače njegov omiljeni ritual kojeg je prethodnih dana, otkako je živio s Teom, zanemario. Šetajući po mraku ulicama razmišljao je i nije mu bilo jasno kako će se dugoročno razvijati situacija s Teom i njegovom mamom. Ali barem je u jedno bio siguran: Poznavajući jednu i drugu, do sutra će se obje vjerojatno odljutiti.

U ponedjeljak ujutro, oko devet sati došli su oni isti majstori, ali sada s alatnim koferom, bušilicom i dovratnikom za vrata. Mama Zorka je još uvijek bila ljuta na Doroteu, a pomalo i na Vitu i na cijeli svijet općenito, tako da se nije pojavila na hodniku, čak i kad su majstori počeli bušiti rupe u zid. Sjedila je u svojoj kuhinji, jela bijeli kruh s pekmezom od šljiva i planinski čaj, svoj uobičajeni doručak.
“Radite što hoćete, uništite cijelu kuću”, govorila je tiho za sebe kad je čula buku od bušilice iz hodnika.
Gledala je u zapakiranu pidžamu, namijenjenu Dorotei, koja je stajala na kuhinjskom stolu.
“Nećeš ti više nikad ništa dobiti od mene, kunem ti se ja... A on, jadan on s njom... taj će raditi sve što mu ona naredi... kuku meni...”, nastavila je mrmljati.
Čulo se još razno lupkanje iz hodnika, na kraju i usisivač. Tek nakon otprilike sat vremena, kad je mama Zorka shvatila da su radovi gotovi, te da su i Vitomir i Dorotea izišli iz kuće, uputila se na hodnik. Na početku stepenica, koje su vodile prema stanu na prvom katu, ugledala je ulazna vrata. Ostala je zatečena.
“A majko mila, sad još i vrata. Ma to ga je sigurno ona nagovorila. Ma ne bi moj Vitomir to napravio, ma ne bi se on toga sjetio. Bože sačuvaj što ću još doživjeti...”, kukala je u nekoj mješavini ljutnje i žalosti.
Nova vrata su se otvarala prema mama Zorkinom hodniku i imala su s vanjske strane kvaku u obliku kugle, pa su se izvana mogla otvoriti samo ključem.
“I kuglu su stavili. To je sigurno zbog mene. I to ga je ona nagovorila.”
Onda je čula kako netko gura ključ u ulazna vrata od kuće. To mora da je Dorotea, pomislila je, ne želim je vidjeti. Sklonila se u svoju kuhinju. Nekako se do kraja dana postupno odljutila na Teu, ali je iz inata izbjegavala susret s njom. Sa sinom Vitomirom je ipak odlučila pričati čim ga vidi. Ulovila ga je u hodniku popodne kad se vratio s posla.
“Bok, sine.”
“A bok, mama.”
“Sine, kakva su to vrata, što će nam, molim te, taj cirkus u kući? Gdje to postoji?”
“Mama, taj cirkus, kako ti ta vrata zoveš, je dobar za sve. Vjeruj mi. Dobar i za tebe i za nas dvoje. Znat će svatko svoje granice.”
“Ne znam, sine, ne znam... ne znam što bi ti rekla... Neće vas nitko pojesti, ako vam ponekad malo dođem..”, komentirala je mama Zorka s vidljivim izrazom razočaranja i zbunjenosti na licu.
“Mama, ne bih se sad dalje raspravljao. Vjeruj mi, vidjet ćeš da je tako bolje. I drugi ljudi to imaju u kućama. Ako su dva domaćinstva, trebaju biti odvojena. To je sasvim normalno.”
“Ne znam... ne znam... sine... A hoćeš li juhe da ti podgrijem? Ostalo mi je od ručka.”
“Neću, hvala, mama. Idem gore jesti, Tea je kuhala.”
“Dobro, sine”, odgovorila je i otišla prema svojoj kuhinji.
Sigurno mu je neke smrznute splačine napravila, pomislila je u mama Zorka u sebi. I nije se prevarila. Tea i Vito su se stvarno uglavnom hranili smrznutom hranom koja se brzo priprema. Tog dana su na jelovniku imali pohane pileće prutiće i gotovu začinjenu mješavinu povrća.

Navečer su Tea i Vito, kao i obično, sjedili na kauču i gledali televiziju, triler po zajedničkom izboru. Tea se te večeri po prvi put osjećala opušteno. Nova vrata su joj davala osjećaj sigurnosti. Osjećala se kao u svom prostoru, ili barem u prostoru kojeg će, nadala se, s vremenom smatrati i svojim, u kojem će se osjećati doma kad ga još malo uredi. U slakom slučaju, smatrala je da više nije toliko izložena Vitinoj mami. Na nju se skoro pa odljutila, ali je buduću komunikaciju s njom namjeravala održavati strogo na nužnom minimumu. Vito baš i nije pratio film, već je razmišljao o mami. Vjerojatno je uvrijeđena zbog vrata i loše se osjeća, pomislio je. Čak je u jednom trenutku razmišljao da ode do nje i da joj pravi društvo, onako kao što joj je prije Teinog useljenja ponekad pravio. Ali neki unutarnji glas ga je upozorio: Ili Tea ili mama – odluči se, ti imaš svoj život, a mama svoj! I ipak nije otišao do mame. Tea je pila vino, a Vito ga nije niti taknuo. Nakon dvije čaše vina, već blago pripita, Tea se primakla uz Vitu, zagrlila ga i nakesila se.
“Hoćeš li i mene napokon odvesti u svoj veliki bračni krevet da budem tvoja klijentica?”
“Oprosti, što si rekla?” trgnuo se Vito iz svojih misli.
“Rekla sam”, poljubila ga je, “da me odvedeš u svoj veliki bračni krevet.”
Klijenticu nije više spomenula bojeći se da bi ispala smiješna, a Vito nije shvatio poantu Teine želje.
“Pa... spavaš u tom krevetu već nekoliko dana.”
“Spavam, ali ja bih i spavala s tobom, ako razumiješ”, kesila se i dalje.
Vito je ukopčao.
“U veliki bračni krevet... tako... tooo želiš...”, uzvratio je poljubac.
“Da, to želim.”
Poljubac.
“Baš sad?”
Poljubac.
“Da, baš sad to želim. ”
Poljubac.
Krenuli su skidati jedno drugome odjeću.
“Čekaj, nećemo tu, idemo u krevet”, rekla je Tea.
“Ajde, idemo.”
Primila je Vitu za ruku i vodila ga hodnikom prema spavaćoj sobi. Kad je ugledala stolić u hodniku, dobila je ideju.
“Jesi se ikad seksao s curom koja sjedi na stolu?”
“Jesam”, nakesio se i poljubio je, a ona je sjela na stol.
“Na ovome?”
“Ma ne, taj je klimav. Daj silazi.”
“Neću. I budi pažljiv da ti ne pukne stol”, gledala ga je izazovno.
Jebeš stol, pomislio je, izdržat će valjda.
...
“... polaaako... puknut će ti stol...”
...
“...neće...”
...
“... hoće... daj lakše malo...”
...
“... šuti... ne govori...”
...

U prizemlju je mama Zorka sjedila u svojoj kuhinji i nije se nikako mogla pomiriti s novim vratima koja su vodila ka Vitinom i Teinom stanu. Činilo joj se kao da je u vlastitoj kući odbačena u zadnji kut, osjećala se izoliranom. Ili kao da joj je sin Vitomir nestao iz kuće, kao da ga je Dorotea otela. Izišla je na hodnik do novih vrata i osluškivala. Učinilo joj se da čuje neke čudne zvukove s kata, nešto poput tihe škripe, uzdisanja, stenjanja. Ma ne, ništa se ne čuje, pomislila je. Ali zatim se opet začula ista tiha škripa i dahtanje. Pa nešto kao krik. Ma nisam luda, čujem što čujem, zaključila je, čujem nju i nešto gore škripi. Mami Zorki je bilo jasno što se na katu odvija. Primila je pažljivo kuglu na vratima i primijetila da ona uopće nisu zatvorena. A zato sve čujem, zaključila je. Odškrinula ih je pažljivo nekoliko centimetara kako bi još bolje čula. Moj Vitomir je pravi muškarac, on zna sa ženama, bit će djece napokon, veselila se. Kad su nakon izvjesnog vremena nestali zvukovi s kata, mama Zorka se s osmijehom vratila u svoju kuhinju.

Vedri i veseli nakon dobrog seksa, Tea i Vito su se vratili na kauč i nastavili gledati triler. Čak ga je i Vito gledao sa zanimanjem, nije više razmišljao o mami. I boca vina se brzo ispraznila, jer ga je i Vito pio.
“O, ispraznili smo bocu”, primijetila je Tea.
“Da, jesmo.”
“Imamo li još?”
“Imamo, u autu.”
“Ideš po nju?”
“Idem.”
“Ma ti si zlato.”
Poljubila ga je.
Kad je Vito sišao niz stepenice i primio kvaku njihovih novih vrata, primijetio je da su vrata zapravo otvorena. A jebote, netko ih nije dobro zatvorio, ili su se sama otvorila, pomislio je; sigurno je mama sve čula što smo radili; a shit... pa ja sam zadnji ulazio. Kad je izišao van pred kuću i cijelu stvar još jedanput na brzinu promislio, zaključio je da njemu osobno uopće ne bi smetalo ako ih je mama čula kako se seksaju, ali da je važno da Tea ne dozna da su vrata bila otvorena, a još važnije, da, ako je mama nešto čula, ne izvali neku glupost pred Teom, jer bi Tea inače totalno popizdila. Uzeo je iz auta bocu vina i u povratku čvrsto povukao nova vrata za sobom i zaključao ih.

Sljedećeg jutra, kad je Vito krenuo na posao, mama Zorka je kao slučajno stajala u svojom hodniku.
“Dobro jutro, sine”, pozdravila ga je upadno veselog izraza lica.
“Jutro, mama.”
“Kako si mi, sine?”
“Dobro sam, mama. Zašto pitaš, zašto se smješkaš?”
“Ma ništa, onako bez veze.”
“Dobro, mama, idem, žurim, ajde bok.”
“Čekaj... da te nešto pitam...”
“A što, mama?”
“Pa kako da kažem... ovaj... malo mi je neugodno, ali ja sam ti majka i...”
“Reci, mama, žurim se”, prekinuo ju je Vitomir i stajao već pred izlaznim vratima od kuće.
“Ma mislim... ti si muškarac... a Dorotea je žena... i mladi ste...”
“Da, mama, i?”
“Pa imate li... kako da se izrazim... nekad seksa?”
Istog trena Vito je povezao da ih je mama očito sinoć čula. Da nije tako, bila bi prevelika slučajnost da ga baš sada pita za seks. Primaknuo joj se i uperio strogi pogled u nju.
“Mama, ne znam zašto to pitaš...”
“Ja sam veća stara, ali nisam gluha i nisam glupa. Sve ja znam”, smješkala se mama Zorka.
“Onda ne ispituj.”
“Ma ti si mamin pravi muškarac... i trebate imati djece... trebate... ”, veselo je nastavila.
“Mama, sad me jako dobro slušaj: To što vodiš sa mnom ovakav glup razgovor, meni osobno nije bitno. Ali ako ijednu jedinu riječ o tome izustiš pred Teom, onda ne samo da će ona generalno popizditi i iseliti se, nego ću tad i ja s njom otići. Jesi li me shvatila? Ovo s Teom mi je ozbiljno!”
“Ma neću, sine... neću... ma ne bi se usudila... ma nipošto...”
Vito ju je sumnjičavo gledao. Nije bio siguran u iskrenost njenog uvjeravanja, činilo mu se da glumata.
“Mama, mislim to ozbiljno.”
“Ma kad ti kažem da neću, onda neću... pa cirkus veliki bi nastao...”
“Dobro, mama, upozorio sam te. Moram ići. Bok.”
“Ajde bok, sine”, odgovorila mu je mama, a s lica joj nikako nije silazio osmijeh.

Mama Zorka se prisjetila vremena kad je Vitomir svaki nekoliko tjedana dovodio drugu ženu sebi u stan. Imala je ponekad dojam da joj je sin muška kurva, a njihova kuća javna kuća. Iako nije odobravala takav način života, dugo mu nije prigovarala. Na neki način bila je ponosna na očigledne ljubavničke vještine svoga sina, a ujedno se nadala se da će se iz nekog od Vitinih jednonoćnih spojeva razviti nešto ozbiljnije. Međutim, kad je počeo mijenjati žene sve češće i češće, dozlogrdilo joj je susretati se svakih nekoliko dana s nepoznatim ženama u hodniku svoje kuće, te je Vitu toliko izgrdila i izvrijeđala da se nakon toga nikad više nije usudio dovoditi žene. Tea mu je nakon dugog vremena bila prva s kojom se usudio pojaviti pred mamom, i to na maminu izričitu želju. Mama Zorka je već dugo željela unučad. A ovo s Doroteom, činilo joj se da se razvija u ozbiljnu vezu iz koje bi mogla i trebala nastati njima djeca, a njoj napokon unučad. Nisu bili vjenčani, što se mami Zorki nije svidjelo, a možda nikad neće niti biti. Ili možda hoće kad Dorotea zatrudni, tko zna, pomislila je mama Zorka. Uglavnom, zaključila je, da bi, unatoč Vitinim opomenama, trebala razgovarati s Doroteom kao žena sa ženom.

Predvečer su Tea i Vito odlučili ponoviti scenarij prethodne večeri, ali stvarno u velikom bračnom krevetu. Vino je već bilo pripremljeno na stolu ispred kauča. Čekali su da im stigne dostavljač s pizzama. Zazvonilo je.
“Idem ja”, rekla je Tea veselo, uzela novčanik i sišla niz stepenice.
Tea i Vito nisu imali svoje zvonce, pa se nikad nije znalo kome zvonce zvoni. Tea je pretpostavljala da zvoni dostavljač. Ali mama Zorka je također krenula svojim hodnikom do ulaznih vrata od kuće provjeriti tko zvoni. Tad se srela s Teom.
“Bok, Dorotea, netko je zvonio.”
“Da, gospođo, to je za nas, dostavljač.”
“Aha”, odgovorila je mama Zorka i ostala na hodniku kao da nešto čeka.
Tea je otvorila, platila pizze, preuzela ih, ušla natrag u kuću i zatvorila vrata za sobom. Mama Zorka je i dalje stajala na hodniku.
“Jeste nešto trebali, gospođo?” pitala ju je Tea.
“Ma, ne, ne... Ahaaa, to su pizze. I kakve su?” smješkala se mama Zorka.
Pokušat ću biti fina, pristojna, pomislila je Tea.
“Da, pizze, želite komad?”
“Ma ne, ne, hvala, meni je to masno... Ali čekaj, dala bih ti onu pidžamu.”
Tea ostani cool, govorila je Tea samoj sebi.
“Dobro, čekam.”
Mama Zorka je otišla u svoju kuhinju i vratila se pidžamom.
“Evo ti, a onu svađu od neki dan ćemo najbolje zaboraviti.”
Tea je stajala s pizzama u desnoj ruci i pidžamom u lijevoj.
“Da, da, može, slažem se. I hvala. I sad moram gore da se pizze ne ohlade.”
“Čekaj da ti kažem, imam ja još nekih stvari za tebe.”
“Kojih?”
“Ma već dugo čuvam neku robicu za bebe. Jednom davno sam to bila kupila, ali da ti ne pričam što i kako. I tu robicu bih ti dala.”
“Robicu za bebe?” začudila se Dorotea.
“Pa vjerojatno mislite imati djece... sigurno radite na tome... joj, to je divno... znaš, kad sam ja rodila Vitu, kad se samo sjetim... a dugo mi je trebalo da zatrudnim... puno puta smo ja i Josip probali... najbolje je kad imaš plodne dane... i ako ne ide, treba biti uporan...”, krenula je nabrajati mama Zorka.
Tea je stajala kao skamenjena otvorenih usta i nije mogla vjerovati što joj mama Zorka priča. Zatim je otvorila lijevu šaku, pidžama je pala na pod, zalupila glasno novim vratima od njihovog stana i popela se u velikim skokovima na kat.

Vito je sjedio na kauču u veselom iščekivanju pizze. Kad je Tea ušla u dnevnu sobu, tresnula je kutije s pizzama na stol ispred kauča. Vito se stresao.
“Vito, tvoja mama mi je dolje počela nešto pričati o djeci, da sigurno radimo na tome, pa o svojoj trudnoći, o plodnim danima, o nekakvoj robici za bebe. Otkud joj sad to?”
A shit, pomislio je Vito, znači mama nije mogla držati jezik za zubima.
“Čudno... ne znam... stvarno ne znam...”, zamucao je.
“Vito, sinoć smo se seksali, a ona meni danas odmah uleti s takvom temom.”
“To je sigurno slučajno. Nije mogla znati da smo se seksali. Pa imamo vrata sad, nije nas mogla čuti.”
“Da, imamo vrata. I da, nije sigurno mogla čuti, jer nismo bili toliko glasni. I zato te pitam kako se ona baš danas sjetila pričati mi o plodnima danima i djeci i trudnoći? Kako, molim te?” pitala ga je glasno.
“Ne znam, Tea, pojma nemam.”
Vita ga je bijesno gledala u očekivanju nekog objašnjenja. Ali onda joj je sinulo.
“A da se ti nisi možda njoj hvalio? Ono tipa, mama, koja sam ti ja muškarčina, koji sam ja faker!” počela je vikati Tea.
“Ma nisam, nisam toliki idiot, molim te, smiri se, što ti je.”
“Jesi, idiot si, i neću se smiriti, nego ću te napustiti. A kad odem, ti makni vrata i jebi se s drugima, tako da te tvoja mamica bolje čuje!” vikala je i dalje.
Okrenula se i otišla u spavaću sobu po svoje kofere.
“Tea, stani, molim te, bilo je vjerojatno drukčije, moram ti objasniti.”
“Objasni”, odgovorila je malo smirenijim glasom.
Vito je duboko udahnuo.
“Meni se čini da sam ja krivac. Sinoć sam išao do auta po drugu bocu vina, i onda...”
“I onda što?”
Udahnuo je ponovo.
“Kad sam sišao niz stepenice i primio kvaku od naših vrata, primijetio sam da vrata uopće nisu zatvorena. Netko ih nije dobro zatvorio, ili su se sama otvorila.”
“A taj netko si bio ti, koliko se sjećam.”
“Da.”
“I onda je tvoja mama, koja dežura po hodniku i samo čeka da nešto čuje i vidi, to skužila i prisluškivala. Tvoja stara nije normalna, ti nisi normalan. Idem odavde...”
“Ali, Tea”, primio ju je za ruku.
“Pusti me”, otrgnula mu se i krenula trpati svoje stvari u kofere.
“Zar ja trebam razmišljati da li me tvoja stara čuje kako se jebem?? I njena glupa pidžama, i krpe, i sva ta sranja s njom. Ne, ne treba mi to!”
“A da unajmimo neki stan?”
“Ne, nećemo unajmiti nikakav stan. Ti si kreten koji nema kičme, koji se ne zna postaviti. Ne želim više imati nikakve veze s tobom!”
Vito je stajao i gledao kako puni svoje kofere. Nije znao što bi još mogao pametno reći, a da Teu odgovori od odlaska.
“Dobro, ne trebaš mi tu stajati iza leđa”, rekla mu je ljutito.
Vito je izišao iz spavaće sobe. Tea je nazvala Lidiju i najavila svoj skori dolazak, strogo joj zabranila da joj se ruga kad dođe, te naručila taxi.
“I još nešto, poštedi me kojekakvih poruka i poziva kad nestanem. Gotovo je, prekidamo”, napomenula je Viti koji joj više nije stajao iza leđa nego je promatrao iz hodnika.
“Ok.”

“Idem sad, ajde bok”, pozdravila ga je Tea i krenula van.
Sišao je za njom da je isprati iz kuće.
“Da... bok...”
Mama Zorka je naravno nekako osjetila da se nešto događa na prvom katu i stajala je već u prizemlju na hodniku kad su se Vito i Tea s koferima spustili.
“Jel to ona odlazi, sine?”
“Mama, idi u kuhinju!”
“Ma neka si je otjerao, ja sam odmah znala da ona nije za tebe. Dođi, sine, da ti napravim nešto za večeru”, odgovorila je mama Zorka vidljivo dobro raspoložena.
“Ne treba, mama, imam dvije pizze gore, donijet ću ih.”
“Aaa... otkad jaaa nisam pojela pizzu, e baš fino”, obradovala se mama Zorka.
Sutra u deset imam termin s onom plavom razvedenom koja ima višak novaca, pokušat ću joj za početak uvaliti neko životno osiguranje; malo je kasno da je sad zovem, razmišljao je Vito dok je sjedio s mamom za njenim kuhinjskim stolom i žvakao hladnu pizzu. Negdje u podsvijesti je čuo kako mu ona za to vrijeme priča jednu od svojih beskrajnih priča o svojim lijekovima i terapijama...

“Pa bok, koka, već si se vratila”, smijala se Lidija kad je Tea otključala vrata od njihovog stana i ušla sa svoja dva velika kofera.
“Bez ruganja, rekli smo”, šaljivo je odgovorila Tea.
Prijateljice su se zagrlile i izljubile. Tih dana, dok je Tea živjela s Vitom, stalno se tipkala s Lidijom i svakog su se dana barem jedanput čule, tako da je Lidija bila u tijeku svih događanja s Vitom i mamom Zorkom. Ali ipak, te večeri su prijateljice uz vino i kiflice sve još barem tri puta detaljno prokomentirale. Tea se nije trebala bojati da će je Vito naknadno zasipati porukama i dosađivati pozivima. To nije bio njegov način. Do Tee mu je doduše bilo više stalo, nego do svojih mnogobrojnih kratkih ženskih poznanstava prije nje, čak je stvarno razmišljao o mogućoj zajedničkoj budućnosti s njom, ali ipak je prekid s Teom prihvatio kao nešto što se, eto, događa u životu, ne razbijajući si suviše glavu s time.