Robert Lehpaner
Kratke priče i romani

Michaelu je to bilo prvo jutro godišnjeg odmora. Unajmio je mali apartman u brdima, u jednoj od seoskih kuća koje su bile raštrkane između šuma i livada na kojima su pasle krave. Kravlja zvona su ga probudila i čim je ustao spremio se za jutarnje džogiranje i sjeo u auto. Na karti je prethodnih dana pronašao nekoliko kilometara dug put po ravnome, idealan za džoging, a parkirati je namjeravao negdje oko željezničkog kolodvora. Dok se spuštao vijugavom brdskom cestom prema malom gradu morao je paziti da ne pogazi neku od mačaka koje su neprestano nalijetale ispred auta. Stigao je do prvih kuća u gradu, prešao željezničku prugu, potom skrenuo desno. Uz ulicu, ispred kolodvora, bilo je nekoliko označenih parkirnih mjesta. Zaustavio se na jednom od njih, izišao iz auta i vratio se desetak metara do stupa s prometnim znakovima. Iz neobične kombinacije znakova nije mu bilo jasno smije li se i kada i koliko dugo parkirati. S druge strane ulice nalazila se policijska postaja, uz nju malo par...

Mlađa gospođa s malim djetetom u naručju čitala je ploču ispred ulaza u zgradu. Laboratorij ‘Brza analiza’, prvi kat, radno vrijeme pon – pet 7-19 sati, bez naručivanja. “E, to je to. Idemo unutra, Jan”. Pozvonila je, vrata su se otvorila, ušli su u stubište, široki prostor s visokim stropom. U prizemlju je gospođa Nedić, odjevena u sivu kutu, upravo prala pod, pa je mama s djetetom razmišljala kuda najbolje proći, a da ostavi što manje tragova od cipela na šarenim, izblijedjelim, vlažnim pločicama postavljenim još prije drugog svjetskog rata. Gospođa Nedić, čim ih je ugledala, stala je s pranjem poda, podbočila se na mop i promatrala ih pažljivo. “Dobro jutro, slobodno prođite, nije problem”, pozdravila je mamu s djetetom. “Dobro jutro... oprostite ako Vam uprljam pod...” “Ma nije nikakav problem, stvarno nije... To je Vaš sin?” “Da, je...” “Sigurno idete u laboratorij. Baš Vam je zgodan malecki. Preslatki je. Mali junak se ide pikati?” “Ne, ne, mama s...

U jednoj starijoj i već pomalo oronuloj vili građenoj tridesetih godina prošlog stoljeća, u Starogradskoj ulici, živio je Bartol, četrdesetogodišnji profesor njemačkog jezika. Radio je kod kuće kao prevoditelj strane književnosti i pjesnik. Bio je sretan što nije više radio u školi i što se mogao povući u svoj svijet literature. Bio je podstanar u kući starije, ali vrlo vitalne, gospođe Agate, bivše učiteljice u mirovini. Bartol nije imao samo unajmljenu sobu s tri obroka na dan i raznim međuobrocima koje mu je gospođa Agata samoinicijativno spravljala, već je smio koristiti i radnu sobu njenog pokojnog supruga Josipa, sveučilišnog profesora i općenito intelektualca. Ta radna soba, sa svim tim starinskim namještajem, s policama prepunim knjiga i starim Adlerovim pisaćim strojem koji je stajao kao ukras na jednoj komodi, to je bio Bartolov svijet. U toj sobi osjećao se kao da stvarno živi u vrijeme kad je vila građena. Osjećao se ugodno. Onaj vanjski, stvarni svijet ga nije previše zan...