Jedan kretenski život
Na slabo osvijetljenom peronu bilo je svega nekoliko ljudi. Sjeo je na prljavu klupu, spustio ruksak na pod. Nije se obazirao na osušene tekućine, možda piće ili mokraća pijanaca, na podu oko klupe. Zapalio je cigaretu i izvadio mobitel. Čitao je vijesti kako ljudi masovno padaju na zaleđenim nogostupima, kako su hitni prijemi bolnica prepuni pacijenata s lomovima kostiju, kako je zbog zaleđenih skretnica tramvajski promet poremećen i kako je po općem mišljenju glavni krivac gradonačelnik. Gradske vlasti se nazivaju sektom komunjara, tifusara i Jugoslavena koji ne vole Zagreb i koji rade protiv interesa građana. Taj dio s komunjarama, tifusarima i Jugoslavenima mu nije bio sasvim jasan jer ga politika nije zanimala, ali vjerovao je, dakako, da je gradonačelnik kriv za sve. Dva muškarca tamnije puti i niže građe stajala su naslonjena na strujni stup, gledala u mobitele i usput razgovarala glasno na nekom njemu nerazumljivom jeziku.
Vlak je kasnio već deset minuta. Zapalio je drugu cigaretu. Činilo mu se da ga promatra muškarac koji je stajao naslonjen na pult blagajničkog kioska. Bio je odjeven u crnu bomber jaknu, plave traperice i visoke vojničke cipele. Na glavi je imao kapuljaču hudice. Nakon što su se gledali nekoliko trenutaka, muškarac mu je prišao.
„Imaš cigaretu?“
„Imam“, odgovorio je Dominik i pružio mu paketić.
„E, hvala“, uzvratio je, izvukao cigaretu i zapalio je.
Sjeo je na klupu.
„Radiš noćnu?“ pitao je Dominika.
„Da.“
„Zaštitar, je li?“
„Da.“
„Vidim po hlačama. I, plaćaju li te barem redovito?“
Dominik se čudio tom ispitivanju, ali ipak nastavio odgovarati.
„Da.“
„U jebenim smo vremenima, čovječe“, rekao je važno, gledajući nekamo u daljinu i ispuhujući dugački dim. „Vidiš ona dva majmuna, one tamo naslonjene na stup?“
„Da.“
„Tih govana se treba riješiti. Kužiš?“
„Ali oni rade poslove koje mi ne želimo raditi.“
„Ma kurac moj, to su priče za budale. Država ih uvozi da rade za niže plaće od Hrvata. Kužiš? Treba se boriti protiv toga.“
„I ti se boriš?“
„Borim! To su stvari koje ne možeš samo gledati sa stane, treba biti aktivan. Kužiš?“
„Ide mi vlak“, rekao je Dominik i ustao. „Aj bok!“
„Ima nas više koji se bore. Evo ti broj. Ako te zanima, javi se. Ali samo SMS.“
Dominik je uzeo malu ceduljicu od nepoznatog muškarca i stavio je u džep od jakne. Vlak se zaustavio. Ušao je i promatrao neznanca koji je ostao sjediti na klupi, sve dok vlak nije krenuo.
Dominikovo radno mjesto bio je crveni plastični kiosk koji je služio kao portirnica na ulazu u tvornički krug pogona u Sesvetama koji se navodno bavio preradom otpada. U kiosku je smrdjelo po cigaretama, a iz obližnjih hala se širio jedan neugodan smrad. Ljeti je bilo nepodnošljivo. Vani zbog pojačanog smrada, u kiosku zbog vrućine. Nije mogao odgonetnuti na što ga taj smrad podsjeća. Kad je jednom pitao kolegu čuvara, čime se ta firma zapravo bavi, rekao mu je da ne zabada nos u stvari koje ga se ne tiču. Noću je bilo dosadno. Danju bi prošao barem pokoji radnik kroz portu, s kojim je znao prozboriti koju riječ o nogometu ili skupoći cijena. A noću su ulazili i izlazili kamioni zatvorenog tovarnog prostora, pa se nije moglo vidjeti što prevoze. Nekima su nedostajale tablice. Imao je strogi naputak da noćne kamione ne zaustavlja i ne provjerava, već da im samo digne rampu.
Cijelu noć se pitao na kakvu borbu je mislio muškarac s perona i prevrtao papirić s brojem u ruci. Bezuspješno je pokušao na Internetu naći kome broj pripada. Pred kraj smjene je zaspao sjedeći. Probudila ga je truba kamiona kojem je trebalo dignuti rampu. Kad se vratio kući, bacio je ruksak na pod, skinuo cipele i jaknu i legao na kauč u kuhinji. To je bilo jedno od onih jutara poslije noćne smjene kad bi mu se poremetio osjećaj za dan i noć. Bio je iscrpljen, ali nije mogao spavati. Zagledao je strop i zidove prljave od vlage i čađe. Bilo mu je zima, ali nije mu se dalo ložiti peć.
Majka mu je umrla prije nekoliko mjeseci i od tada je živio sam u derutnoj kućici u blizini nekadašnjeg Istočnog kolodvora koja je zapravo predstavljala mali dvosobni stan. Kao mladić se često skitao po kolodvoru. Bilo da je jednostavno bježao od oca, bilo da je išao poskrivećke pušiti iza skladišnih hala ili proučavati kako se roba pretovara iz kamiona u teretne vagone i obrnuto. Kolodvor je odavno obustavio rad i površina, na kojoj su se nalazili kolosijeci, pretvarala se sve više i više u divlju tratinu. Otac mu je bio pijanac i nasilnik i umro je prije nekoliko godina. Majka i on su tad razmišljali, trebaju li uopće žaliti za njim. Nakon njegove smrti laknulo im je i nisu to čak skrivali jedno pred drugim. Ubrzo za ocem, izgubio je i stariju sestru. Bolovala je od šizofrenije i poslije zadnjeg u nizu boravaka u Popovači bacila se pod vlak.
Sa ženama mu nije išlo od ruke. Prošle godine je poslije dugo vremena preko Interneta upoznao djevojku. Radila je kao trgovkinja u supermarketu. Počeli su se viđati, ali kako je on tih dana imao problema s alkoholom, ponekad bi se kod kuće napio i sasvim zaboravio na spoj ili došao pripit. Djevojka ga je ubrzo napustila uz objašnjenje da ne želi imati veze s nepouzdanim pijancem. Kasnije se, uz majčinu pomoć, uspio riješiti alkohola, ali djevojku nije uspio vratiti. Ubrzo iza toga je preko Interneta upoznao jednu odgajateljicu. Već na prvoj kavi pokazalo se da vrckasta djevojka ima vrlo otvorene stavove o seksu, da podržava LGBT zajednicu, da je aktivna u udruzi za prava žena, da nije vjernik i da ne podnosi Crkvu. Na narednim kavama nastavila je s istim temama i dodala još neke političke. Sve ga je to zbunjivalo i poslije tri kave prekinuo je kontakt s njom.
Kad je završio osnovnu, krenuo je u strukovnu školu za kuhara, zatim za bravara, ali nijednu nije završio. Nastava ga nije zanimala i često je izostajao. Učenje mu nije išlo, a kod kuće nije imao niti uvjete za to. Nekoliko godina radio je povremene, kratke poslove na skladištima. Ostalo vrijeme je besciljno hodao gradom, ležao kod kuće ili u kafićima trošio ono malo zarađenog novca i razmišljao o besmislenosti života. Ponekad se osjećao kretenom, nesposobnim ni za što. Majka je potrošila bezbroj riječi i suza da ga konačno uvjeri da konačno prestane pričati da je sve skupa jedno veliko sranje i da mora izučiti bilo kakvo zanimanje i općenito uvesti red u svoj život. Uspjela ga je nagovoriti da upiše tečaj za čuvara. Nakon što je položio ispit, zaposlio se u jednoj zaštitarskoj firmi.
Nakon nekog vremena gledanja u zidove i strop, konačno je zastao. Oko podne ga je probudio lavež susjedovih pasa. Ustao je. Bio je gladan. U hladnjaku je bila samo limenka piva. Otvorio ju je, zapalio cigaretu i sjeo za stol. Sjetio se papirića s brojem kojeg je dobio na peronu. Razmišljao je bi li poslao poruku. Psi su još uvijek lajali. Očito susjed nije bio kod kuće da ih smiri.
„Ma tko ga jebe“, zaključio je i poslao poruku.
Pušio je u iščekivanju odgovora.
'Čekaj večeras u 8 kod zgrade starog ranžirnog kolodvora na Borongaju', stigao je ubrzo odgovor.
'Može', otpisao je natrag.
Bio je sav napet i još gladniji. Kako do osam sati ne bi popušio još deset cigareta i pojeo sve nokte, uputio se u obližnji dućan i kupio nekoliko namirnica.
Deset do osam našao se blizu borongajskog kolodvora. Tresao se, što od zime, što od uzbuđenja, ali se osjećao nekako dobro. Pretpostavljao je da mu se tu odnekud trebala pojaviti veza, onako kao u filmovima. Nije bio siguran koliko se približiti zgradi, a da ga prometnik ne opazi. Pušilo mu se, ali se nije usudio zapaliti. Kao iz ničega stvorio se muškarac pred njim. Bio je odjeven jednako kao neznanac s perona. U mraku i zbog kapuljače na glavi, slabo mu je vidio lice.
„Bok, idemo“, šapnuo je muškarac.
„Bok“, uzvratio je Dominik tiho i pošao za njim.
Hodali su minutu prugom, zatim prešli kolosijeke bivšeg ranžirnog kolodvora. Provukli su se kroz grmlje, prošli kraj malih kuća i napuštenih hala. Nije bilo rasvjete i jedva je vidio kuda hoda. Samo su se mačke čule kako zavijaju.
„Tu smo“, rekao je muškarac kad su stigli ispred jedne manje hale.
Pokucao je na točno određeni način na velika željezna vrata. Očito je to bio tajni znak za prepoznavanje, neka vrsta ulazne lozinke. Začuo se zvuk otključavanja i netko je iznutra otvorio vrata. Ušli su.
Prošli su kratkim hodnikom i došli u poveću, slabo osvijetljenu prostoriju. Zrak je bio zagušljiv od dima. Oko dugačkog stola sjedilo je desetak mlađih muškaraca. Onima, koji nisu imali kapuljaču ili vunenu kapu na glavi, vidjelo se da su ćelavi. Među muškarcima bila je jedna plavokosa djevojka. Na čelu stola sjedio je stariji muškarac, očito vođa skupine. Svi su bili odjeveni u bomber jakne. Na stolu su bile pivske boce i prepunjene pepeljare.
„Drago mi je da nam se želiš pridružiti. Slobodno sjedni“, rekao je vođa i pokazao rukom na slobodno mjesto.
Dominik je sjeo. Neki su ga otvoreno promatrali, neki su nezainteresirano gledali pred sebe i pušili ili pili pivo. I on je zagledao njih i prepoznao muškarca s perona koji mu je dao ceduljicu s brojem mobitela.
„Mi se ovdje borimo za jednu bolju Hrvatsku“, nastavio je vođa „jer ne možemo više mirno gledati što se dešava. Jesi ti zadovoljan sa svojim životom?“ pitao je Dominika.
Svi pogledi su bili upereni u Dominika. Oklijevao je.
„Slobodno reci, zato smo svi tu“, bodrio ga je vođa.
„Paa... ne.“
„Naravno da nisi. A zašto?“
„Paa... ono... sve me... jebe u životu.“
„Tako je! Sve te jebe u životu i svi te jebu!“ rekao je vođa odlučno.
Svi su potvrdno klimali glavom.
„I zato je važno da se svi udružimo, da nas bude što više, da se borimo...“, nastavio je vođa.
Dominik je kratko pogledao djevojku, zatim u stranu.
„ ... na vama mladima je hrvatska budućnost...“
Opet je pogledao djevojku.
„ ... jer današnja Hrvatska je ponižena... ...vladaju udbaši i tifusar...“
Zapalila je cigaretu.
„pala je na koljena...“
Uzvratila mu je pogled.
„ ... namjerno puštaju azijsku gamad u zemlju...“
Zapalio je cigaretu.
„ ... kako bi uništili hrvatsko nacionalno biće...“
Spustio je glavu.
„ ... tu nema milosti... moramo biti jaki i odlučni...“
Opet ju je pogledao.
„ ... tek dolazi ona glavna i konačna oluja...“
Okrenula je glavu u stranu, pa ga opet pogledala.
„ ... obračunati se s pederčinama i lezbačama...“
Igra s pogledima je trajala toliko dugo dok ga onaj isti muškarac, koji ga je doveo, nije ispratio van. Što je sve za to vrijeme napričao vođa skupine, nije znao. Ali je uspio pohvatati da su ga na neki način primili i da će ga SMS porukom pozvati na jednu od njihovih akcija.
„Koja ženska... čovječe“ šapnuo je samom sebi kad je izišao van na svježi zrak i zapalio cigaretu.
Vraćao se kući hodajući po pragovima pruge onim čudnim koracima, s rukama u džepovima, kapuljačom na glavi i cigaretom u ustima. Tad mu je postalo jasno da uopće ne zna o kakvim akcijama se radi. Moguće je da je vođa skupine to spomenuo, ali da je on to pod dojmom plavokose djevojke prečuo. Kako god, zaključio je da su ti ljudi svojim pojavama ostavili dojam na njega i da će sigurno sve potrebno na vrijeme doznati. I sigurno će ponovo vidjeti djevojku. Kod kuće je otvorio pivo, zapalio cigaretu i zadovoljno legao na kauč. Dobro se osjećao. Bio je uvjeren da mu se neznanac na peronu nije slučajno obratio. Mogao se obratiti bilo kome. Ali ne, obratio se baš njemu. Ti dečki su bili spremni primiti ga u svoje redove. Osjećao se moćno.
Idućeg jutra čudio se samom sebi s kojom lakoćom ide na posao. Bilo je još koji stupanj hladnije, ali nije mu smetalo. Vrijeme u smrdljivom plastičnom kiosku prolazilo brzo kao nikada. Surfao je teme o desničarima, o strancima, homoseksualcima, tifusarima i zelenima, skakao s poveznice na poveznicu i upijao sve te sadržaje. Pred kraj smjene mu je bilo jasno da je neznanac bio u pravu kad je kazao da se nalaze u jebenim vremenima. I tad mu je stigla poruka.
'Večeras u 10 okretište Dubrava izlazno stajalište'
'OK'
Srce mu je lupalo. Kad se vratio kući, neprestano je gledao na sat.
„Neko sranje ćemo napraviti. Tučnjavu, provalu, krađu? Ali tko ga jebe, sad nema odustajanja.“
Povukao je zadnji dim cigarete i ugasio je u pepeljari. Nije mogao više biti u četiri zida, bio je suviše napet.
Nije imao osjećaja koliko mu pješice treba do Dubrave. Krenuo je jako rano i stigao prerano. Oko deset su mu prišli dva mlađa muškarca i plavokosa djevojka. Jedan muškarac je bio ćelav, drugi je nosio vunenu kapu i imao je brkove. Dominik se na tren zagledao u djevojku. Nije znao treba li ekipu pozdraviti i na koji način.
„Bok“, rekao je samo.
„Idemo“, uzvratio je ćelavi.
„Kuda?“ pitao je Dominik.
„Malo u šetnju. Zar ovo nije savršen kvart za večernji izlazak?“ dodao je još.
Brkati i djevojka su se nasmijali. Dominik nije znao što bi odgovorio, ali mu se činilo da je bolje ne propitkivati dalje. Hodali su glavnom ulicom. Bilo je malo prolaznika i samo su još rijetki lokali radili. Kad su prolazili pored fast food lokala, koji se nalazio na samom uglu prije križanja, Dominik je primijetio kako njih troje gledaju u lokal. Za pultom je sitniji, tamnoputi muškarac spravljao kebabe dok su dva dečka čekala. Njih četvero skrenuli su iza ugla u mračnu, sporednu ulicu i zaustavili se. Stajali su tako da su mogli lako proviriti glavama na glavnu ulicu i provjeriti jesu li dečki napustili lokal i ima li prolaznika u blizini. Dominik ih je upitno gledao.
„Ti danas samo gledaš da vidiš kako to ide. Jasno?“ promrmljao je ćelavi.
„Jasno“, potvrdio je Dominik.
„Kad će izići ti debili već jednom?“ šapnuo je brkati.
Uskoro su dečki izišli iz lokala s kebabima u rukama. Udaljavali su se polako jer su usput jeli. Bijeli umak kapao im je po tlu. Ćelavi i djevojka navukli su fantomke, brkati je navukao svoju kapu preko lica. Kapa je imala prorez za oči.
„Daj, jebote, maknite se više“, šaptao je ćelavi gledajući ih ljutito.
„Čekaj još malo“, uzvratila je djevojka tiho.
Pustili su da protekne još nekoliko trenutaka. Na nogostupu nije bilo nikoga u blizini. Ćelavi je klimnuo glavom. Brzinom munje ćelavi, brkati i djevojka izvukli su teleskopske palice iz jakni i upali u lokal. Dominik je ostao iza ugla i nije znao treba li gledati što se unutra događa ili ne. Čuo je ljudske krikove i neke zvukove koje nije mogao razabrati, možda od pada ili udaraca. Pretpostavio je što se unutra otprilike zbiva. Petnaestak sekundi kasnije trojka je istrčala van.
„Ajde, bježimo!“ dobacila je djevojka Dominiku.
Dok su ćelavi i brkati otrčali niz mračnu, sporednu ulicu, Dominik kao da je bio ukipljen. Primila ga je za rukav i jedva pokrenula s mjesta. Hodao je usporeno, a ona ga je i dalje vukla.
„Hodaj, jebote! Koji ti je k?“
„E, kako ti je ime? Ja sam Dominik.“
„Nebitno, hodaj!“ uzvratila je otresito.
„Je li lik živ?“
„Nebitno, hodaj!“
Dominik i dalje nije ubrzavao i desetak metara kasnije pustila mu je rukav.
„Ma ti nisi normalan“, rekla je i otrčala u mrak za muškarcima.
Ostao je sam u mračnoj ulici. Razmišljao je bi li provirio u lokal.
„Bolje ne“, zaključio je.
Kad je izišao na glavnu ulicu, krenuo je hodati njom u drugom smjeru kako ne bi prošao pored fast food lokala. Kroz labirint ulica Donje Dubrave došao je do pruge i prugom se vratio kući. Dok je hodao od zime mu nije radio mozak.
Kad je stigao kući, napokon je naložio peć, sjeo na kauč, otvorio limenku piva i zapalio cigaretu. Tek tad mu je mozak počeo raditi. Pitao se, je li premlaćivanje čovjeka, koji lezi unakažen na podu iza pulta ili je možda mrtav, ta borba koju su oni spominjali? Jesu li to bile te akcije u kojima je i on trebao sudjelovati? Dominik zapravo nije bio nasilan. Mrzio je nasilje jer su ga majka i on godinama trpjeli od oca i uvijek je izbjegavao tučnjave. Međutim, kako mu je s godinama mržnja prema ocu rasla, sve mu se češće činilo da će u jednom trenutku izgubiti živce i da će ga napasti. Vjerojatno je bilo samo pitanje vremena kad će doći do toga. Opet se, po tko zna koji put, sjetio one noći kad je prema ocu, nakon što je taj u pijanom stanju prebio majku toliko jako da je završila na traumatologiji, krenuo s kuhinjskim nožem. Do katastrofe nije došlo samo zato što je otac pobjegao iz kuće i nestao nekamo na tri dana. Onda mu je prošlo kroz glavu kako je vođa skupine spomenuo da nema milosti i da treba biti jak i odlučan.
Narednog jutra boljela ga je glava od mamurluka, ali činilo mu se da je svijet u njegovog glavi napokon posložen.
„Treba se boriti i borit ću se. Fućkaš nekog Nepalca. Koje pičke materine je došao u Hrvatsku?“ zaključio je dok je ispred ogledala brijao glavu.
Brinulo ga je hoće li imati problema što nije bježao zajedno s drugima. Ali nije mogao, bio je kao oduzet kad ga je djevojka primila za rukav. I brinulo ga je, je li u njezinim očima ispao potpuni kreten kad joj se još i predstavio i pitao za ime. Jako se nadao da će ga zvati na sljedeću akciju.
„Trebam si nabaviti palicu i fantomku.“
Dok je sjedio u plastičnom kiosku surfao je palice, noževe, boksere i drugo oružje. Odlučio je nabaviti, poput ostalih, teleskopsku palicu.
Tri dana mu se nisu javili i sve više je sumnjao da su ga otpisali. A opet, možda je bilo sve u redu, možda se u akcije ne ide svaki dan. Pušio je jednu cigaretu za drugom i nokte izgrizao do boli.
„Da pošaljem poruku na onaj broj, da pitam je li sve u redu? Ili bolje ne, da ne zajebem cijelu stvar?“
Stalno je provjeravao SMS-ove, iako je znao da bi čuo pristiglu poruku. Laknulo mu je kad je, dok se vlakom vraćao s posla, napokon stigla poruka da dođe večeras u jedanaest sati kod McDonaldsa u Dubravi i da ponese prikladnu opremu. Bilo je već skoro osam sati i nije znao otkud na brzinu nabaviti palicu. Mozak mu je radio punom parom i sjetio se da će iza kuće sigurno pronaći nešto prikladno, barem za prvu ruku. Među dijelovima bicikala našao je nikad korišteni lanac od bicikla. Isprobao ga je u ruci. Bio je težak i sigurno se njime moglo dobro ozlijediti nekoga. I bio je praktičan jer se dao sklopiti. Zadovoljno ga je spremio u unutarnji džep jakne. Među odjećom našao je vunenu kapu i izrezao joj rupe za oči.
Malo je zakasnio na odredište jer su poslije nove ledene kiše nogostupi bili toliko zaleđeni da je mjestimice hodao pažljivo i sporo. Dočekali su ga ćelavi i brkati. Trenutak kasnije odnekud se stvorila i djevojka.
„Idemo otraga. Dočekat ćemo nekog od dostavljača“, objasnio je ćelavi.
Ostali su klimnuli glavom i krenuli s njim. Stražnja strana zgrade bila je slabo osvijetljena. Tamo su se sklonili u blizini kontejnera za otpad. Navukli su kape i fantomke preko lica.
„Jesi ponio opremu?“ pitao je ćelavi.
Dominik mu je pokazao lanac.
„Dobro ti je to“, promrmljao je ćelavi.
Nisu morali dugo čekati. Prvi dostavljač, koji je preuzeo hranu i krenuo je biciklom razvažati po kvartu, ubrzo je naišao. Ćelavi, brkati i djevojka su iskočili pred njega i zaustavili ga naglo. Provjerili su da nije slučajno bijelac. Kad su se uvjerili da je tamne puti, Brkati ga je jako gurnuo. Bicikl se izvrnuo i dostavljač je pao s torbom na leđima na pod. Gledao ih je prestrašeno. Brkati, ćelavi i djevojka su ga krenuli udarati palicama i nogama gdje kod su stigli. Dominik je uzbuđeno promatrao cijeli prizor. Još nikad nije vidio uživo kako se čovjek tako grči i izvija od boli, kako mu lice krvari, kako pušta zvukove od sebe koji ne sliče na ljudske, već na životinjske.
„Ajde, udaraj!“ naredio je ćelavi Dominiku.
Dominik se približio i razvukao lanac. Oklijevao je.
„Udaraj, jebote!“ dodao je brkati.
Dominik je udario dostavljača lancem po licu. Krv je štrcala. Ostali troje su ga prestali udarati i gledali su što će Dominik dalje učiniti. Dominik mu je zadao drugi, jači udarac. Udario ga je treći, četvrti, peti put. Možda i šesti i sedmi i osmi. Više nije znao koliko puta. Čovjek na podu je prestao davati zvukove od sebe. Nije se više niti grčio niti savijao. Ono što je do tada bilo ljudsko lice, bilo je samo još neprepoznatljiva krvava masa. Stajao je s lancem u ruci, disao je ubrzano, srce mu je lupalo, ćelo mu je bilo znojno. Ćelavi, brkati i djevojka su s nevjericom gledali.
„E, koji si ti luđak“, rekla je djevojka Dominiku.
Dominik ju je pogledao i zatim krvavi lanac u desnoj ruci.
„Bježimo odavde, brzo!“ rekao je ćelavi oštro, „Ovaj put i ti!“ dodao je Dominiku.
Njih troje su pobjegli prema obližnjoj tržnici, a Dominik je ostao skamenjen na mjestu.
Put do kuće uopće nije svjesno doživio. Nije primjećivao poledicu niti išta oko sebe. Bio je kao u transu. Osjećao je jedno čudno olakšanje kao da se napokon oslobodio jednog ogromnog tereta kojeg je već dugo nosio u sebi. Žestoka pića nije volio, a i suviše su ga podsjećala na oca. Ali kad je došao kući stavio je bocu s ostatkom rakije ispred sebe na stol. Te večeri miješao je pivo s rakijom i temeljito se napio. Sanjao je unakaženog dostavljača, sanjao je kako ga udara sve jače i jače, sanjao je kako lancem od bicikla udara oca koji mu se smije dok prima udarce.
„Crkni već jednom“, derao se u snu na oca, sve dok ga nije isprebijao na mrtvo.
Sutradan se probudio tek kasno prijepodne. Glava mu je pucala od alkohola i grlo mu je žarilo od prethodne večeri popušenih cigareta. Odmah se sjetio kako je divljački premlatio dostavljača. Nije osjećao grižnju savjesti, niti imalo kajanja. Kao da se sve sinoć odigralo u filmu ili nekoj drugoj stvarnosti. Potpuno ravnodušno skuhao si je kavu i zapalio cigaretu. Sjećao se i što je sanjao. Prepoznao je da je napokon riješio odnos s pokojnim ocem. U svoje ime i u ime pokojne majke. Iz unutarnjeg džepa jakne izvadio je krvavi lanac od bicikla i oprao ga u sudoperu. Dok je žvakao kruh s paštetom razmišljao je kako iskoristiti slobodan dan.
„Kupit ću si teleskopsku palicu.“
'Večeras u pola deset okretište Dubrava autobusni terminal', čitao je poruku držeći mobitel u jednoj i masni burek u drugoj ruci dok se vraćao iz dućana s palicom skrivenom u unutarnjem džepu jakne.
„Opet Dubrava. Dubrava je očito njihov teren“, smješkao se.
'OK', uzvratio je.
Kad je Dominik stigao u Dubravu, djevojka je upravo izlazila iz tramvaja i popravljala si rep od kose.
„Bok“, pozdravio ju je.
„Bok“, odgovorila je ovlaš i dalje zaokupirana svojom kosom.
Dominik ju je zagledao.
„Zašto buljiš u mene?“ pitala ga je drsko.
„Ne... ne buljim...“, zamucao je.
Onda je stigao i ćelavi. Stajali su pod nadstrešnicom na terminalu između tramvajskog i autobusnog stajališta. Rijetki putnici na terminalu nisu obraćali pažnju na njih. Bilo je već za petnaest deset, a brkatog još uvijek nije bilo.
„Nema nam brke, negdje je zaglavio. Ali nema veze“, rekao je ćelavi. „Ionako je to večeras tvoj zadatak“, dodao je i pogledao Dominika.
„A što trebam?“ pitao je Dominik.
U tom trenutku je stigao brkati, sav uspuhan. Bio je znojan i skinuo je vunenu kapu s glave. Bio je ošišan na tri milimetra i na glavi je imao nekoliko velikih ožiljaka.
„Jebote, što je taj sve proživio“, pomislio je Dominik.
„E, sorry, stara mi je završila u bolnici“, ispričao se brkati. „Gledaš mi glavu“, rekao je Dominiku. „Uspomena na tučnjavu s kretenima iz kvarta. Ali nisam im ostao dužan, vjeruj mi.“
„Vidiš one kioske?“ pitao je ćelavi Dominika i klimnuo glavom prema kioscima s druge strane terminala.
„Vidim.“
„U onom desnom, u pekarni, rade dva pedera. Jedan dopodne, drugi popodne.“
„Dobro.“
„Osim što su pederčine, i pedofili su. U parku se nabacuju klincima“, nadovezala se djevojka.
„Bolesno“, kazao je Dominik.
„Tako je!“ potvrdila je.
„Kad vidimo da nema nikoga u blizini, lagano ćeš do kioska, upasti unutra i opametiti ga jednom zauvijek.“
„To mi je kao neki ispit?“
„Tako nekako. Ali obavit ćeš to tako da još ostane nešto od njega. Ne kao ono sinoć“, pojasnio je ćelavi.
„Dostavljač? Što je s njim?“
„Jebote, pa svi portali pišu o tome. Gdje ti živiš?“ pitala je djevojka.
„Mrtav je, ili što?“
„Onako kako si ga sredio, vjerojatno su mu lopatom morali strugati mozak s asfalta“, dodao je brkati.
Dominik ih je gledao ne znajući što bi kazao.
„Nabavio sam si palicu“, rekao je konačno.
„Dobro, sad dosta priče. Pratimo situaciju“, naredio je ćelavi.
Promatrali su kioske. Lijevi kiosk je bio zatvoren. Jedan pijanac teturao je kraj njega. Na posljetku se popišao između lijevog i srednjeg kioska i nestao. Pred srednjim kioskom stajao je kupac. Kupac i još dva putnika su u zadnjem trenu uspjela ući u autobus prema prigradskim naseljima. Oko pekare nije bilo nikoga.
„Teren je čist, kreni. Idi skroz prema desno, napravi veliki luk kroz park tamo iza i dođi mu sa stražnje strane. Kad obaviš posao bježi natrag u park. Tamo ćemo se naći“, promrmljao je ćelavi.
Dominik je krenuo. Kolnik do kioska je bio klizak. Hodao je pažljivo i izbjegavao zaleđene lokve. Bacio je kratki pogled na prodavača u pekari. Prodavač nije obraćao pažnju na njega, ali mu se učinilo da miče usta.
„Kao da priča s nekim“, pomislio je.
U parku je spustio kapu preko lica i polako se približio vratima kioska. Tlo ispred pekare je bilo jako klisko. Izvadio je palicu iz džepa, trzajem otvorio vrata, popeo se dvije željezne stepenice i upao u kiosk. Prodavač ga je mirno pogledao. Novčanice, koje je upravo brojao, ispustio je iz ruku na pult. Na dasci za rezanje kruha ležao je dugački nož. Dominik je zastao na tren, ugledao je nož i zbunila ga je prodavačeva mirnoća. Prodavač je primio nož u ruku i stupio jedan korak prema njemu. Na drugom kraju velikog kioska, gdje je stajao visoki ormar, ukazao se drugi, znatno krupniji muškarac sa željeznom šipkom u ruci. I on je krenuo prema Dominiku. Dominik je počeo zbunjeno mahati palicom ispred sebe. Kad je jedva izbjegao ubod noža, krenuo je korak po korak unatrag. Na kliskim stepenicama se poskliznuo i počeo gubiti ravnotežu. Na zaleđenom tlu izgubio ju je sasvim i pao na leđa. Glavom je udario u oštri komad željeza koji je stršao iz poda, vjerojatno ostatak nekog stupa. Ostao je nepomično ležati.
Ugledavši što se dogodilo, ćelavi, brkati i djevojka okrenuli su se prilično ravnodušno i ušli u „sedmicu“ koja je upravo stigla.
„Koji kreten“, zakolutao je ćelavi očima.
Prodavači su pozvali policiju i hitnu pomoć koja je Dominika odvezla u obližnju bolnicu, ali je Dominik još iste noći podlegao ozljedama glave.
Primjedbe
Objavi komentar