Džoger i policajac

Michaelu je to bilo prvo jutro godišnjeg odmora. Unajmio je mali apartman u brdima, u jednoj od seoskih kuća koje su bile raštrkane između šuma i livada na kojima su pasle krave. Kravlja zvona su ga probudila i čim je ustao spremio se za jutarnje džogiranje i sjeo u auto. Na karti je prethodnih dana pronašao nekoliko kilometara dug put po ravnome, idealan za džoging, a parkirati je namjeravao negdje oko željezničkog kolodvora. Dok se spuštao vijugavom brdskom cestom prema malom gradu morao je paziti da ne pogazi neku od mačaka koje su neprestano nalijetale ispred auta. Stigao je do prvih kuća u gradu, prešao željezničku prugu, potom skrenuo desno. Uz ulicu, ispred kolodvora, bilo je nekoliko označenih parkirnih mjesta. Zaustavio se na jednom od njih, izišao iz auta i vratio se desetak metara do stupa s prometnim znakovima. Iz neobične kombinacije znakova nije mu bilo jasno smije li se i kada i koliko dugo parkirati. S druge strane ulice nalazila se policijska postaja, uz nju malo parkiralište za policijska vozila. Odmah iza bila je litica, a dolje u dubini tekla je rijeka. Jedan policajac stajao je ispred ulaza u postaju i promatrao ga. Po tome kako je stajao raširenih nogu, kao da očekuje dvoboj, i izrazu lica, Michaelu se činilo da jedva čeka svađu. Ili u najmanju ruku da razmišlja za koji stvarni ili izmišljeni prekršaj bi mu mogao zataknuti kaznu za brisač, čim se odmakne od auta. Kako bi mu uskratio sitno zadovoljstvo pisanja kazne, odlučio je obratiti mu se i prešao preko ceste.
„Dobro jutro, koliko dugo smijem tamo parkirati?“
„Piše na znakovima“, odgovorio je policajac mrzovoljno.
„Da, znam, ali nije mi sasvim jasno. Možda mi Vi možete pojasniti?“
Policajac ga je nekoliko trenutaka mjerkao.
„Niste odavde?“
„Nisam.“
„Čuje se. Dva sata smijete.“
„U redu, hvala na pojašnjenju, vrlo ste ljubazni, doviđenja.“
„Može, 'đenja“, uzvratio je policajac otresito.
Michael se vratio do svog auta. Policajac ga je još uvijek promatrao ne mijenjajući svoje držanje, ali ga je Michael ignorirao. Osjetio je da je vani hladnije nego što je očekivao, pa je obukao hudicu. Zaključao je auto i krenuo džogirati.

Jutarnje sunce je već odavno sjalo kroz prozor Christianove drvene kolibe koja se nalazila svega nekoliko minuta vožnje udaljeno od malog grada. Naslijedio ju je od pokojnog djeda kojem je nekada služila kao staja. Christian ju je, međutim, s vremenom preuredio u starinskom stilu, tako da je u njoj bilo moguće stanovati. Služila mu je kao povremeno sklonište od ureda, od sastanaka, suradnika, kupaca i dobavljača, općenito od svakodnevnog poslovnog života vlasnika velike pilane. U zadnje vrijeme, otkad se, poslušavši preporuku umjetne inteligencije počeo baviti hobi kiparstvom, koliba mu je postala i atelje. I pored svega mu je bila mjesto na kojem je već skoro dva mjeseca potajno provodio noći s Karolinom. Bio je samac i mogli su se nalaziti kod njega u kući ili pak unajmiti sobu u jednom od pansiona u gradu ili okolici, ali Karolini se jako sviđao ruralni ambijent stare, pomalo oronule kolibe s petrolejskom lampom, umjesto električnog svjetla, i hladnog izvora, udaljenog svega nekoliko metara, umjesto tekuće vode, i sav taj blagi nered u kolibi i oko nje. Prije svake ljubavne noći Christian bi najavio svoj dolazak mobitelom susjednom seljaku Johannu koji bi im priredio nešto od svojih domaćih narezaka, a po potrebi i drva za peć. I Johann je, naravno, šutio kao grob o svemu što je znao između Christiana i Karoline. Za uzvrat je njegovo stado krava muzara smjelo koristiti livadu oko Christianove kolibe za ispašu.

Christian je ležao s Karolinom na starinskom komadu namještaja, nečemu nalik krevetu ili dvosjedu. Pretvarala se kao da se pokušava osloboditi njegovog zagrljaja.
„Pusti me“, šaptala mu je između poljubaca.
„Neću“, smješkao se.
„Dosta je za danas.“
„Tebe mi nikad neće biti dosta.“
Uspjela je nekako ispružiti ruku do ormarića, uzeti mobitel i pogledati na sat.
„Već je skoro šest“, iznenadila se. „Christian, diži se, moram stići kući prije nego što se Markus vrati iz noćne smjene.“
Trgnula se iz njegovog zagrljaja i ustala.
„Dobro, dobro“, odgovorio je lijeno. „Ne paničari, do tebe nam treba deset minuta.“
„Da, znam, ali oblači se. Ne da mi se slušati ta njegova sranja kako mu je veza sa mnom nikakva, kako mu je idiot Kogelhofer upropastio karijeru, kako ne zna...“
„Da, da, dobro“, prekinuo ju je.
Dok su se oblačili, ona brzo, on polako, bacila je nekoliko pogleda na različite čudne komade drva koji su stajali na velikom stolu i po podu, kao i razna dlijeta, čekiće, noževe i druge alate. Ti drveni komadi su bili njegovi početnički pokušaji izrade skulptura.
„Kako ti se sviđaju moji radovi?“ pitao je.
„To me sad svaki put pitaš. Jesi li gotov s oblačenjem?“
„Da, pitam, jer mi nikako ne odgovaraš.“
„Ma bolji si od Michelangela, to se sad već vidi, dragi“, odgovorila je i poljubila ga dok je kopčala grudnjak.
„Jako duhovito.“
„Ja kao učiteljica likovnog to ipak mogu procijeniti. I požuri se“, smijala se.
Pet minuta kasnije sjedili su u njegovom crnom terencu i krenuli šumskom ulicom prema gradu.
„Jesi li razmišljao konačno nabaviti normalan krevet ili kauč? Uvijek se nažuljam.“
„Onda se moraš malo udebljati ili moramo isprobati druge poze“, smješkao se.
„Ozbiljno te pitam.“
„Ali to je namještaj star sigurno sto godina, naslijedio sam ga od djeda.“
„Kako god, ne zanima me.“
„Da, dobro... riješit ću to. Znam da sam dosadan, ali koliko dugo ćemo se još igrati skrivača? Ako Markus ionako zna ili pretpostavlja da se s nekim viđaš, stavi konačno karte otvoreno na stol i odseli se od njega. Niste u braku.“
„Lako je tebi reći kad živiš sam. Rekla sam ti već da je Markus labilan. Bojim se da bi pao u tešku depresiju da ga ostavim.“

Michael je trčao uskom ulicom i uživao u pogledu. S desne strane protezala se gusta šuma, s lijeve strane ulicu je pratila pruga, ali se nije vidjela od grmova. U daljini su se prostirale planine. Ulica je bila prazna. Tek se iz daljine polako primicao crni terenac. U grmlju je nešto šuškalo. Kad mu se terenac približio na nekoliko metara udaljenosti, šuškanje u grmlju se naglo pojačalo. Michael se zaustavio i nije mogao vjerovati što se dogodilo. Sve je išlo tako brzo, u sekundi.

Začuo se udarac i skvičanje i nešto smeđe je odletjelo prema šumi. Karoline je vrisnula, Christian je naglo zakočio.
„Isuse, što je ovo bilo?“ pitala je uspaničeno.
„Glupa srna“, rekao je.
Srna je ležala uz rub ulice i davala zadnje trzaje od sebe. Izišao je iz auta da vidi što se točno dogodilo. Pogledao je srnu, nije se više trzala. Na autu je bio oštećen prednji branik.
„Mrtva je, ili?“ pitala ga je kad se vratio u auto.
„Da.“
„Isuse, užas.“
„Događa se to kod nas. Mojim radnicima je prije skoro izletjela srna pred kombi.“
„Divno. I što sad?“
„Moram zvati policiju. Ali ću prethodno sve poslikati, za svaki slučaj.“
„Mogao bi Markus doći na očevid.“
„Hm... da...“
„Onda je možda bolje da se sklonim. Iako, mogla bi ti poslužiti kao svjedok.“
„Ne, ne, bolje je da se skloniš da te ne vidi sa mnom. Mogao bi samo raditi bespotrebne probleme. A ako budem sam u autu, nadam se da će se sve brzo riješiti. Nisam vozio prebrzo, nisam pijan, nisam pod drogama.“
Na tom mjestu su se uz ulicu nalazile fitnes sprave. Iako nije bio u formi za tu vrstu vježbi, Michael je krenuo izvoditi sklekove, trbušnjake i druge vježbe kako bi mogao promatrati što će se dalje dogoditi, a da ne djeluje da namjerno bulji. Čak je i tri zgiba uspio odraditi.
„Onaj tip što vježba, kao da nas promatra“, primijetila je Karoline.
„Slobodno neka promatra. Može biti od koristi kao nezavisni svjedok. Idem van slikati, a ti bježi sad.“
„Sakrit ću se tamo među kontejnere.“
„Dobro, ali ako Markus dođe, pazi da te ne vidi.“
„Neće.“
Poljubili su se brzo. Karoline je izišla i otišla u drvenu kućicu u kojoj su bili kontejneri za papir i staklo. Kućica se nalazila blizu fitnes sprava. Iz nje je mogla dobro promatrati sve, a da pritom ostane neopažena. Christian je premjestio auto skroz uz rub ulice, izišao i poslikao auto i srnu sa svih strana i nazvao policiju. Ostao je stajati kraj auta. Michaelu je cijela scena bila čudna i odlučio je produžiti svoj neplanirani fitnes balansiranjem na gredama kako bi dobio još više na vremenu. Karoline ga je promatrala i dala mu prstom na ustima znak da je ne smije odati. Klimnuo je potvrdno glavom i pritom skoro pao s grede.

Policija je stigla nakon desetak minuta. Čim je policajac izišao iz službenog auta, Michael je odmah prepoznao da je to bio onaj s kime je nedugo prije toga imao susret zbog dvojbe oko parkiranja. Policajac mu je dobacio mrki pogled i otišao do Christiana. Stao je ispred njega, opet kao da je spreman za tučnjavu, i podrugljivo ga pogledao.
„Pa dobro jutro, gospodine Kogelhofer, koje iznenađenje, dugo se nismo vidjeli“, kazao je.
„Dobro jutro“, uzvratio je Christian mirno.
„I, što se dogodilo, dakle? Ubili ste srnu, je li? Prebrzo ste jurili, je li? Alkohol?“
„Kao što sam već objasnio Vašem kolegi na telefonu, vozio sam sporo, manje od četrdeset na sat, a srna mi je iznenada izletjela pred auto.“
„Prometnu i vozačku.“
Christian je izvadio dokumente iz novčanika i pružio mu ih.
„Izvolite.“
Policajac je uzeo dokumente.
„Sjednite u svoje vozilo i pratite me. Sve ćemo rješavati na postaji.“
„Dobro, kako Vi kažete“, zakolutao je Christian očima.
Zatim su sjeli svatko u svoj auto i odvezli se.

Čim su auti nestali, Karoline je izišla iz kućice s kontejnerima i došla do Michaela. Michael je sišao s grede.
„Jeste li vidjeli ovo? Mislim, vidjeli ste i naš sudar?“ pitala je uzbuđeno.
„Da, sve sam vidio. I očekivao sam nekakav očevid.“
„E pa da. Zar policajac nije trebao slikati, raditi zapisnik, uzeti Christianov iskaz. Zaista mi nije jasno što to Markus radi, to jest policajac radi.“
„Christian je muškarac s kime ste bili u autu, pretpostavljam.“
„Da.“
„A čini se da i policajca poznajete.“
„Ma ne, to Markus mi je izletjelo... ma, zapravo poznajem ga... da... Ali zašto ste uopće sve gledali?“
„Možda pomalo profesionalna deformacija. Da se predstavim: Michael Baumgartner, po glavnom zanimanju novinar, a ponekad pišem priče. Evo, recimo, ovaj događaj bi se mogao upotrijebiti u nekoj priči. Naravno s drugim imenima i nekom fiktivnom mjestu radnje. Znači, policajac je Markus i Vi ga poznajete?“
Sumnjičavo ga je gledala i razmišljala.
„Smijem li znati Vaše ime?“ nasmiješio se.
„Karoline, Karoline Spreitzer.“
„Drago mi je. I bez brige,“ nastavio je, „nisam od onih plitkih novinara, da ne kažem kvazi-novinara, koji pišu svaku glupost za neki portal ili po društvenim mrežama. Ništa od toga što sam vidio ili čuo neće završiti na Fejsu. Dopisnik sam vanjskopolitičke redakcije jednog ozbiljnog dnevnog lista. Bavim se jugoistočnom Europom.“
„No, dobro. Markus mi je dečko, partner, kako kod to nazvali. Živim s njim.“
„Aha, kombiniram: Markus Vam je dečko, ali imate potajno vezu s Christianom. Markus to možda zna ili pretpostavlja i zato je onako postupio s njim. To jest, poveo ga je u postaju.“
„Da, da, sve Vi znate. A zašto ste Vi uopće u ovom kraju? Ovdje nema vanjske politike.“
„Na odmoru sam. Dva tjedna ne želim čuti za Zagreb, Beograd, Sarajevo, Sofiju, Prištinu i sav taj Balkan. Znate li da sam jutros već imao kratki susret s Vašim Markusom.“
„A da?“
„Htio sam parkirati preko puta policije. On je stajao vani i gledao me. Prišao sam mu i pitao ga koliko dugo smijem parkirati auto jer nisam bio siguran. Nije baš bio suviše susretljiv, ako se mogu tako izraziti.“
„Ne čudi me.“
Sjeli su na gredu. Iz daljine se vidio crni gusti dim.
„To je parnjača“, rekla je. „Preko ljeta subotom uvijek vozi turistički vlak.“
„Da, čitao sam to. Mislim da ništa od mog trčanja danas.“
„Pa možete još uvijek nastaviti.“
„Ne da mi se, sutra je novi dan. A čime se Vi bavite, ako nije tajna?“
„Predajem likovni u školi. Kad sam dobila taj posao prije godinu dana, doselila sam se i počela živjeti s Markusom.“
Sjedili su još kojih petnaestak minuta na gredi, malo pričali i malo šutjeli i gledali u planine. Zatim je Karoline ustala i izvadila mobitel iz male torbe.
„Ne znam je li pametno zvati Christiana dok možda priča s Markusom“, kazala je i vratila mobitel u torbu. „Ma fućka mi se, jednom mora doznati s kime se viđam“, dodala je.
Izvadila je mobitel ponovo iz torbe i nazvala Christiana. Zvonilo je sve dok je nije izbacilo. Slegnula je ramenima.
„Najradije bih otišla na policiju vidjeti što se događa. Biste li pošli sa mnom?“
„Hm...“, razmišljao je.
„Molim Vas, sama se ne usudim ići.“
„Vaš Markus će biti sigurno oduševljen kad me ugleda, ali u redu. Mogu biti koristan kao svjedok.“
„Na to sam i mislila. Hvala Vam puno.“
Ustao je i krenuli su prema policijskoj postaji.

„Da odmah uđem s Vama?“ pitao je Michael Karolinu kad su došli do postaje.
„Pa, ako je moguće.“
„Dobro.“
Kratkim hodnikom došli su do prostorije u kojoj je sjedio stariji policajac Gruber i upravo rješavao križaljku. Poznavao je Karolinu jer su stanovali u blizini i jer je bila učiteljica njegovom unuku.
„Dobro jutro, gospodine Gruber“, pozdravila ga je.
„Dobro jutro“, nadovezao se i Michael.
„Dobro jutro, Karoline. Sigurno tražiš Markusa.“
„Da...“, uzdahnula je.
„Eno ga tamo u drugoj prostoriji“, pokazao je rukom. „Nateže se već pola sata s jednim gospodinom.“
„Hvala, gospodine Gruber.“

Vrata druge prostorije bila su otvorena. Christian je sjedio s jedne strane stola, a Markus je stajao s druge strane, dlanovima oslonjen na stol.
„Možete mi još stotinu puta ponavljati da sam vozio prebrzo. Ali ako smatrate da jesam, pozovite krim tehničare, pa neka sve ispitaju. Ukoliko me mislite još duže ovdje zadržavati, nazvat ću svog odvjetnika“, objašnjavao je Christian mirnim glasom.
„A da, da, da,“ smješkao se Markus podrugljivo, „gospodin Kogelhofer ima odvjetnika. Priznajte jednostavno da ste vozili prekomjernom brzinom i sve će se brzo riješiti.“
„Markus, pusti čovjeka na miru. Mogu posvjedočiti što se točno dogodilo“, rekla je Karoline kad je s Michaelom došla na vrata.
Markus i Christian su ih iznenađeno pogledali.
„Otkud ti?“ pitao ju je Markus.
Šutjela je.
„I kako ti to misliš da možeš posvjedočiti što se dogodilo?“
„Markus, čovjek je vozio umjereno i odjedanput je srna iskočila iz grma.“
„Otkud ti to znaš?“
„I ovaj gospodin, koji je došao sa mnom, to također može potvrditi.“
„Mogu“, rekao je Michael.
Markus se odmaknuo od stola. Stao je nasred prostorije i gledao čas Karolinu, čas Christiana, čas Michaela. Pogledao je kroz prozor.
„Čekaj... čekaj malo...“, kazao je i na tren se nasmijao onako kako se čovjek nasmije iz očaja. „Saaad mi je jasno...“
Naglo se okrenuo prema Karolini. Lice mu se izobličilo. Svi su čekali što će se dogoditi.
„Znači, s njim se jebeš! S njim si provela noć! I zato si sve vidjela!“ zaderao se.
Čuvši kako Markus viče, ušao je Gruber.
„Markus, smiri se“, rekao mu je.
„Nije dovoljno što mi je ovaj idiot upropastio karijeru i što se nikako ne mogu maknuti iz ove seoske postaje, još mi se cura jebe s tim idiotom! Pušiš li mu, droljo jedna?“ zaderao se još jače. „Pušiš li mu, pitam te!“
Karoline ga je mirno gledala, Christian je ustao sa stolice i razmišljao bi li se umiješao, Michael je promatrao scenu. Gruber je zgrabio Markusa i odvukao ga van u hodnik.
„Uništi ste mi život, uništili ste mi sve!“ čulo se kako Markus viče iz hodnika uplakanim glasom.
Markus je izišao iz postaje. Čulo se kako je jako zalupio vratima. Gruber se potom vratio.
„Moje isprike svima, ovaj ispad se, naravno, nije smio dogoditi. To će imati posljedice za Markusa. Vi, gospodine Kogelhofer, možete ići. Ako će biti još pitanja, javit ćemo Vam se. Moje isprike još jedanput. Srnu će riješiti lovci. Ispratit ću Vas do izlaza.“
„Sve je u redu“, odgovorio je Christian.

Karoline, Christian i Michael izišli su iz postaje. Počela je padati kiša. Stajali su ispod nadstrešnice iznad ulaza.
„Da vas upoznam: Michael, novinar, autor, ovdje na godišnjem. Christian, moj.... hm... moj.... ljubavnik.“
„Samo ljubavnik?“ pobunio se Christian.
„Dobro, i prijatelj“, dodala je smješkajući se.
Muškarci su si dali ruku. Karoline je gledala okolo.
„Što gledaš?“ pitao ju je Christian.
„Pitam se gdje je Markus. Iako... gdje god da je... sad se barem sve zna... ne gine mi dramski igrokaz kad ga sretnem...“
„Mislim da je ovo pravi trenutak da se napokon odseliš od njega“, predložio je Christian.
„Da... baš razmišljam o tome.“
„Oprostite, ako sam znatiželjan, ali što je mislio kad je rekao da ste mu upropastili karijeru?“ pitao je Michael Christiana.
„Sam si je upropastio. Prije otprilike godinu i pol organizirao sam građansku inicijativu. Napravili smo peticiju sa zahtjevom da se poveća sigurnost u prometu. Kad smo se skupili ovdje ispred postaje da predamo peticiju policiji, izišao je Markus i htio nas otjerati. Pokušao sam razgovarati s njim, ali on me izvrijeđao i gurnuo tako da sam pao i ozlijedio ruku. Ljudi oko mene su sve snimili mobitelima. Moj odvjetnik je podnio kaznenu prijavu protiv njega i bio je još i interni stegovni postupak. Naš grad je mali i kad god me negdje sretne, nabija mi to na nos.“
„I što ćemo sad?“ pitala je Karoline.
„Mogli bi na jutarnju kavu. Vi domaći sigurno znate gdje u ovo vrijeme već nešto radi“, predložio je Michael.
„Mislim da Stadtcafé radi od osam“, rekao je Christian.

Netko je upalio motor auta na parkiralištu policijskih vozila koje se nalazilo odmah iza ugla. Čulo se kako vozač turira gasom, zaškripale su gume, uslijedili su čudni zvukovi udarca i trganja. Trenutak, dva kasnije još nekoliko udaraca iz daljine. Svi troje su skočili na parkiralište. Drvena ograda prema litici bila je polomljena. Pažljivo su se približili litici. Dolje, u dubini, u rijeci ležao je slupani policijski auto, na jednoj stijeni beživotno tijelo.
„Da nisam pristao s njom ići u postaju, ona možda ne bi otišla sama, čovjek ne bi doznao s kime ga vara i bio bi vjerojatno živ“, pomislio je Michael.