Robert Lehpaner - Život na stubištu

Mlađa gospođa s malim djetetom u naručju čitala je ploču ispred ulaza u zgradu. Laboratorij ‘Brza analiza’, prvi kat, radno vrijeme pon – pet 7-19 sati, bez naručivanja.
“E, to je to. Idemo unutra, Jan”.
Pozvonila je, vrata su se otvorila, ušli su u stubište, široki prostor s visokim stropom. U prizemlju je gospođa Nedić, odjevena u sivu kutu, upravo prala pod, pa je mama s djetetom razmišljala kuda najbolje proći, a da ostavi što manje tragova od cipela na šarenim, izblijedjelim, vlažnim pločicama postavljenim još prije drugog svjetskog rata. Gospođa Nedić, čim ih je ugledala, stala je s pranjem poda, podbočila se na mop i promatrala ih pažljivo.
“Dobro jutro, slobodno prođite, nije problem”, pozdravila je mamu s djetetom.
“Dobro jutro... oprostite ako Vam uprljam pod...”
“Ma nije nikakav problem, stvarno nije... To je Vaš sin?”
“Da, je...”
“Sigurno idete u laboratorij. Baš Vam je zgodan malecki. Preslatki je. Mali junak se ide pikati?”
“Ne, ne, mama se ide pikati”, odgovorila je gospođa mama.
“Laboratorij je na prvom katu, ne možete nikako promašiti. Možete i s liftom, ali Vam iskreno ne bih preporučila. S vremena na vrijeme se pokvari. Nije ni čudo, star je kao Vi i ja zajedno.”
“Aha, onda ću pješice... Hvala na savjetu. Idemo, Jan.”
Kad su mama i dijete nestali, Nedićka je nastavila ribati onaj isti metar poda kojeg je ribala već skoro pola sata.

Gospođa Nedić, žena srednjih godina, stanovala je sama u prizemnom stanu. Obitelji, koliko je bilo poznato, nikad nije imala. Pranje i čišćenje stubišta bio joj je dobar izgovor za što duže boravke na stubištu. Tako je mogla dobro promatrati tko dolazi u zgradu, a tko odlazi. Jer nadgledanje svega i svačega što se u zgradi događa bila joj je omiljena zanimacija. Posebno zanimljivi su joj bili pacijenti laboratorija, jer su oni uvijek bili novi i nepoznati. Kako nije mogla baš svakodnevno ribati pod, i kako bi si povremeno razbila monotoniju, Nedićka je ponekad za promjenu brisala i gelendere stepenica ili pločice na zidovima. Dok je još radila, navodno je bila zaposlena u pošti, ali što je točno radila, i zašto je tako rano prestala raditi, to nije nitko znao. Nije voljela govoriti o tome, samo bi uvijek važno napominjala da je bila službenik na vrlo odgovornoj funkciji.

Usred stubišta nalazio se stari lift, relikt iz nekih prošlih vremena, a kamene stepenice omotavale su se kao zmija oko ostakljenog šahta lifta, ukrašenog starinskim mustrama. S obzirom na nepouzdanost lifta, stakleni šaht je bio sretna okolnost. Kad bi se vidjelo da kabina stoji između dva kata, znalo bi se da nešto nije u redu. Ako bi se netko zaglavio u liftu, a to događalo se, lako ga se moglo u stubištu čuti kako viče. Zaglavljena osoba mogla je biti sigurna da će je, ako nitko drugi, čuti gospođa Nedić. Samu Nedićku je bilo strah lifta i nije se usudila ulaziti u njega. Osim vrata kabine izvana, nije ga nikad čistila. Bojala se da bi kabina mogla propasti, makar se to, međutim, nikad nije dogodilo.

U staromodnom zimskom kaputu, sa šeširom na glavi, spuštao se s drugog kata niz stepenice gospodin Šuster. Nedićka ga je već izdaleka prepoznavala po koraku. Odmah je stala s brisanjem poda, popravila frizuru i postrojila se s mopom uza zid.
“Dobar dan, gospodine inspektore, kako ste? Jutarnja šetnjica, pretpostavljam?”
“Dobar dan, da... da... šetnjica...”, odgovorio je i pritom gledao nekud u stranu.
Šuster je Nedićku smatrao glupom i plitkom, ali ujedno bolesno znatiželjnom osobom, i nastojao komunikaciju s njom držati što kraćom.
“Vidite, i ja sam već tako rano ujutro vrijedna. A što ćete, netko se mora brinuti o redu i čistoći u zgradi. Inače kud bi stigli, jel tako?” hvalila mu se.
“Tako je, gospođo Nedić, tako je. I paziti tko se kreće zgradom, to je jaaako važno”, odgovorio je ironično.
Ali Nedićka nije shvaćala Šusterovu ironiju.
“Drago mi je da Vi to prepoznajete. Uostalom, ipak ste kao bivši inspektor osoba koja zna za red i odgovornost”, odgovorila je sva puna sebe.

Gospodin Šuster bio je umirovljeni policijski inspektor. Uz to, predavao je nekada psihologiju na policijskoj akademiji. Bio je razveden i živio je sam u lijevom stanu na drugom katu. Suočen cijeli život s kriminalitetom, što u praksi, što u stručnim knjigama, razvio je svojevrsnu profesionalnu deformaciju. U ljudima oko sebe često vidio je potencijalne ili stvarne počinitelje, konstruirao si u glavi njihove motive i obrasce ponašanja, pokušao dokučiti uzroke njihovih mogućih ili stvarnih devijacija. Imao je neobičnu zanimaciju. Provodio je vrijeme na internetu i u knjižnicama. Prikupljao podatke istražujući osobne profile i motivacije ljudi koji su u totalitarnim režimima samoinicijativno prijavljivali svoje sugrađane policiji. Veliki san mu je bio napisati doktorsku disertaciju.

“A jeste možda ipak razmišljali o tome da Vam dođem ponekad pospremiti stan? Vi ste muškarac samac, trebala bi Vam ponekad ženska ruka. Netko da Vam očisti, usisa, presvuče krevet, opere veš, opegla, baci smeće. Nekad bi trebalo i zavjese oprati, i prozore. Mogla bi Vam i kupovinu obaviti. E da, i još...”
Tek kad je Šuster izišao iz zgrade, prestala je nabrajati. Gledala je širom otvorenih usta u vrata koja su se za njim zatvorila. Otkad se Šuster razveo, Nedićka mu se redovito nudila kao spremačica. Ali njemu niti u snu nije padalo na pamet puštati baš nju u svoj stan. Uostalom, smatrao se u dovoljno dobroj fizičkoj kondiciji za obavljanje onih kućnih poslova koje je smatrao potrebnim. Prvi, drugi i treći put, kad mu je nudila svoje usluge, pristojno joj se zahvalio. Ali kako ona nikako nije shvaćala da nema ništa od posla kod Šustera, počeo je njena nabrajanja “poslovnih usluga” jednostavno ignorirati.

Vrata od zgrade su se naglo otvorila, uletio je mlađi nepoznati muškarac u poslovnom odijelu i s ruksakom na leđima, brzim hodom prešao preko mokrog poda, projurio pored Nedićke bez riječi, krenuo u velikim skokovima uz stepenice prema prvom katu i ostavio mokre tragove od cipela za sobom. Bio je očito u žurbi.
“Dobar daaan, u laboratorij idete?” proderala se Nedićka za njim.
Muškarac je stao nasred stepenica i okrenuo se.
“Molim?”
“Dobar daaan, rekoh. Idete u laboratorij?”
“Da, da, idem...”
“Ostavili ste mi sve mokre tragove....”
“Sorry, teta, žurim se”, odgovorio je i nastavio se penjati.
“Uprljali ste stubište, niste rekli dobar dan, kakva je to kultura... Bezobrazluk jedan...”, viknula je Nedićka za njim.
Student Petar spuštao se upravo niz stepenice i čuo Nedićkinu galamu.
“Vama je prljavo stubište super, Vi ionako volite cijeli dan prati i čistiti. Naslikat ću Vam nešto na zidu, pa ćete imati danima posla s čišćenjem boje”, nasmijao se glasno.
“Balavac jedan bezobrazni. Imaš obraza dolaziti u ovu kuću. Jesi li uopće prijavljen ovdje na adresi? Trebalo bi ti policiju zvati!”
“Pa zovite”, odgovorio je smješkajući se i nestao kroz vrata na ulicu.
“Be – zo – braz – luk!”

U lijevom stanu na trećem katu živjele su Tamara i Anja, studentice kiparstva. Stan je pripadao Tamarinoj tetki koja je živjela na moru i samo povremeno dolazila u Zagreb. Curama je stan, osim kao životni prostor, služio i kao atelje. Tu su izrađivale drvene skulpture. Često im je navraćao Petar, student slikarstva. Taj stan je i njemu služio kao atelje. U tom kreativnom neredu nalazili su se razni komadi drveta, letve, daske i panjevi, svakakvi alati, stalci za slike, platna, boje i razni drugi pribor. Nedićka je nastojala što preciznije pratiti Petrove dolaske i odlaske. Posebno je pratila hoće li kod Tamare i Anje ostati i preko noći. Razvijala je razne teorije kakvim se, po njenom shvaćanju, nemoralnim i zabranjenim radnjama njih troje bave.

Jednom je Nedićka zaustavila Šustera na stubištu kad se vraćao sa šetnje.
“Oprostite, molim Vas, gospodine Šuster. Imate li trenutak vremena? Imam nešto što mi je već neko vrijeme jako na srcu.”
Šuster je zakolutao očima.
“Recite, susjeda, slušam...”
“Pa kako da se izrazim... znate ove mlade s trećeg kata... ovaj... kako bi rekla... oni...”
“Pitate se što li rade u troje?” prekinuo ju je u mucanju Šuster.
“E da, da, baš tako... Vrlo škakljiva tema, svjesna sam toga. Ali ipak, ne bih voljela da u ovoj kući... znate...”
Šuster je uzdahnuo, bilo mu je muka slušati Nedićkino natucanje.
“Susjeda, ako Vas brine, imaju li spolne odnose, ne treba Vas brinuti. Smiju to raditi koliko god s kime žele. U dvoje, u troje, muško-žensko, žensko-žensko, kako god žele. Smiju se i slikati, izrađivati aktove. Nije zabranjeno. Dobro? Sve jasno? I da, pustite djecu na miru.”
“Ali... to nije normalno... jedan muškarac s dvije cure... mislim... netko bi trebao provjeriti...”
“Gospođo Nedić, rekao sam Vam: Pustite djecu na miru. Ugodan dan. I da, odite malo na svježi zrak, dobro će Vam doći.”
Šuster je otišao prema stepenicama, a Nedićka je ostala duboko zamišljena stajati podbočena na mop. Šuster, on kao bivši policajac, me ne podržava, strahota, kakva su to vremena, zaključila je.

Nedićka je brisala pločice na zidovima, upravo kad su se mlada gospođa Perić i njena kći, mala Ana, spuštale niz stepenice, ravno Nedićki u ruke. Gospođa Perić živjela je s kćerkom Anom na drugom katu u stanu preko puta Šustera, i bila je već neko vrijeme razvedena. Radila je kao ekonomistica u banci, i stvarno joj je svakodnevica bila ispunjena, bilo poslom, bilo djetetom i kućnim obavezama, bilo odlascima na fitnes. Nedićka je stala tako da im je skoro zapriječila put.
“Pa dobar dan, gospođo Perić, slabo Vas viđam. Pa bok Ana, bok zlato, kako si mi, slatkice”, s osmijehom na licu ih je pozdravila Nedićka.
Mama i kći su stale i gledale kako zaobići Nedićku i što manje razgovarati s njom. Gospođa Perić mrzila je njena lažna i dvolična verbalna uletavanja kad god bi se sreli. Mala Ana doduše nije znala prepoznati Nedićkinu dvoličnost, ali je po vidno odbojnom stavu svoje mame zaključila da s Nedićkom nešto ne valja i da ju je bolje izbjegavati.
“Vidi, zlato, imam lizalicu za tebe”, izvukla je slatkiš iz džepa svoje sive kute.
Mala Ana uopće nije reagirala, samo ju je fiksirala pogledom.
“Onda možda drugi put želiš lizalicu”, pokušala je Nedićka spasiti situaciju.
“Dobar dan”, progovorila je gospođa Perić, “evo žurimo se... Samo malo da prođemo, molim Vas...”
“Sigurno imate jako puno obaveza... posao i dijete... Ah, da, sudbina samohranih majki. Da imate supruga, sigurno bi Vam bilo lakše.”
“Susjeda, gledajte svoja posla, a ne tuđa. I da, pločice su Vam prljave, i pod Vam je prljav.”
Gospođa Nedić ostala je paf. Toliko smjelosti od strane Perićke, koja joj je po godinama mogla biti dijete, nije očekivala.
“Tko bi rekao da može biti tako bezobrazna. Ništa je čovjek ne smije pitati. I pločice uopće nisu prljave, niti pod”, komentirala je Nedićka kad su Perićka i mala Ana izišle van.

U desni stan na trećem katu doselio se tih dana mlađi muškarac, gospodin Novosel. Rijetko ga se viđalo na stubištu. Čak ga je i Nedićka imala problema uloviti, iako se uporno trudila postaviti mu sačekušu. Jer kao novi i nepoznati stanar bio je Nedićki posebno zanimljiv. Čišćenje gelendera je bilo na redu, i to već od vrlo ranog jutra, kako bi si povećala izglede sretanja gospodina Novosela. Napokon se Nedićki posrećilo. Dok je brisala rukohvate stepenica, iz lifta je izlazio gospodin Novosel i nogom skoro prevrnuo kantu s vodom.
“Opsss, skoro...”, nasmijao se Novosel.
“Uh, za mal... Dobro jutro, Vi ste sigurno gospodin Novosel?”
“Dobro jutro, da, Novosel, drago mi je. A s kime imam zadovoljstvo?” pitao ju je držeći se službeno.
“Nedić, stanujem tu u prizemlju. I kako ste se snašli u novom stanu?”
“Dobro, sve je uredu. Hvala na pitanju.”
“Ja poznajem sve stanare u zgradi, znate.”
“Aha... dobro...?” čudno ju je gledao Novosel.
“Nego... ako nije tajna... čime se bavite... kojim poslom? Baš mi izgledate kao poslovni muškarac”, nasmiješila se Nedićka.
“Imam agenciju za web dizajn.”
“Agencija... aha... da... ”, zamišljeno ga je gledala Nedićka, “to zvuči jako zanimljivo. Baš se vidi na Vama da se bavite nečim tako važnim.”
Novoselu se činilo da Nedićki nije jasno što je agencija za web dizajn.
“Pojednostavljeno rečeno, bavim se web stranicama, internetom, i tako to.”
“A da, da, da...”
“Znate što su web stranice, što je internet?”
“Pa naravno da znam, to sad svi imaju doma”, odgovorila mu je važno.
Novosel se jedva suzdržao da ne prasne u smijeh.
“Da, to sad svi imaju doma. A Vi, gospođo, Vi se domaćica zgrade, ili tako nekako?”
“Joj, ma ne. Ali eto, netko se mora brinuti o redu i čistoći, znate”, ozbiljno je odgovorila Nedićka.
“Dobro, bilo mi je drago. Žurim. Pozdrav.”
“Eto... da... dobro došli u našu malu zajednicu. Ako će Vam nešto zatrebati... ovaj... želim reći... nadam se da...”
Nije stigla izgovoriti do kraja. Novosel je već napustio zgradu.
Zanimljiv muškarac, ima agenciju, sigurno nešto sasvim moderno, razmišljala je Nedićka dok je nastavila brisati rukohvate.

Već je bilo skoro deset sati navečer, kad je Nedićka čula lupanje u stubištu. Kao da su popadali neki teški predmeti. Onda je čula Anju, Tamaru i Petra kako glasno govore. Skočila je s fotelje i otvorila vrata od stana. Troje studenata stajali su među mnoštvom komada drveta koji su se razletjeli po podu. Kad su ugledali Nedićku u kućnom ogrtaču toliko dugačkom da je s njim mogla mesti pod, i velikim viklerima na glavi, prasnuli su od smijeha.
“Gle, koje valjke ima na glavi. To i moja stara ima”, sprdao se Petar.
“I ja si to stavljam ponekad. Za izlaske, kad želim biti veeery nice and fancy...”, pobunila se ironično Anja.
I opet su svi troje prasnuli u smijeh.
“Isuse Kriste, što vam je to popadalo?” zaprepastila se Nedićka.
“Drvo je to”, odgovorio je Petar sa širokim osmijehom na ustima.
“Ne, kamen je”, nasmijala se Anja.
“Jok, to je željezo. Ili možda gips”, sprdala se Tamara.
“Ne kaže se gips, nego sadra”, dobacio je Petar.
“Isuse, ne mogu vjerovati. A što ćete s time raditi?”
“Skulpture. Mi smo poznati umjetnici”, objasnio je Petar smijući se.
“Ma vas troje ste jednostavno bezobrazni, bez odgoja, bez poštovanja prema starijima. Kupite to svoje sranje i nestanite. Remetite kućni mir!”
Studenti su nekako uspjeli pokupiti drvene komade s poda i nastavili se penjati stepenicama.
“Ne mogu vjerovati! Ovo je prekršilo svu mjeru, sutra ću zvati policiju”, viknula je Nedićka.
“Ne, zovite specijalce”, uzvratio joj je Petar iz daljine prvog kata.
Čuli su kako je Nedićka zalupila vratima svog stana.

Tog dana bila je neka čudna masna lokva na podu stubišta. Kao da je nekome curilo ulje iz vrećice dok se vraćao iz dućana. Situacija kao naručena za Nedićku. Imala je prilike čistiti nešto novo, a i sa svakim tko bi prošao kraj nje iznijeti svoje teorije o tome kome je curilo ulje. Kad je Petar prošao kraj nje smješkao joj se.
“Prolili ste namjerno ulje po podu?”
“Bezobrazniče!” odgovorila mu je.
I s gospodinom Novoselom, koji se kasno popodne vraćao kući iz svoje agencije, Nedićka je otvorila temu po podu prolivenog ulja.
“Vidite što je netko napravio. Neodgovorno! Netko se može poskliznuti i slomiti vrat.”
“Da, stvarno strašno”, glumio je Novosel zabrinutost.
“Nego jeste li možda za komad kuglofa? Baš sam ga svježeg ispekla. Vidjet ćete, jaaako je fin.”
“Pa sad... hvala, vrlo ljubazno... ali malo mi se žuri... drugi puta možda...”, ostao je Novosel zatečen.
“Ne, ne, ne, samo tren, odmah se vraćam”, odgovorila je i u trenu otrčala u svoj stan.
Nakon nekoliko trenutaka vratila se s tanjurom s nekoliko komada kuglofa i grnula mu ga u ruku.
“Izvolite, to je za Vas. Tanjur mi vratite kad stignete, nije nipošto hitno.”
Novosel je gledao u kolače koji su mu zapravo jako privlačno izgledali, i nije znao što bi rekao.
“Oooo... hvala...”, jedva je izustio.
“Molim, nema na čemu, zadovoljstvo mi je. Nego... ako nije suviše privatno pitanje... Vi živite sami, nitko Vam ne dolazi...?”
“Vi mene pratite, ili kako to znate?” začudio se Novosel.
“Joj, ma ne, ne, to tako samo pretpostavljam, to jest pitam, to jest, nekako mi je slučajno palo na pamet, želim reći...”
“Što želite reći?” pitao ju je Novosel gledajući je oštrim pogledom.
Nedićku ju zbunio Novoselov neočekivani pogled, nervozno se okretala na sve strane.
“Pitao sam Vas što želite reći?”
“Ništa loše nisam mislila... Na drugom katu živi jedna divna mlada gospođa, samohrana majka s kćerkicom... pa možda da se upoznate... ili da vas ja upoznam... Jedan tako mlad i zgodan gospodin kao što ste Vi...možda...”
Novosel ju je i dalje fokusirao pogledom, a Nedićka se koprcala kao riba je mreži, kao osumnjičena koju ispituje policija.
“Gospođo Novosel! Da razjasnimo: Vi nećete zabadati nos u moje privatne stvari. Vi se nećete baviti mojom životom! Razumijete li me?” pitao je s povišenim tonom.
Gledala ga je kao skamenjena.
“Pitam Vas: Razumijete li te?”
“Da, da...naravno... razumijem Vas.”
“Tako, i sad uzmite svoj kolač.”
Nedićka ga je gledala bez riječi.
“Uzmite tanjur ili ću ga pustiti iz ruke, pa će pasti na pod i razbiti se.”
Gurnuo joj je tanjur s kolačima u ruku i nestao u smjeru lifta.
U tom trenu prošao je ponovo Petar.
“Sad već imamo i kolače, uaaaa... I moja stara radi kuglofe. Smijem probati?” nasmijao se ugledavši Nedićku kako stoji kao kip nasred stubišta s tanjurom punim kolača u ruci i brzo uzeo jedan komad.

Gospođa Perić i gospodin Šuster su se sreli na stubištu.
“Gospon Šuster, dobar dan, dobro da sam Vas srela. Već sam Vam mislila pozvoniti jedan dan”, obratila mu se tihim glasom.
Imala je puno povjerenja u Gospodina Šustera, već mu se više puta obraćala za savjet i pomoć. Znala je da sve što razgovaraju drži za sebe.
“Dobar dan, Mirela. Što ste me trebali, što Vas muči?” pitao ju je s očinskim pogledom.
S obzirom na starosnu razliku, Šuster je u Mireli Perić vidio nesvjesno neku vrstu djeteta, a sebe nesvjesno kao neku vrstu oca. Znao je za njenu privatnu situaciju, za prilično mučan razvod od bivšeg supruga nasilnika koji nikako nije shvaćao da je njihov brak gotov, i koji, od kad su razvedeni, nije pokazivao nikakvu želju provoditi vrijeme s malom Anom, iako je po presudi imao pravo na to. Iza ugla je Nedićka upravo brisala poštanske sandučiće. Oni je nisu vidjeli, ali su znali da stubište ima oči i uši, da Nedićka sve vidi i čuje, čak i kad je nema.
“Evo bit ću kratka”, nastavila je tihim glasom, “ne želim Vas opet opterećivati sa svojim problemima.”
“Sve u redu, Mirela, recite, što god da je”, odgovorio je također tihim glasom.
“Moj bivši, sjećate ga se...”
“Da, sjećam ga se. I predobro ga se sjećam. Što je s njim?”
“Uznemiruje me porukama, svaki malo mi šalje...”
“Dobar daaan”, doskočila je odjednom Nedićka iza ugla s osmijehom od uha do uha, u svojoj sivoj kuti i s krpom u ruci.
Ostali su za trenutak iznenađeni, ali Šuster se brzo snašao.
“Susjeda, molim Vas, ometate nas, razgovaramo.”
“Ma nema problema, samo sam htjela pozdraviti. Ionako nemam vremena za razgovor, vidite koliko posla samo imam s poštanskim sandučićima, pa s pranjem poda, pa...”
“Susjeda! Dosta! Ne zanimaju nas Vaša nabrajanja. I bolje držite prste što dalje od poštanskih sandučića. Idemo k meni, Mirela.”
“Mooolim? Kako to mislite s poštanskim sandučićima?” iznenadila se Nedićka.
“Mislim da me dobro razumijete”, odgovorio joj je mirno Šuster.
“Svašta... svašta...”, okretala je Nedićka glavu na sve strane čudeći se.
Mirela je namjeravala Nedićki još dobaciti neku pogrdu, ali ju je Šuster pažljivo primio za ruku i odveo uz stepenice.
“Nemojte joj ništa govoriti. Ona je bezobrazna, a ujedno glupa osoba. Ona misli, kad ispituje ljude, kad zabada nos u tuđe živote, da je jako pametna, da nitko ne primijeti njene ružne namjere. A one ljude, koji ne nasjedaju na njene razgovore, smatra drskim i nepristojnim.”
“Da... A zašto ste spomenuli da ne dira poštanske sandučiće?”
“Pustite, nije bitno sad. Ona dobro zna na što sam mislio.”
Koliko god se Nedićka trudila, nije mogla više čuti što su Mirela Perić i gospodin Šuster razgovarali. Već su bili na prvom katu.

Nedićka je zaključila da se želi probati opet nekako izgladiti s Novoselom. Ako ocrni i oblati neku drugu osobu, zaključila je kao što pokvarene osobe zaključuju, sebi će time popraviti rejting. Kad je Novosel naišao na stubištu, sasula mu je popriličnu količinu teksta u lice.
“Dobar dan susjed. Samo kratko, molim Vas. Ono neki dan, znate, to je bio nesporazum. Jako nespretno s moje strane. Nemojte mi, molim Vas, zamjeriti, gospon Novosel. Nisam ništa loše mislila kad sam Vam spomenula gospođu Perić. Uostalom, bolje je nemati veze s njom. Ona ima problema s bivšim suprugom. Nije niti čudo. Njen bivši suprug, ah, kad se samo sjetim, to je jedan divan čovjek, ali ta raspuštenica mu je samo probleme radila. I dan danas mu ih radi. I ne da mu da vidi dijete, dijete plače za njim. I varala ga je, sto posto... joj...joj...”
Novosel ju je gledao otvorenih usta i nije mogao vjerovati. What the fuck, pomislio je, što ova priča, je li ova normalna?
“Sorry, stvarno nemam vremena za Vaše gluposti”, odgovorio joj je oštro i naglo nestao.
A što sam sad krivo napravila, pitala se Nedićka.

Anja, Tamara i Petar i dalje su Nedićki bili glavna preokupacija. Razbijala si je glavu što li njih troje rade u stanu, i dalje uvjerena da sigurno rade nešto nemoralno ili zabranjeno. Danima je Nedićka pokušavala Šustera zaustaviti na stubištu i pridobiti ga za kratki razgovor, smatrajući da mora nešto vrlo važno s njim podijeliti, a on ju je ignorirao i prolazio bez riječi pored nje. Kad mu je već toliko dosadila s nasrtajima, imao je samo još opcije izderati se na nju ili je napokon kratko saslušati, odlučio se ipak za ono drugo.
“Susjeda, bit ću vrlo direktan. Znate da me Vaše priče ne zanimaju i zapravo nemam nimalo volje s Vama razgovarati o bilo čemu. Ali recite. I budite kratki.”
Nedićka je bila sva uzbuđena.
“Znate, gospon Šuster, gledala sam to na televiziji više puta. I čitala sam u novinama o tome.”
“O čemu?”
“Ti mladi, znate, oni uzgajaju marihuanu po stanovima. Nabave si neke lonce i neke specijalne lampe. I onda rade drogu od toga. I onda se drogiraju ili trguju s time...”
“Gospođo Nedić, što želite zapravo, o kome pričate?” prekinuo ju je Šuster.
“Pa o ovim studentima s trećeg kata, znate, oni su mi čudni, jer...”
Ponovo ju je Šuster prekinuo.
“Želite reći da naši studenti s trećeg kata uzgajaju marihuanu?”
“Pa ne bi me čudilo, netko bi trebao provjeriti”, odgovorila je Nedićka sva ushićena.
“Tako susjeda. Sad je dosta. Gledajte svoja posla, pustite studente na miru. Nađite si neku zanimaciju. Učlanite se u knjižnicu i čitajte knjige, pletite, radite goblene, šetajte, što god. Ali pustite ljude u ovoj zgradi na miru. Maknite se više sa stubišta.”
“Dobro, dobro, oprostite, samo sam pitala, nisam ništa loše mislila. Samo mi je to tako palo na pamet... Ah, Vi ste jedan divan čovjek. Vas savjet mi puno znači, jer...”
Nije stigla izgovoriti do kraja, Šuster je već nestao.

Kad je Nedićka izlazila iz stana i krenula u dućan, srela je Petra kako ulazi u zgradu natovaren s velikim ruksakom i dvjema ogromnim torbama, kao da putuje na tri mjeseca.
“Aha, mladiću, ne bi ti pozdravio starije. I kamo ideš? I što ti je u tim torbetinama, je li, je li?” pitala ga je strogim glasom.
“O pardon. Moj naklon, ljubim ruku”, iskesio se Petar.
“Bezobrazniče. Kakva je to današnja mladež! I pitala sam te što ti je u tim torbetinama?”
“Stvari.”
“Kakve?”
“Pa... odjeća, obuća, četkica za zube, kaladont, prezervativi,...”
“Prezervativi! Prostačino jedna! Kupleraj radite gore!” zaderala se Nedićka.
“Teta, moram dalje, useljavam se. Teške su mi torbe. ”, nasmijao se Petar i nastavio prema liftu.
“Useljavaš se? Policiju ću vam zvati!”
Nakon što se Petar uselio Anji i Tamari u stan, i to s prezervativima, Nedićki je bilo konačno sasvim jasno da netko mora provjeriti što se događa kod njih. Predvečer se tiho odšuljala do trećeg kata i naslonila uho na vrata od stana u kojem su živjeli studenti. Nije čula nikakve zvukove, pa je odlučila pozvoniti. Petar je otvorio vrata. Bio je odjeven samo u bojom zaflekane traperice, a u rukama je držao slikarsku paletu i kistove.
“Dobra večer, teta, moj naklon, ljubim ruku, kako Vam možemo pomoći?” pozdravio ju je sa smiješkom na licu, ali ipak pomalo začuđen njenim posjetom.
Nedićka ga je na tren snimila pogledom od glave do pete, bez riječi gurnula u stranu i ušla u stan. Kad je ušla u dnevnu sobu, šokirala se. Soba je više ličila na radionicu nego na sobu za stanovanje. Na svim stranama platna, boje, komadi drveta, drvene skulpture koje joj nisu bile jasne što predstavljaju, razni alati i svakakvi njoj nepoznati predmeti. Na kauču je ležala Tamara sa slušalicama na ušima i cigaretom u ruci. Od glasne glazbe uopće nije primijetila Nedićku.
“Aha! Znala sam, pušite travu!”
Ali zamalo je nije šlag strefio kad je u jednom kutu dnevne sobe ugledala stalak sa slikarskim platnom s nedovršenim ženskim aktom i Anju koja u ulozi modela sjedi golih grudi na stolici.
“O Bože dragi, Bože sveti! Kupleraj! Golotinja! Znala sam! Kako sam samo znala! Ne mogu ovo gledati! Van, moram van!” vikala je.
Anja i Petar su je samo mirno gledali kako napušta stan. Nedićka, dok je silazila u prizemlje, nastavila je na stubištu vikati.
“Kupleraj! Ovo je javna kuća! Drogirate se! Sram vas bilo! Policiju ću vam zvati!”
Svi stanari zgrade i osoblje laboratorija izišli su na stubište i gledali Nedićku kako histerično galami, slušali kako joj se izobličio glas. Na drugom katu zaustavio ju je Šuster.
“Susjeda, sram i stid Vas treba biti. Ne znate što bi sa sobom započeli u životu, pa ste se okomili na te mlade ljude koji Vam ama baš ništa ne rade. Pitam se, ima li u ovoj zgradi još mjesta za Vas? I da, u pošti niste radili na nikakvoj odgovornoj funkciji, nego ste čistili sortirnicu. Imali ste više puta pisanu opomenu, jer ste neprestano olajavali kolege, crnili ih i širili laži i netrpeljivosti. A vrhunac je bio kad su Vas uhvatiti kako otvarate pisma. Tad su Vam dali otkaz. Idite sad!”
Šuster je smrtno ozbiljno gledao Nedićku u oči i očito ju je toliko iznenadio svojim riječima da joj mozak nije bio u stanju procesuirati ono što je čula. Bez riječi se spustila u prizemlje i nestala u svom stanu.

Nedićka se tijekom tog dana oporavila od Šusterov ukora i odlučila nastaviti pohod protiv troje studenata za koje si niti sama nije mogla razumno objasniti zašto joj zapravo smetaju. Samo je osjetila neku iracionalnu odbojnost prema njima, iz koje je proizlazila želja da im na bilo koji način naškodi. To što im u stanu nije vidjela ništa što bi bilo zabranjeno doživjela je kao jednu vrstu osobnog poraza. I za taj poraz im se morala na neki način osvetiti. Tog dana je stvarno nazvala policiju i prijavila Anju, Tamaru i Petra za uzgoj marihuane, drogiranje i prostituciju. Cijelo vrijeme je gledala kroz otvoren kuhinjski prozor na cestu, i kad je vidjela da je stigao policijski auto, procvjetala je od veselja. Je li Nedićka stvarno vjerovala u ono zbog čega ih je prijavila? U svakom slučaju, u svojoj mašti nadala se da će policija uhititi studente i odvesti iz u postaju. Policajci su ušli u zgradu i posjetili studente. Nakon kojih dvadesetak minuta policajci su napustili zgradu, ali bez studenata. Bila je ljuta i razočarana. Kad su izišli van, čula ih je kroz otvoren kuhinjski prozor kako ljutito komentiraju da ih ljudi ponekad zovu za svakakve gluposti, i da bi takve ljude trebalo kažnjavati zbog zajebavanja policije.

Kad im je policija otišla, Petar je sišao na drugi kat i pozvonio Šusteru. Šuster je otvorio vrata i malo se iznenadio kad je ugledao Petra. Petar mu do sada nikad nije dolazio.
“Dobar dan, gospon Šuster, ona luđakinja nam je stvarno pozvala policiju!”
“Kako? Ajde, ajde uđi, Petre. Nećemo tu na stubištu.”
Ušli su oboje u stan i Šuster je zatvorio vrata za sobom.
“Aha.. da... čuo sam ja neke glasove tu gore iznad u vašem stanu... Dakle policija?”
“Pa daaa, bila nam je policija prije koju minutu.”
“I?”
“Pa kao da su dobili prijavu da uzgajamo marihuanu, da se drogiramo i da se bavimo prostitucijom, jebote... Pitali su smiju li ući.”
“Dobro, ne psuj.”
“Sorry, malo sam uzbuđen.”
“I?”
“Bili smo zbunjeni, ali rekli smo im da smiju ući. Pitali nas tko smo si, čime se bavimo, i tako to. Tražili su osobne, dali smo im. Rekli smo da se ne bavimo nikakvom prostitucijom, niti marihuanom, niti se drogiramo. Onda su nas pitali smiju li obići cijeli stan i baciti pogled. Rekli smo da smiju. I onda su prozujali kroz sve sobe,...”
“I?”
“Pa ništa. Ništa nisu našli. Objasnili smo im da smo studenti i prijatelji, da tu živimo i da se bavimo umjetnošću.”
“I?”
“Još su malo zagledali slike i skulpture, pa su se smješkali i komentirali nešto u stilu da nikad nisu shvaćali umjetnike. I onda su rekli nešto kao da ne radimo gluposti, i mrmljali međusobno nešto tiho. I onda su nas pozdravili i otišli.”
Petar je i dalje bio uzbuđen.
“Dobro, shvatio sam. I vas troje sigurno ne radite neke zabranjene gluposti s drogama?”
“Ma ne, sigurno, sto posto. Pušimo svi, da, ali obične cigarete. Motamo si sami jer je jeftinije. I popijemo si ponekad nešto. I to je sve. Ako želite, slobodno nam pregledajte cijeli stan.”
“Dobro, vjerujem ti. Odi sad i smiri se. A ja ću razmisliti što ćemo s našom susjedom.”
“Ok, hvala gospon Šuster.”
“Sve u redu, ajde bok.”

Šuster je razmišljao što učiniti. Je li Petru obećao previše? Pravno gledano, a toga je bio potpuno svjestan, nije postojala nikakva osnova nešto poduzeti protiv Nedićke. Pokušati je nekim podmuklim potezima istjerati iz zgrade, zgaditi joj život na neki način da se sama odluči odseliti? Ne, to nije želio, to nije bio njegov način. Ali kako se bavio profilima i motivacijama ljudi koji su u totalitarnim režimima samoinicijativno prijavljivali svoje sugrađane policiji, odlučio joj je barem nešto u tom smislu skresati u lice. Sišao je niz stepenice u prizemlje i pozvonio Nedićki. Otvorila mu je u sekundi vrata, kao da je očekivala posjet.
“Molim, dobar dan, izvolite?” upitala ga je vrlo službeno.
“Dobar dan, susjeda. Vi znate da nam je prije koji pola sata policija bila u zgradi?”
“Policija? Prvi glas. Zašto je bila? Kod koga?”
Kao da su imali šesto čulo, kao da su znali da Šuster ide do Nedićke, svi stanari su opet izišli na stubište i slušali što Šuster govori.
“Susjeda, reći ću Vam samo ovo: Za Vas je šteta što ne živimo u vrijeme Hitlera. Vi biste bili savršen doušnik Gestapa. Vi biste spadali u onaj jadni profil ljudi koji su sasvim dobrovoljno, iz čiste obijesti i niskih pobuda, špijunirali i prijavljivali ljude. Na Vašem mjestu bi se odselio iz ove zgrade.”
Kad je Šuster završio, začuo se Petar odnekud odozgo sa stubišta.
“Heil Hitler, Frau Nedić!”
Šuster se okrenuo prema gore odakle je čuo Petrov glas.
“Petre!!” zagrmio je ga njega.

Sutradan je Nedićka u svom poštanskom sandučiću pronašla list papira s isprintanim riječima ‘ODSELI SE’. Preplašeno se okrenula na sve strane kao da je imala osjećaj da je netko poskrivećki prati. Od tog dana nije više čistila stubište. Idućeg dana dočekao ju je u sandučiću papir s istom porukom, ali napisanu malo većim slovima. Dan kasnije s još malo većim slovima. Izlazila je iz stana samo još po potrebi, hodala stubištem vidno prestrašena. Veličina slova na papirima, koje je nalazila svakodnevno u sandučiću, povećavala se iz dana u dan. Već su zauzimala skoro cijelu površinu lista papira. Bila je večer, vani je bio već mrak. Sjedila je u dnevnoj sobi na kauču i zabrinuto razmišljala. Netko je očito namjerno prepada, netko je se želi riješiti. U tom trenu nestalo je struje. Prvo je pomislila da je svima nestalo struje. Ali je onda pogledala kroz prozor i vidjela da je cijela okolina osvijetljena. Izišla je tiho na stubište i upalila svjetlo. Otišla je do kabine od lifta. I u njoj je gorjelo svjetlo. Tad je shvatila da samo ona nema struje. Te večeri joj je u još nekoliko navrata nestajalo struje. Kako su glavni osigurači svih stanova bili u podrumu, bilo joj je jasno da joj netko od stanara namjerno gasi i pali struju želeći je iznervirati i uznemiriti. Idućih dana počelo joj je nestajati i vode po nekoliko puta na dan. I to je pripisala nekome od stanara iz zgrade, jer su glavni ventili za stanove također bili u podrumu. I telefon joj je počeo zvoniti svakih malo, bez da bi se itko ikad s druge strane javio. Nakon nekoliko dana bila je toliko isprepadana da uopće više nije izlazila iz stana. Nije se usudila ni s kim iz zgrade pričati o tome. Bila je svjesna da je nitko od sustanara ne podnosi, da je ne bi doživljavali ili bi joj se smijali. Kod policije je isto prokockala sa svojom prijavom protiv studenata; toga je bila svjesna. Tako da joj zvati policiju također nije dolazilo u obzir. Nestanci struje i vode, kao i telefonski pozivi postajali su sve češći. Nedićka je sjedila na kauču, stisnuta od straha i panike, čas u svjetlu, čas u mraku. Iskopčala je telefon iz zida.

Jedne večeri, kad se opet našla u mraku, prolupala je. Istrčala je na stubište, počela se glasno derati, trčati od stana do stana i lupati svima na vrata.
“Jebeeem vaaam mateeer... otvarajte vrataaa... gadovi jedni... otvarajte...”
Dok se brzim korakom u natikačama penjala s drugog prema trećem katu, posrnula je, skotrljala se nekoliko stepenica prema dolje i ostala sjediti na podu platoa između dva kata. Držala se za nogu i jaukala. Gospođa Perić je čula je udarac od padanja i jaukanje, te je izišla na stubište.
“Što Vam je, susjeda? Jeste pali?”
“Aaa... aaa... slomila sam noguuu... aaa...”
Perićka nije imala volje suviše se zabavljati s Nedićkom i njenom nogom. Odlučila je izvršiti samo onu osnovnu građansku dužnost.
“Dobro, nazvat ću Vam hitnu.”
U međuvremenu su se opet svi stanari pojavili na stubištu i nijemo gledali Nedićku kako sjedi na podu i jauče. Nitko joj nije prišao, pitao je kako joj je ili ponudio pomoć. Hitna pomoć je uskoro stigla. Nedićku su polegli na nosila, iznijeli iz zgrade, unijeli u kola hitne pomoći i odvezli u bolnicu.

Stanari zgrade Nedićku od te večeri više nisu vidjeli. Nakon desetak dana pojavio se selidbeni kamion ispred zgrade. Ekipa muškaraca u radnim kombinezonima počela je iznositi namještaj iz Nedićkinog stana. Šuster im je prišao i pitao ih o čemu se radi?
“Gospođa iz ovog stana naručila selenje. Drugo ne znamo.”
“Selenje na novu adresu?”
“Valjda, ne znam, to naš šef zna.”
“A tako, hvala.”
Nekoliko dana kasnije pojavio se selidbeni kamion druge firme. Ekipa u kombinezonima prenosila je neki čudni sitni namještaj u sad već bivši Nedićkin stan. Male stolice, klupe i stolove, male police i ormare, neke čudne kućice, igračke. Opet je Šuster prišao ekipi muškaraca u kombinezonima i pitao ih o čemu se radi?
“Useljavamo dječji vrtić, zove se ‘Pčelica Maja’”
“A tako... zanimljivo...”, nasmijao se Šuster, “imali smo do sad dječji vrtić jedne vrste, sad dobivamo drugi.”