Robert Lehpaner
Kratke priče i romani

Prostorije općine bile su smještene u manjoj, niskoj zgradi u središtu mjesta. Ubrzo nakon što je Zoran izabran za načelnika općine, uspio je spretnim vezama pribaviti sredstva za renoviranje općinske zgrade i uređivanje malog trga s klupama i nadstrešnicom na autobusnom stajalištu. Iako Zoran nije bio vjernik, smatrao je da raspelo u ruralnim sredinama uvijek dobro dođe, pa je tako dao postaviti i raspelo na trg. Nedugo nakon toga je uspio na općinskom vijeću ishoditi da se uspostavi radno mjesto tajnice. Kad se na razgovoru za posao pojavila Viktorija, koju do tada nikad nije vidio jer je živjela u drugom mjestu, malo su mu popucali osigurači u glavi. Od tog dana znao je samo da je mora ponovo vidjeti. Poduzeo je sve moguće poteze da za tajnicu načelnika općine bude primljena upravo ona. Sjedio je za pisaćim stolom. Nagnuo se prema desno ne bi li kroz otvorena vrata svog ureda ulovio Viktorijin pogled koja je sjedila za svojim pisaćim stolom u predsoblju. Nije ga vidjela, p...

Već je bilo kasno navečer kad su Tea i Vito izišli iz kafića. “Idemo kod tebe?” pitao ju je. Pogledala ga je. U očima mu je iščitala veliko očekivanje, ali ga je svojim odgovorom u trenu pokvarila. “Ne možemo, Lidija je doma.” “Zar nisi rekla da radi noćnu?” “Da, jesam, ali došlo joj je do promjene.” “Ah, da, vi medicinske sestre... niti se zna kad vam je dan, niti kad noć.” “Ne radimo mi od osam do četiri kao vi u bankama. Mi i doktori radimo 24 sata, sedam dana, i budi sretan da je tako”, odgovorila mu je pomalo ljutito. “Ma da, znam, naravno... Šalim se... A da u mom autu... možda...?” “A ne, ne, zaboravi. Ne mislim se opet prehladiti i biti tjedan dana na čajevima i antibioticima. Možda ljeti, ali ne sad.” “Pa mislio sam samo na kratko...” “Da, Vito, samo na kratko da ti kratko svršiš, da, da... Ajde bok, vidimo se, čujemo se.” Poljubila ga je i otišla. “Bok... da... vidimo se...”, odgovorio je i nestao. Tea i Lidija, bli...