Robert Lehpaner
Kratke priče i romani

Utovarna rampa stare, oronule hale robnog skladišta, relikt iz prošlih vremena. Nekad se tu utovarala roba u teretne vagone, istovarala iz njih, pretovarala u kamione. Sad toga više nema. Njih dvoje sjede na tom čudnom mjestu koje djeluje kao izdignuta pozornica s koje se ima dobar pogled na cijeli kolodvor, naslonjeni na prljavi i grafitima išarani zid. Grafiti joj odvraćaju pažnju, ali na neki čudan način se ona divi njihovim umjetnicima. Oni nemaju njene muke, oni znaju odraditi svoje. Poskrivečki, pod zaštitom noći. Ona se ne mora skrivati, može sjediti tu cijelu vječnost. Ali što joj to koristi kad nema one prave ideje, onog okidača koji pokrene rijeku misli koje bi pretočila u stihove. I sad sjedi prekriženih nogu, naoružana olovkom i novom debelom bilježnicom, i piše i briše po tko-zna-koji put na silu neke riječi. I nikako da napiše makar dva-tri stiha koja bi joj se i nakon nekoliko uzastopnih čitanja i dalje svidjela. Pored nje njen ofucani ruksak pun razne beletristike, ugl...

Večernja gužva u vlaku. Čuje se zvuk istrošenih dizelmotora kako rade negdje ispod poda. Zrak koji se ne da disati, sparina pomiješana s blagim mirisom ispušnih plinova i nafte, onim tipičnim mirisom koji često probija u putnički prostor u starim dizelmotornim vlakovima na našim željeznicama. Jedna lampa na stropu ne radi. U toj sparini, buci, gužvi i polumraku, u prostoru između dva vagona, stoje uz vrata cura i dečko. Ona sitna, s dugom tamnom kosom, u uskoj majici i uskim tajicama. On krupan, viši od nje za skoro dvije glave, s džunglom od kose na glavi i u trenirci. Ona jede neko ogromno pecivo iz papirnate vrećice. Prsti joj rade brzo po mobitelu, nešto surfa, piše, mobitel daje zvukove, stižu poruke. On ne skida pogled s nje. Ona, kao da osjeća da je gleda, diže pogled prema njemu: “Kaj buljiš u mene?“ pita ga mirno. “Ne buljim“, odgovara posramljeno. “Ne bulji u mene.“ On se okrene prema prozoru. “Ma joooj, šalim se“, kaže mu s jednim čudnim bl...