Robert Lehpaner - Lirika na utovarnoj rampi
Utovarna rampa stare, oronule hale robnog skladišta, relikt iz prošlih vremena. Nekad se tu utovarala roba u teretne vagone, istovarala iz njih, pretovarala u kamione. Sad toga više nema. Njih dvoje sjede na tom čudnom mjestu koje djeluje kao izdignuta pozornica s koje se ima dobar pogled na cijeli kolodvor, naslonjeni na prljavi i grafitima išarani zid. Grafiti joj odvraćaju pažnju, ali na neki čudan način se ona divi njihovim umjetnicima. Oni nemaju njene muke, oni znaju odraditi svoje. Poskrivečki, pod zaštitom noći. Ona se ne mora skrivati, može sjediti tu cijelu vječnost. Ali što joj to koristi kad nema one prave ideje, onog okidača koji pokrene rijeku misli koje bi pretočila u stihove. I sad sjedi prekriženih nogu, naoružana olovkom i novom debelom bilježnicom, i piše i briše po tko-zna-koji put na silu neke riječi. I nikako da napiše makar dva-tri stiha koja bi joj se i nakon nekoliko uzastopnih čitanja i dalje svidjela. Pored nje njen ofucani ruksak pun razne beletristike, uglavnom lirike, koju je čitala zadnjih mjeseci. To joj je kao neka oprema za prvu pomoć, ako zapne u vlastitim pjesničkim počecima. I zapinje. Ali što bi zapravo trebala? Otvoriti sada te knjige i čitati tuđe pjesme i prepisivati ih? I drži te knjige kraj sebe kao neku vrstu motivacije i opomene: Ako su drugi mogli pisati pjesme, možeš i ti. Tako si je ona to zamislila. Negdje je čitala da treba naći neobično mjesto za pisanje, nešto otkačeno, neko mjesto koje otvara nove misli i vidike.
A on pak, on voli vlakove. Voli ih promatrati kako dolaze i odlaze, proučavati tipove lokomotiva i vagona i vozne redove i signale. I zato su sad tu zajedno: Ona kao piše pjesme, a on sjedi napeto na rampi kraj nje, i pogled mu puca prema pruzi, što u jednom smjeru, što u drugom. Jer ne smije ništa propustiti. On čeka ulazak vlaka u kolodvor. Postaje napeto, iz daljine se sad čuje vlak, približava se, sve se više nazire lokomotiva.
”Dolazi brena. To je sigurno brzi za Vinkovce.”
”Pššt, šuti, pišem... Kakva brena?”
Ona diže glavu.
”Pa brena je lokomotiva. Tako zovu te lokomotive. To je tiristorska lokomotiva serije HŽ 1142, bivša JŽ serija 442, znaš!”
”Okej, zvučiš jebeno prepametno s tim brojevima. Ali zašto brena?”
Nije sasvim siguran, ali nastavlja dalje u pametnom poučnom tonu.
”Navodno je Lepa Brena svojevremeno snimila neki spot za nju.”
Točno li netočno, nije bitno, jer sigurno to ona neće provjeravati. Zna on da to nju nimalo ne zanima, da ne razumije što netko nalazi zabavnog u tim željeznim grdosijama koje se vuku po prugama. Ali bitno je da pokaže svoje široko znanje o željeznicama kad ima prilike za to. Makar mu žrtva bila ona.
”Dobro... brena. I sad šuti. Pišem.”
Vraća pogled na bilježnicu.
”Ionako ti ne ide”, odmahne on rukom i smije se.
”Budalo.”
Ne gleda ga uopće, ne diže pogled. Brena sa šest vagona napušta kolodvor, nastavlja put prema Vinkovcima. Zvukovi s drugog kraja kolodvora, on brzo snima situaciju. Neko grafitima išarano čudovište, kojem se od šarenila jedva prepoznaju vrata i prozori, se približava.
”Eno mađara. Iz Tovarnika. Uh, kako izgleda.”
Živčano diže pogled s bilježnice.
”Koji sad mađar?”
”Eno, ono tamo je mađar. Elektromotorni vlak, proizveden u Mađarskoj. Zato ga popularno zovu mađar. HŽ serija 6111.”
On osjeća kako puca od znanja, a ona šara pogledom na sve strane i razmišlja da li da mu nešto gadno odbrusi ili da ostane mirna. Opet neki novi zvuk iz daljine, zvuči kao dizelmotorni vlak. On obožava taj zvuk, naročito kad dizel ubrzava.
”Macosa, yesss!”
On se veseli, motori bruje, iz auspuha suklja crni dim.
”Koja macosa?”
”Macosa, tako zovu te motornjake.”
Dosta joj je. Zaklapa svoju pjesničku bilježnicu, trpa je u ruksak i diže se.
”Gle, ja ne mogu pisati pored prljave hale, sjediti na zapišanom podu i slušati motore. Mene tvoji glupi vlakovi ne zanimaju. Idem. A ti ostani tu i gledaj svoje mađare i brene i pruge i skretnice. Ajde bok.”
Uh, što joj je? Nešto bi rekao, ali ne može. Ona je već nestala iza ugla, a on mora pratiti odlazak macose, onaj trenutak kad motori ubrzavaju.
A on pak, on voli vlakove. Voli ih promatrati kako dolaze i odlaze, proučavati tipove lokomotiva i vagona i vozne redove i signale. I zato su sad tu zajedno: Ona kao piše pjesme, a on sjedi napeto na rampi kraj nje, i pogled mu puca prema pruzi, što u jednom smjeru, što u drugom. Jer ne smije ništa propustiti. On čeka ulazak vlaka u kolodvor. Postaje napeto, iz daljine se sad čuje vlak, približava se, sve se više nazire lokomotiva.
”Dolazi brena. To je sigurno brzi za Vinkovce.”
”Pššt, šuti, pišem... Kakva brena?”
Ona diže glavu.
”Pa brena je lokomotiva. Tako zovu te lokomotive. To je tiristorska lokomotiva serije HŽ 1142, bivša JŽ serija 442, znaš!”
”Okej, zvučiš jebeno prepametno s tim brojevima. Ali zašto brena?”
Nije sasvim siguran, ali nastavlja dalje u pametnom poučnom tonu.
”Navodno je Lepa Brena svojevremeno snimila neki spot za nju.”
Točno li netočno, nije bitno, jer sigurno to ona neće provjeravati. Zna on da to nju nimalo ne zanima, da ne razumije što netko nalazi zabavnog u tim željeznim grdosijama koje se vuku po prugama. Ali bitno je da pokaže svoje široko znanje o željeznicama kad ima prilike za to. Makar mu žrtva bila ona.
”Dobro... brena. I sad šuti. Pišem.”
Vraća pogled na bilježnicu.
”Ionako ti ne ide”, odmahne on rukom i smije se.
”Budalo.”
Ne gleda ga uopće, ne diže pogled. Brena sa šest vagona napušta kolodvor, nastavlja put prema Vinkovcima. Zvukovi s drugog kraja kolodvora, on brzo snima situaciju. Neko grafitima išarano čudovište, kojem se od šarenila jedva prepoznaju vrata i prozori, se približava.
”Eno mađara. Iz Tovarnika. Uh, kako izgleda.”
Živčano diže pogled s bilježnice.
”Koji sad mađar?”
”Eno, ono tamo je mađar. Elektromotorni vlak, proizveden u Mađarskoj. Zato ga popularno zovu mađar. HŽ serija 6111.”
On osjeća kako puca od znanja, a ona šara pogledom na sve strane i razmišlja da li da mu nešto gadno odbrusi ili da ostane mirna. Opet neki novi zvuk iz daljine, zvuči kao dizelmotorni vlak. On obožava taj zvuk, naročito kad dizel ubrzava.
”Macosa, yesss!”
On se veseli, motori bruje, iz auspuha suklja crni dim.
”Koja macosa?”
”Macosa, tako zovu te motornjake.”
Dosta joj je. Zaklapa svoju pjesničku bilježnicu, trpa je u ruksak i diže se.
”Gle, ja ne mogu pisati pored prljave hale, sjediti na zapišanom podu i slušati motore. Mene tvoji glupi vlakovi ne zanimaju. Idem. A ti ostani tu i gledaj svoje mađare i brene i pruge i skretnice. Ajde bok.”
Uh, što joj je? Nešto bi rekao, ali ne može. Ona je već nestala iza ugla, a on mora pratiti odlazak macose, onaj trenutak kad motori ubrzavaju.
Primjedbe
Objavi komentar