Robert Lehpaner - Moj mali kreten

Večernja gužva u vlaku. Čuje se zvuk istrošenih dizelmotora kako rade negdje ispod poda. Zrak koji se ne da disati, sparina pomiješana s blagim mirisom ispušnih plinova i nafte, onim tipičnim mirisom koji često probija u putnički prostor u starim dizelmotornim vlakovima na našim željeznicama. Jedna lampa na stropu ne radi.

U toj sparini, buci, gužvi i polumraku, u prostoru između dva vagona, stoje uz vrata cura i dečko. Ona sitna, s dugom tamnom kosom, u uskoj majici i uskim tajicama. On krupan, viši od nje za skoro dvije glave, s džunglom od kose na glavi i u trenirci. Ona jede neko ogromno pecivo iz papirnate vrećice. Prsti joj rade brzo po mobitelu, nešto surfa, piše, mobitel daje zvukove, stižu poruke. On ne skida pogled s nje. Ona, kao da osjeća da je gleda, diže pogled prema njemu:
“Kaj buljiš u mene?“ pita ga mirno.
“Ne buljim“, odgovara posramljeno.
“Ne bulji u mene.“
On se okrene prema prozoru.
“Ma joooj, šalim se“, kaže mu s jednim čudnim blagim osmijehom na licu.
Taj osmijeh ga zbunjuje, i on dalje gleda kroz prozor u noćni Zagreb. Ne zna si objasniti taj njen osmijeh.

Pogled mu se spušta na njenu stražnjicu. Privlači ga njena stražnjica u uskim tajicama. Gleda je, promatra, razmišlja što bi s njom. Ona to ne primijeti, sva je u tipkanju. Onda se napokon ohrabri i lagano je prima za stražnjicu. Ona okreće glavu prema njemu i ukori ga s onim istim osmijehom na licu:
“Fuj, prostak, prestani. Vide nas.“
On je zbunjeno gleda i miče ruku. Muka mu je. Okreće se od nje i nastavlja gledati kroz prozor. Najradije bi nestao s mjesta. Ona se igra s njim, ali on ne razumije njenu igru. Možda i razumije, ali ne zna kako je igrati. Ona ne skida pogled s njega i šapće mu:
“Primi me za dupe.“
“Kaj?“
“Primi me za dupe.“
“Pa gledaju nas… pa rekla si da…“
“Pizda“, smješka mu se.
“Kaj?“
“Pizda si.“
On okreće glavu od nje, ne zna kud bi sa sobom.

Ona nastavlja s tipkanjem, on s buljenjem kroz prozor u noćna predgrađa Zagreba. Vlak se vuče neobično sporo i neprestano trubi. Kondukter se nervozno provlači kroz gužvu putnika.
“Signali ne rade“, obavještava ih, “i vozimo se po posebnom režimu.“

Odjednom ona digne glavu i pogleda ga.
“Kako ćeš tri dana bez mene?“
“Kako… pa… normalno…pa…“, odgovara sa zbunjenim izrazom lica.
“Ne možeš ti tri dana bez mene, ti si kreten.“
Smješka mu se i dira ga po obrazu. Prolazi mu prstima kroz kosu.
“Pa… mogu… tri dana… zašto…?“
“Ti si moj mali kreten.“
Smiješka mu se i dalje.

Sesvete, kraj njegovog putovanja. Vlak se zaustavlja, vrata se otvaraju. On se okreće prema njoj, primiče joj se, poljubio bi je. I ona se primiče njemu. Ali on nije siguran. Možda bolje ne. Možda ona samo blefira. Mogao bi ispasti budala, i ona će mu se smijati. Odmiče glavu. Opet onaj njen čudni osmijeh.
“Poljubi me“, šapće mu.
“Moram… idem… bok.“
“Poljubi me!“
“Aj' bok.“
“Pizda si.“