Robert Lehpaner - Masaža iz futrole
Ona ulazi u kuću, pozdravlja kratko.
“Dan!“
Penje se stubištem prema katu. Prolazi kroz kućni muzej. Po zidovima stubišta visi uokvirena zbirka novčanica iz raznih razdoblja i država s prostora bivše Jugoslavije. Čini se da ona sve to ne primjećuje. Čudno, svatko primjećuje njegovu kućnu izložbu dinara i kuna. Barem legendarnu novčanicu od deset dinara s likom radnika s lopatom, nekad popularno zvanom “hiljadarka“. Dok se ona žustro penje uz stepenice s ogromnom četverokutnom torbom, on promatra hoće li njome srušiti neki od staklenih okvira s novčanicama sa zida. Na polukatu ima još jednu prepreku na putu: Komodu s kaktusima. To što nosi preko ramena je zapravo velika futrola, veličine onih u kojima se nose plastični sklopivi štandovi.
Ulazi u stan, i on za njom. Vješto skida tu čudnu torbu-futrolu sa sebe, otvara je, izvlači iz nje stol za masažu i rasklapa ga.
“Praktičan stol imate.“
“Da, to sam si iz Kanade naručila. I nije bio jeftin.“
Pravi stol, definitivno. I djeluje baš dobro, čvrsto.
“A gdje Vam je onaj nastavak za glavu?“
“Ne treba, to samo smeta. Dajte plahtu i ručnik.“
Ovo je masaža sa svojevrsnim samodoprinosom kupca: Plahtu i ručnik donosi kupac, stranka, pacijent. Plahta se navuče preko stola, a ručnik služi da mu se ne zaprljaju hlače uljem. Penje se na stol i liježe potrbuške. Predstoje mu pola sata ugodnog, od ulja kliskog i pomalo bolnog užitka.
“Poskupila sam za jedan euro. Nadam se da nije problem.“
“Nije.“
“Boli Vas nešto?“
“Ne.“
“Dobro.“
Ona ima velike ruke. Ili mu se to samo čini. Po kojem li to sistemu i redoslijedu njene ruke klize i voze preko njegovih leđa, tko bi znao... Rade kružne pokrete, pa uzdužne i poprečne, pa stišću, pa gnječe, pa zabijaju prste, pa bočno, pa po sredini po kralježnici, pa po vratu. Pa opet sve iznova.
“Tu imate kvrgu... i tu...“
Kaže da nastaju od zgrčenog stanja mišića. Dok ih pritišće i gnječi, čini mu se kao da će puknuti nešto u njemu. Da je tretman blaži, mogao bi tih pola sata zaspati na kanadskom stolu. Ali ovo je medicinska masaža, ili sportska? Anticelulitna nije. Ona dodaje još ulja. On si pokušava skratiti vrijeme s onim tipičnim pitanjima iz small talk repertoara. Onako kao u frizerskom salonu. Ime joj je Edina, možda je iz Bosne, pitat će je.
“Odakle ste zapravo?“
“Aha... da... zbog imena. Nisam iz Bosne, iz Samobora sam. Mojim roditeljima se svidjelo to ime, pa su mi ga dali.“
“A taaako.“
“Ali suprug je Bosanac.“
Nije baš da ga pretjerano zanima njen privatni život, ali si krati vrijeme na taj način i osjeti malo manje kako mu upire po leđima.
“A čime se bavi suprug?“
“Vozi autobus.“
“A Vi ste studirali.“
“Da, imam višu.“
Možda ga se stvarno ne tiče, ali ovo mu je sad zanimljivo.
“Znam nekoliko brakova u kojim žena ima više škole od muža. Tu nastanu problemi s vremenom, jer budu na različitim valnim dužinama.“
Osjeti pojačani stisak njenih ruku. Možda joj je bacio bubu u uho. Možda se malo zanijela jer upravo radi brzu analizu svog braka, ili mu stiskanjem daje do znanja da zadire u temu koja ga se ne tiče.
“Jeste ikad nekom slomili kost?“
“Ne. I glavu desno okrenite.“
Utješno, valjda zna što radi.
“To sa školom... Ne znam... Nisam primijetila problem... Nas dvoje se dobro slažemo. I putujemo zajedno.“
Aha, čak i putuju zajedno, pa super. Dakle ne ide na one jednodnevne izlete autobusom na more ili u Austriju, dok suprug kod kuće spava ili gleda televiziju. Ok, snašla se u odgovoru. Neće je dalje ispitivati.
“Pa super onda. Samo sam spomenuo. Ne mora biti da će nastati problem.“
“I Vaš brat, kad dođe iz Austrije, može se masirati, recite mu.“
Žena očito širi svoj biznis. Reklamira se, traži nove stranke
“E da, pitat ću ga.“
Sad okretaj na leđa, dolazi onaj zadnji dio, istezanje vrata i glave. I gotovo... Diže se pomalo omamljeno, silazi sa stola. Plahta i ručnik ostaju njemu. On plaća; ona zahvaljuje, sklapa stol, uvlači ga u torbu-futrolu.
“Tako, sad idem još kod jednog gospodina preko pruge, pa u centru imam jednu gospođu. Baš mi je gužva.“
Izlazi iz stana i spušta se niz stubišni muzej prema izlazu. Na polukatu joj, unatoč torbi sa stolom preko ramena, i komodi koja tu smeta, uspijeva zaokret za 180 stupnjeva, bez da se nabode na kaktuse s debelim bodljama. On je opet promatra hoće li masažnim stolom pokupiti neki od staklenih okvira s novčanica sa zida. Neće, stigla je do izlaznih vrata. Na vratima visi cedulja s porukom: Ne lupati vratima.
“Zar Vam lupaju vratima?“
“Da, neki lupaju.“
“Dobro, doviđenja.“
“Doviđenja.“
Pažljivo zatvara vrata za sobom.
“Dan!“
Penje se stubištem prema katu. Prolazi kroz kućni muzej. Po zidovima stubišta visi uokvirena zbirka novčanica iz raznih razdoblja i država s prostora bivše Jugoslavije. Čini se da ona sve to ne primjećuje. Čudno, svatko primjećuje njegovu kućnu izložbu dinara i kuna. Barem legendarnu novčanicu od deset dinara s likom radnika s lopatom, nekad popularno zvanom “hiljadarka“. Dok se ona žustro penje uz stepenice s ogromnom četverokutnom torbom, on promatra hoće li njome srušiti neki od staklenih okvira s novčanicama sa zida. Na polukatu ima još jednu prepreku na putu: Komodu s kaktusima. To što nosi preko ramena je zapravo velika futrola, veličine onih u kojima se nose plastični sklopivi štandovi.
Ulazi u stan, i on za njom. Vješto skida tu čudnu torbu-futrolu sa sebe, otvara je, izvlači iz nje stol za masažu i rasklapa ga.
“Praktičan stol imate.“
“Da, to sam si iz Kanade naručila. I nije bio jeftin.“
Pravi stol, definitivno. I djeluje baš dobro, čvrsto.
“A gdje Vam je onaj nastavak za glavu?“
“Ne treba, to samo smeta. Dajte plahtu i ručnik.“
Ovo je masaža sa svojevrsnim samodoprinosom kupca: Plahtu i ručnik donosi kupac, stranka, pacijent. Plahta se navuče preko stola, a ručnik služi da mu se ne zaprljaju hlače uljem. Penje se na stol i liježe potrbuške. Predstoje mu pola sata ugodnog, od ulja kliskog i pomalo bolnog užitka.
“Poskupila sam za jedan euro. Nadam se da nije problem.“
“Nije.“
“Boli Vas nešto?“
“Ne.“
“Dobro.“
Ona ima velike ruke. Ili mu se to samo čini. Po kojem li to sistemu i redoslijedu njene ruke klize i voze preko njegovih leđa, tko bi znao... Rade kružne pokrete, pa uzdužne i poprečne, pa stišću, pa gnječe, pa zabijaju prste, pa bočno, pa po sredini po kralježnici, pa po vratu. Pa opet sve iznova.
“Tu imate kvrgu... i tu...“
Kaže da nastaju od zgrčenog stanja mišića. Dok ih pritišće i gnječi, čini mu se kao da će puknuti nešto u njemu. Da je tretman blaži, mogao bi tih pola sata zaspati na kanadskom stolu. Ali ovo je medicinska masaža, ili sportska? Anticelulitna nije. Ona dodaje još ulja. On si pokušava skratiti vrijeme s onim tipičnim pitanjima iz small talk repertoara. Onako kao u frizerskom salonu. Ime joj je Edina, možda je iz Bosne, pitat će je.
“Odakle ste zapravo?“
“Aha... da... zbog imena. Nisam iz Bosne, iz Samobora sam. Mojim roditeljima se svidjelo to ime, pa su mi ga dali.“
“A taaako.“
“Ali suprug je Bosanac.“
Nije baš da ga pretjerano zanima njen privatni život, ali si krati vrijeme na taj način i osjeti malo manje kako mu upire po leđima.
“A čime se bavi suprug?“
“Vozi autobus.“
“A Vi ste studirali.“
“Da, imam višu.“
Možda ga se stvarno ne tiče, ali ovo mu je sad zanimljivo.
“Znam nekoliko brakova u kojim žena ima više škole od muža. Tu nastanu problemi s vremenom, jer budu na različitim valnim dužinama.“
Osjeti pojačani stisak njenih ruku. Možda joj je bacio bubu u uho. Možda se malo zanijela jer upravo radi brzu analizu svog braka, ili mu stiskanjem daje do znanja da zadire u temu koja ga se ne tiče.
“Jeste ikad nekom slomili kost?“
“Ne. I glavu desno okrenite.“
Utješno, valjda zna što radi.
“To sa školom... Ne znam... Nisam primijetila problem... Nas dvoje se dobro slažemo. I putujemo zajedno.“
Aha, čak i putuju zajedno, pa super. Dakle ne ide na one jednodnevne izlete autobusom na more ili u Austriju, dok suprug kod kuće spava ili gleda televiziju. Ok, snašla se u odgovoru. Neće je dalje ispitivati.
“Pa super onda. Samo sam spomenuo. Ne mora biti da će nastati problem.“
“I Vaš brat, kad dođe iz Austrije, može se masirati, recite mu.“
Žena očito širi svoj biznis. Reklamira se, traži nove stranke
“E da, pitat ću ga.“
Sad okretaj na leđa, dolazi onaj zadnji dio, istezanje vrata i glave. I gotovo... Diže se pomalo omamljeno, silazi sa stola. Plahta i ručnik ostaju njemu. On plaća; ona zahvaljuje, sklapa stol, uvlači ga u torbu-futrolu.
“Tako, sad idem još kod jednog gospodina preko pruge, pa u centru imam jednu gospođu. Baš mi je gužva.“
Izlazi iz stana i spušta se niz stubišni muzej prema izlazu. Na polukatu joj, unatoč torbi sa stolom preko ramena, i komodi koja tu smeta, uspijeva zaokret za 180 stupnjeva, bez da se nabode na kaktuse s debelim bodljama. On je opet promatra hoće li masažnim stolom pokupiti neki od staklenih okvira s novčanica sa zida. Neće, stigla je do izlaznih vrata. Na vratima visi cedulja s porukom: Ne lupati vratima.
“Zar Vam lupaju vratima?“
“Da, neki lupaju.“
“Dobro, doviđenja.“
“Doviđenja.“
Pažljivo zatvara vrata za sobom.
Primjedbe
Objavi komentar