Robert Lehpaner - Srednjoškolski ustaše
Upoznali su se srednjoj školi. Dolazili su iz različitih sredina, živjeli u različitim okolnostima, ali vezala ih je zajednička tema: Nezavisna Država Hrvatska. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije jedna od onih vrlo škakljivih tema, o kojim je najpametnije bilo ne govoriti javno, a u privatnom krugu samo s vrlo odabranim i provjerenim ljudima. Kako su se ti različiti dečki pronašli baš u toj neobičnoj temi i stekli međusobno povjerenje, umjesto da su pričali o Dinamu i Ciboni, Alanu Fordu i curama, nije sasvim jasno. Ali jasno je da ih je ta tema vezala kao ekipu i bila neka vrsta inspiracije.
Osjećali su se važno, imali su svoju tajnu i smatrali su da su svjesni opasnosti svoje preokupacije. Ono što je zabranjeno i skriveno, čini stvar još zanimljivijom. Nisu si mogli pobliže zamisliti kakav je bio život u NDH. Nisu mnogo znali o njoj, osim nekih kratkih podataka iz udžbenika povijesti. Ali su zaključili da su u školskim knjigama ionako sâme komunističke laži. A i ako nisu laži, koga briga. Jer kako to ljudi često rade, ono što im ne odgovara, jednostavno ignoriraju. Osjećali su da trebaju razmišljati i da razmišljaju hrvatski, da razmišljaju o nekim višim stvarima. Smatrali su da je NDH bila hrvatska, te kakva god da je bila, za njih kao nacionalno svjesne Hrvate po prirodi stvari bolja nego ikakva Jugoslavija ili socijalizam.
Školski razred je po njihovom shvaćanju bio podijeljen u tri dijela: U njih, nacionalno svjesne Hrvate; zatim djecu vojnih lica, dakle njima neprijateljski tabor; te onu većinu nacionalno nezainteresiranih učenika. Cijele teorije su oni razvijali i raspravljali kako se odnositi prema druga dva dijela razreda. U učionici je iznad ploče visila obavezna slika Josipa Broza Tita, a drugarica nastavnica iz hrvatskog jednom je tražila da razred opiše izraz Titova lica na toj slici. Jedan jedini učenik se javio i natrabunjao popriličnu količinu riječi i time oduševio drugaricu u plavoj kuti. Njima je bilo sve jasno: Ulizuje se nastavnici, režimski je čovjek, Srbin, komunist, uvjereni Jugoslaven. Usput su se pitali je li za vrijeme NDH iznad ploče visila slika poglavnika.
Svaki podatak o NDH bio im je zanimljiv i dragocjen. Svatko je doprinosio s informacijama koliko je mogao. Nije bilo bitno što je istina, a što laž. Pričali su o tome čiji su djedovi bili ustaše, roditelji u Ustaškoj mladeži, čiju su rodbinu proganjali komunisti. Svi su željeli dokazati pred grupom kako su bili veliki Hrvati unatrag barem nekoliko koljena. Spominjali su Crnu legiju, Francetića, Luburića, Artukovića, domobrane. Sve dobrodošle teme za sjedenje po kafićima ili nečijim stanovima. Artuković je bio posebna tema; tih dana mu se u Zagrebu sudilo za ratne zločine. U Večernjem listu je počeo izlaziti feljton o njemu. Gutali su svako slovo, ne bi li, bez obzira na pretpostavljene komunističke laži u novinama, doznali što više o njemu i NDH. U njihovim očima suđenje je bilo čista jugokomunistička politička odmazda protiv nemoćnog starca koji je, što god da je možda skrivio, po njihovom shvaćanju sve radio iz nacionalnog uvjerenja. Tih dana se pojavila u izlozima knjižara knjiga s likom njima nepoznatog starijeg čovjeka s brkovima, bradom i naočalama na naslovnoj strani. Raspravljali su je li to Pavelić (bio je Pavelić). Jednom je netko od njih donio nekoliko poštanskih maraka i novčanica iz NDH. Ostali su gledali u njih kao u čudo.
U slobodno vrijeme hodali su Zagrebom i okolicom po mjestima za koja su smatrali da imaju veze s NDH ili hrvatstvom općenito: Zagrebačka katedrala kao glavna crkva Hrvata. Ostaci vile Rebar, kuće u kojoj je Pavelić stanovao, i njeni tajni tuneli. Šestinska crkva sa spomen pločom povodom tisućljetne burne prošlosti hrvatskog naroda. Sljeme im je bilo omiljeno odredište; činilo im se da je Medvednica nešto daleko od Jugoslavije i komunizma, da tamo ima nečeg posebno hrvatskog. Dok su sjedili u žičari, na sigurnom od tuđih pogleda, crtali su šahovnice s početnim bijelim poljem i slova »U« po sjedalima. Osjećali su se kao ilegalci. Sljemenska kapelica ih je uvijek posebno fascinirala. Već njen puni naziv imao je nešto magično: Kapelica Majke Božje Sljemenske – Kraljice Hrvata. Građena je u čast tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva. To je zvučalo moćno. Iznutra na stropu su bili naslikani grbovi raznih hrvatskih gradova i krajeva, sve do Drine i Zemuna. Divili su se tom stropu.
Oni nisu bili nikakvi ekstremni desničari. Možda je njihov interes za NDH bio samo mladenački bunt prema postojećem sistemu, možda su se samo tražili. Kako god, kad je srednja škola završila, razišli su se na različite strane.
Osjećali su se važno, imali su svoju tajnu i smatrali su da su svjesni opasnosti svoje preokupacije. Ono što je zabranjeno i skriveno, čini stvar još zanimljivijom. Nisu si mogli pobliže zamisliti kakav je bio život u NDH. Nisu mnogo znali o njoj, osim nekih kratkih podataka iz udžbenika povijesti. Ali su zaključili da su u školskim knjigama ionako sâme komunističke laži. A i ako nisu laži, koga briga. Jer kako to ljudi često rade, ono što im ne odgovara, jednostavno ignoriraju. Osjećali su da trebaju razmišljati i da razmišljaju hrvatski, da razmišljaju o nekim višim stvarima. Smatrali su da je NDH bila hrvatska, te kakva god da je bila, za njih kao nacionalno svjesne Hrvate po prirodi stvari bolja nego ikakva Jugoslavija ili socijalizam.
Školski razred je po njihovom shvaćanju bio podijeljen u tri dijela: U njih, nacionalno svjesne Hrvate; zatim djecu vojnih lica, dakle njima neprijateljski tabor; te onu većinu nacionalno nezainteresiranih učenika. Cijele teorije su oni razvijali i raspravljali kako se odnositi prema druga dva dijela razreda. U učionici je iznad ploče visila obavezna slika Josipa Broza Tita, a drugarica nastavnica iz hrvatskog jednom je tražila da razred opiše izraz Titova lica na toj slici. Jedan jedini učenik se javio i natrabunjao popriličnu količinu riječi i time oduševio drugaricu u plavoj kuti. Njima je bilo sve jasno: Ulizuje se nastavnici, režimski je čovjek, Srbin, komunist, uvjereni Jugoslaven. Usput su se pitali je li za vrijeme NDH iznad ploče visila slika poglavnika.
Svaki podatak o NDH bio im je zanimljiv i dragocjen. Svatko je doprinosio s informacijama koliko je mogao. Nije bilo bitno što je istina, a što laž. Pričali su o tome čiji su djedovi bili ustaše, roditelji u Ustaškoj mladeži, čiju su rodbinu proganjali komunisti. Svi su željeli dokazati pred grupom kako su bili veliki Hrvati unatrag barem nekoliko koljena. Spominjali su Crnu legiju, Francetića, Luburića, Artukovića, domobrane. Sve dobrodošle teme za sjedenje po kafićima ili nečijim stanovima. Artuković je bio posebna tema; tih dana mu se u Zagrebu sudilo za ratne zločine. U Večernjem listu je počeo izlaziti feljton o njemu. Gutali su svako slovo, ne bi li, bez obzira na pretpostavljene komunističke laži u novinama, doznali što više o njemu i NDH. U njihovim očima suđenje je bilo čista jugokomunistička politička odmazda protiv nemoćnog starca koji je, što god da je možda skrivio, po njihovom shvaćanju sve radio iz nacionalnog uvjerenja. Tih dana se pojavila u izlozima knjižara knjiga s likom njima nepoznatog starijeg čovjeka s brkovima, bradom i naočalama na naslovnoj strani. Raspravljali su je li to Pavelić (bio je Pavelić). Jednom je netko od njih donio nekoliko poštanskih maraka i novčanica iz NDH. Ostali su gledali u njih kao u čudo.
U slobodno vrijeme hodali su Zagrebom i okolicom po mjestima za koja su smatrali da imaju veze s NDH ili hrvatstvom općenito: Zagrebačka katedrala kao glavna crkva Hrvata. Ostaci vile Rebar, kuće u kojoj je Pavelić stanovao, i njeni tajni tuneli. Šestinska crkva sa spomen pločom povodom tisućljetne burne prošlosti hrvatskog naroda. Sljeme im je bilo omiljeno odredište; činilo im se da je Medvednica nešto daleko od Jugoslavije i komunizma, da tamo ima nečeg posebno hrvatskog. Dok su sjedili u žičari, na sigurnom od tuđih pogleda, crtali su šahovnice s početnim bijelim poljem i slova »U« po sjedalima. Osjećali su se kao ilegalci. Sljemenska kapelica ih je uvijek posebno fascinirala. Već njen puni naziv imao je nešto magično: Kapelica Majke Božje Sljemenske – Kraljice Hrvata. Građena je u čast tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva. To je zvučalo moćno. Iznutra na stropu su bili naslikani grbovi raznih hrvatskih gradova i krajeva, sve do Drine i Zemuna. Divili su se tom stropu.
Oni nisu bili nikakvi ekstremni desničari. Možda je njihov interes za NDH bio samo mladenački bunt prema postojećem sistemu, možda su se samo tražili. Kako god, kad je srednja škola završila, razišli su se na različite strane.
Primjedbe
Objavi komentar