Kratke priče - Robert Lehpaner

Bio je zaglavljen u popodnevnu prometnu gužvu koja na svim glavnim izlaznim ulicama iz grada svakodnevno nastane; kada auti stoje kilometrima u koloni i pomiču se tek metar po metar. Ne bi mu palo na pamet u to doba dana uputiti se u tom smjeru, ali imao je spoj s njom. Nastojali su se nalaziti u dijelovima grada u kojim ne stanuju, u kojim ne rade i u koje inače ne zalaze. I to po mogućnosti na različitim mjestima. Trebalo je biti što manje rutine kako ne bi postalo sumnjivo. Tako su oni to zaključili. Oko njega su neki vozači živčano mlatarali rukama, trubili i, sudeći po grimasama koje su licem izvodili, psovali. Neki nisu nikako izdržali stajati u koloni, pa su se pokušavali na silu prestrojavati. Ali on je svu tu gužvu uzimao s lakoćom. Taj dan je bio jedan od onih u tjednu kad bi se u pravilu viđali. Tih dana bi od jutra živio samo za onih popodnevnih sat vremena, sat i pol ili najviše dva sata, koliko su im prilike dozvoljavale. Nadao se da neće jako kasniti zbog gužve, jer bi i...

Mlađa gospođa s malim djetetom u naručju čitala je ploču ispred ulaza u zgradu. Laboratorij ‘Brza analiza’, prvi kat, radno vrijeme pon – pet 7-19 sati, bez naručivanja. “E, to je to. Idemo unutra, Jan”. Pozvonila je, vrata su se otvorila, ušli su u stubište, široki prostor s visokim stropom. U prizemlju je gospođa Nedić, odjevena u sivu kutu, upravo prala pod, pa je mama s djetetom razmišljala kuda najbolje proći, a da ostavi što manje tragova od cipela na šarenim, izblijedjelim, vlažnim pločicama postavljenim još prije drugog svjetskog rata. Gospođa Nedić, čim ih je ugledala, stala je s pranjem poda, podbočila se na mop i promatrala ih pažljivo. “Dobro jutro, slobodno prođite, nije problem”, pozdravila je mamu s djetetom. “Dobro jutro... oprostite ako Vam uprljam pod...” “Ma nije nikakav problem, stvarno nije... To je Vaš sin?” “Da, je...” “Sigurno idete u laboratorij. Baš Vam je zgodan malecki. Preslatki je. Mali junak se ide pikati?” “Ne, ne, mama se...