Robert Lehpaner - Nova kolegica

Morana je bila vrlo razgovorljiva. Sve ju je zanimalo i sve je voljela komentirati, ono što razumije i ono što ne razumije. Bila je vrlo otvorena, voljela mnogo govoriti o sebi, svojim razmišljanjima, željama i problemima, razglabati svoj svakodnevni život do najmanjih detalja. Voljela je ispitivati druge ljude i očekivala je da oni budu prema njoj jednako otvoreni kao ona prema njima. Voljela se ljudima u svojoj okolini miješati u živote i davati im razne savjete, bez obzira razumjela njihove životne situacije ili ne. Morana je s jedne strane lako sklapala poznanstva, ali ih je s druge strane uglavnom brzo gubila. Ljudi s kojima bi se počela družiti, velikom većinom bi je ubrzo počeli izbjegavati. Uz sve to, imala je visok glas i voljela se često smijati, što je nekim ljudima dodatno smetalo. Ali Morana nije imala dovoljno emocionalne inteligencije da bi shvatila da njen način komunikacije druge ljude odbija. Jedino bi se ponekad čudila kako je većina ljudi koje upozna, nakon kratkog vremena počne izbjegavati.

Nakon prekinutog studija ekonomije zbog nedavanja ispita, mama ju je zaposlila u knjigovodstvenom servisu kojeg je imala u suvlasništvnu s jednom drugom gospođom. Mama je bila slično pričljiva kao i Morana, i smatrala je da je Moranina komunikativnost znak da joj je kći jedno bistro dijete. Kao kći jedne od suvlasnica-direktorica, Morana je u firmi uživala svojevrsnu protekciju. Mogla je pričati i smijati se cijeli dan koliko joj je bila volja, zbog čega je većina kolegica i kolega, a posebno druga direktorica i suvlasnica firme, nisu podnosili. Morana si je uzimala za pravo dolaziti na posao i odlaziti s posla po vlastitom nahođenju. Kad bi dolazila na posao, ulazila bi u ured sa širokim osmijehom na licu.
“Dobro jutro, ljudi, kako ste... Ja sam dobro, a vi... Malo mi je kasnio tramvaj... Uh, sva sam pokisla, vani lije kiša... Sad ću prvo popiti kavu... Kupila sam si neko novi pecivo u pekari... Želi netko probati... Jutros su imali i buhtle s čokoladom...”, i tako dalje.
Pokazivala bi kolegicama svoje nove cipele koje skoro nikoga nisu zanimale, dijelila bi svima u firmi kolače koje bi sama pekla, a koje zapravo skoro nitko nije želio jesti, ponedjeljkom bi opširno pripovijedala kako je provela vikend, što također skoro nikoga nije zanimalo. I kako to često biva kod ljudi koji imaju neprestanu potrebu za pričanjem, ona nikad ne bi obraćala pažnju sluša li je itko od prisutnih. Kolegice i kolege bi svakodnevno samo čekali kad će se Morana za taj dan napokon umoriti od pričanja ili rano otići s posla.

Na svadbi jedne svoje sestrične Morana je upoznala skoro deset godina starijeg pravnika Gorana. Goran je radio kao odvjetnik u jednom odvjetničkom društvu. Za razliku od nje, vječno vesele i komunikativne, Goran je bio mirniji i ozbiljniji tip. Očito su bili onaj slučaj kad se kaže da se suprotnosti privlače. Jer Gorana je, osim Moraninog zgodnog izgleda, privukla njena razigrana narav i otvorenost, a Moranu Goranova elegantna i ozbiljna pojava. Nakon te svadbe ostali su u kontaktu. Počeli su si prvo slati poruke, zatim nazivati, pa izlaziti na kave, te sve češće poduzimati zajedničke aktivnosti. Goran je imao svoj stan, te ga je Morana počela posjećivati, nakon nekoliko tjedana ostajati kod njega preko vikenda, da bi mu se nakon nekoliko mjeseci vikendaškog suživota, Morana sasvim doselila. To doseljenje je bila Moranina ideja; željela se odvojiti od mame i time sebi dokazati da je odrasla. Goranu je to sve išlo malo prebrzo, čudio se samom sebi što nalazi u toj curi. Nije bio sasvim siguran je li Moranino useljenje pravi potez. Koliko god mu je bila draga i simpatična, i koliko god se uz nju naučio češće smijati, sa svojom komunikacijom mu je povremeno bila naporna. Ali, zaključio je, ako će živjeti zajedno, vidjet će se svakodnevno, stoga ona vjerojatno neće imati svaki dan toliko novosti i detalja za pričati. Uostalom, nisu supružnici, nemaju nikakvih obaveza jedno prema drugom, stoga je, ako mu suživot s Moranom uistinu bude prenaporan, uvijek može ljubazno zamoliti da se iseli. Na trenutke mu se činilo da živi s odraslom ženom, a onda opet, kad bi ga zasipala sa svojim idejama, temama i pitanjima, kao da živi s malim djetetom. Morana se sve više počela uživljavati u neku ulogu brižne supruge i majke. Svaki Goranov potez bi pratila raznim uputama i savjetima, što je njemu, muškarcu koji je navikao živjeti samostalno, bilo iz početka samo neobično, ali s vremenom postajalo iritantno.

Goran je sjedio za kuhinjskim stolom okružen laptopom i mnoštvom papira i pripremao se za sutrašnje ročište. Morana se od nekud vratila kući i uletjela u kuhinju.
“Vidi, kupila sam nam novu dasku za WC”, javila mu se veselo.
Goran je dignuo glavu i pogledao. Čemu sad nova daska, pomislio je.
“Ah, da, fora... A nisi trebala, stvarno.”
“Idemo je postaviti?”
“Eee... ok, ali malo kasnije ćemo. Dok završim ove papire. I prvo ćemo popiti kavu.”
“Može, idem nam skuhati kavu.”
Goran je ustao, otišao do visećeg ormara i uzeo svoju omiljenu šalicu koju je imao još iz fakultetskih dana.
“Daj uzmi ovu zelenu, lijepu, pa da pijemo iz istih”, odmah je predložila Morana, uzela mu šalicu iz ruke i dala drugu. Goran ju je bez riječi promatrao. Sjeli su za stol.
“Znaš koga sam danas srela u Lidlu na blagajni?” pitala ga je zatim.
“Ne znam, koga?”
“Znaš, onu ženu s čudnom crvenom kosom koja radi u Konzumu.”
“Ne znam koja radi u Konzumu, nisam nikad obraćao pažnju.”
“Pa ona jedna deblja kojoj skoro nikad ne radi POS.”
“Ne znam, Morana, nisam bio sto godina u Konzumu...”, uzdahnuo je Goran.
“Dobro, uglavnom, pitala sam je kako to da je sad u Lidlu, a ona mi je odgovorila da joj je tu sad bolja plaća.”
“Aha...”
“Znaš šta sam mislila?”
“Ne znam...”
“Imaš samo tamna odijela. Možda da ti za vikend odemo kupiti neko svjetlije? Dobro bi ti stajalo. Ha, šta misliš? Sad su akcije po dućanima...”
“Idem složiti WC dasku”, prekinuo ju je Goran, ustao i krenuo prema kupaonici.
“Idem i ja, baš me zanima kako se to radi.”
Goran je krenuo skidati staru dasku.
“Kako ti sve to znaš, gdje si to naučio?” čudila se Morana.
“Pa nije to ništa komplicirano. Evo imaju i priložene upute.”
“Fakat. Ali ipak, super mi je kako se snalaziš... Da nam ispečem palačinke?”
“Morana, pričaš mi o WC dasci, o Lidlu, o odijelu, o blagajnici, o palačinkama, molim te, smanji malo dojam.”
“Pa nisam ništa loše rekla...”, iznenadila se Morana.
“Morana, molim te...”
“Hmmm... dobro... s vama muškima se očito ne može pričati...”
Morana je izdržala bez pričanja dok nova daska nije bila postavljena.
“Ooo, gotov si, super, bravo, baš dobro izgleda.”
Poljubila je Gorana za nagradu.
“I šta ćemo sa starom?” pitala je.
“Baciti, ne treba nam više...”
“Mislim da ću je ipak ostaviti za svaki slučaj. Može nekad nekome zatrebati.”
“Dobro, kako god”, odgovorio je Goran i napustio kupaonicu.

Kad je Moranina mama iznenada umrla nakon kratke bolesti, Morani se srušio svijet. Danima je jecala i plakala, nije bila sposobna za ikakvu komunikaciju i nije išla na posao. Goran, osoba koja uopće nije bio vezan za ikakvu svoju rodbinu, nije mogao dokučiti u kojem se stanju Morana nalazi, nije znao kako joj pomoći i kako se postaviti. Izrazio joj je sućut. Ali svi njegovi nespretni pokušaji pružanja podrške nisu urodili nikakvim plodom. Kao točka na “i” tih dana joj je zbog višednevnog neopravdanog izostanka s posla stiglo preporučenom poštom otkazno pismo. Nakon mamine smrti, ona druga gospođa direktorica postala je jedina vlasnica knjigovodstvenog servisa, i očito je jedva čekala da se riješi Morane. Morani je trebalo tjedan dana da se koliko-toliko oporavi od svega i da bude sposobna za suvisli razgovor. Goran joj je tad savjetovao da jednostavno prihvati otkaz, jer je, prvo, stvarno kriva zbog neopravdanih izostanaka s posla, a drugo, jer nema smisla raditi u sredini u kojoj bi imala direktoricu protiv sebe. Morana je poslušala Goranov savjet.

A kako je u Goranu ionako vidjela neku vrstu boga kojem se divila, odlučila je uopće ne raditi više, već biti domaćica i potpuno se posvetiti njemu. Goran je ostao iznenađen njenom odlukom. Nije si njihovu vezu zamišljao takvom da ima domaćicu kod kuće koju bi on uzdržavao. Razmišljao je kako joj to na lijep način objasniti. Morana, sva sretna u svojoj novoj ulozi, počela mu je kuhati razna jela koja do tada nisu jeli, pripremati razne nove poslastice, čistiti mu cipele, nositi mu odijela u kemijsku čistionicu, bespotrebno mu preslagivati odjeću u ormaru, prati tepihe, zavjese i prozore. Svako poslijepodne, kad bi se Goran vratio kući s posla, čekao bi ga ručak. Goran je spadao u one muškarce koji mrze razgovarati ili slušati nečije priče dok jedu. Morana to možda nije znala. A i da je znala, vjerojatno je to ne bi diralo. Dok bi Goran jeo, Morana bi sjedila kraj njega za stolom, izvještavala mu detaljno što je preko dana obavila od poslova, koga je srela na ulici i u dućanu, i ispitivala ga kako mu je bilo na poslu. Tako je to išlo deset dana. Morana je bila sva puna života i elana, a Goranu je bilo sve više muka od te nove situacije i padali su mu na pamet oni muškarci koji sjede satima u birtijama jer bježe od kuće zbog svojih supruga.

Jedanaestog dana Goran je nakon povratka s posla opet sjedio za kuhinjskim stolom, Morana do njega. Jeo je punjene paprike s pire krumpirom u onoj tipičnoj muškoj pusti-me-na-miru pozi i uzalud se nadao da Morana ne krene pričati.
“Isprobala sam novi recept s Fejsa. Jel ti fino?” pitala ga je Morana s veselim izrazom lica.
Goran nije bio izbirljiv u jelu i piću, nije imao nikakav odnos prema nečijim kulinarskim umijećima. Bilo mu je bitno jednostavno zasititi želudac.
“Mhmm”, klimao je Goran potvrdno s glavom ne dižući pogled s tanjura.
“Pratim jednu grupu na Fejsu, tamo stalno budu novi recepti. Napravila sam nam paprike za dva dana.”
“Mhmm”, klimao je Goran ponovo potvrdno s glavom i dalje ne dižući pogled s tanjura.
“Danas sam temeljito oprala kadu. I zavjese se još peru. Hoćeš mi kasnije pomoći da ih vratimo na karniše?”
“Mhmm.”
Morana je odjednom ustala sa stolice, otišla u hodnik i nakon nekoliko trenutaka vratila se natrag. Donijela je komplet krpa za brisanje suđa kojeg je počela razgrtati Goranu skoro pa pred nosom.
“Vidi, kupila sam kuhinjske krpe, bile su na akciji. One tvoje stare treba baciti.”
Ovo je Goranu bila kap koja je prelila čašu. Jebo me pas, ako je ova normalna, pomislio je, odložio vilicu i nož, ustao, otišao u hodnik, uzeo jaknu, rekao “Idem prošetati” i nestao iz stana. Morana je ostala u kuhinji širom otvorenih usta.

Da stvarno ode u birtiju popiti nešto žestoko? On koji rijetko pije alkohol? Ma idem, ko ga jebe, glumit ću malo sjebanog supruga, odlučio je, prošetao nekoliko minuta do obližnje birtije u kojoj je sjedilo nekoliko muškaraca, ušao, sjeo za šank. Za šankom je stajala srednjovječna birtašica, a po njenom izgledu se moglo zaključiti da je život nije mazio i da je prošla svakakve životne škole.
“Izvolte, gospon.”
“Duplu travaricu, molim.”
Travarica mu je pala na pamet jer je kod kuće imao u ormaru bocu domaće travarice koju mu je jednom jedan klijent poklonio.
“Duplu?”
“Da, duplu.”
Birtašica je točno procijenila da Goran inače ne zalazi u birtije i da ne pije žestoko, već da se tu našao jer ima neki trenutačni problem, pa mu je odgovorila:
“Gospon, bum Vam natočila prvo jednu. Onda bumo dalje videli...”
Natočila mu je jednu. Goran je popio svega dva gutljaja i protrnuo odmah.
“Eto, gospon, ni to za Vas. I zakaj ste došli? Kaj Vaš muči?”, nasmijala se birtašica.
“Glumim sjebanog supruga”, nasmijao se Goran.
“Kaj Vas žena zajebava?”
“Da... ne... To jest, nije mi supruga... neka vrsta prijateljice... A ne znam ni sam šta mi ona dođe...”
“Gospon, ne bi se štela mešat, i možda mi ni dobre za biznis ak Vam to velim. Ali Vi ste još mladi, i zgodni, i školovani, ak se ne varam. Ak Vam ženska ne valja, ak Vas zajebava, pošaljite je k vragu. Inače bute za stvarno počeli dolazit k meni na žesticu.”
Dok je nastavio pijuckati travaricu, razmišljao je i zaključio da prvo i hitno mora Moranu nagovoriti da počne tražiti novi posao. Na taj način bi se maknula od besmislenih kućnih poslova i prestala se baviti toliko njim. Imala bi neki svoj život. A ako bi Morana ustrajala na tome da želi biti domaćica, dat će joj do znanja da će preispitati njihovu životnu zajednicu. Valjda će shvatiti što joj želi reći.
“Gospođo, pomogli ste mi. Pomogli ste mi jednostavnim savjetom. Hvala Vam”, rekao je birtašici, ostavio joj dva eura, pozdravio i otišao.
“Gospon... kusur...”
“U redu je, doviđenja.”

Goran se vratio u stan. Morana je u kuhinji upravo radila smjesu za novi kuglof. Recept je našla na Fejsu. Goran je sjeo za kuhinjski stol.
“Morana, dođi malo, molim te.”
“Evo, samo malo, da izmiksam smjesu. Radim nam kuglof, bit će skroz fiiin.”
“Morana, molim te, dođi sad”, ponovio je s ozbiljnim izrazom lica.
“Dobro, evo me. Šta je toliko važno?” smješkala se.
“Ovako... bit ću sasvim direktan... Smatram da bi trebala početi opet raditi. Trebala bi si tražiti posao. To će ti dobro doći. Stvarno ne trebaš biti domaćica cijeli dan.”
“Gorane, ali... ja volim biti domaćica, želim se brinuti o kućanstvu i biti tu za tebe.”
“Morana, stvarno bi bilo bolje da radiš, da ideš među ljude, da imaš neku promjenu, da imaš opet neki svoj dio života. Vjeruj mi, bolje ćeš se osjećati nego tu u ova četiri zida.”
Zamišljeno ga je gledala, nije bila sigurna.
“Joj, ne znam, Gorane... možda si u pravu... ne znam...”
“Počni se jednostavno javljati na oglase, pa ćeš vidjeti kako ide. Ako te negdje pozovu na razgovor, možeš otići i vidjeti.”
Nije bila sigurna želi li to, ali je ipak počela na internetu pratiti oglase za posao i slati prijave.

Jedne večeri, dok su sjedili na kauču i gledali televiziju, Morana je cijelo vrijeme šutjela i bila zamišljena. Grizla je usnice, što inače nikad nije radila. Goranu je to bilo čudno, pa ju je pitao:
“Morana, je li sve u redu s tobom?”
“Ma je, je...”
“Morana, šutiš, ne pričaš, zamišljena si...”
“Ma... da... nešto razmišljam... nešto mi nije jasno... Ma ništa... nebitno...”
“Morana, reci što je.”
Udahnula je duboko i izdahnula.
“Znači... Nije mi jasno... već se tjednima javljam na oglase za posao, pozivaju me i na razgovore, pričala sam ti o tome. I sve mi bude super, budem maksimalno komunikativna, odgovaram na sva pitanja, budem vrlo otvorena, stvarno sa svima vrlo lijepo razgovaram... A onda ne prođem niti na jednom natječaju. U čemu je poanta?”
I Goran je duboko udahnuo i izdahnuo. Pretpostavljao je o čemu se radi.
“Morana, slušaj me sad dobro.”
“Slušam.”
“Nisam prisutan na tim razgovorima, ali poznajem te. Vjerojatno previše pričaš o stvarima koje te nitko ne pita...”
“Ali, ja samo...”, upala mu je u riječ.
“Morana, molim te, ne prekidaj me... Dakle, vjerojatno previše pričaš o stvarima koje te nitko ne pita, koje nemaju veze s natječajem za posao i koje nikoga ne zanimaju. I to ljude odbija, vjeruj mi.”
“Ali, ja samo...”, upala mu je opet u riječ.
“Morana, nemoj se raspravljati, probaj mi jednostavno vjerovati. Imaš svoje zvanje, imaš radnog iskustva. Poslodavci to prepoznaju i zato te zovu na razgovore. Ali pokušaj, stvarno pokušaj, na sljedećem razgovoru smanjiti priču. Odgovaraj na ono što te pitaju. Naravno, možeš ukratko i nešto svoje dodati ili pitati, čisto da se uvjere da si u stanju voditi suvislu komunikaciju, ali nemoj ljudima na razgovoru za posao pričati cijelu svoju životnu povijest. Njih ne zanima da ti je tata rano umro, da ti je mama prije skoro umrla, i njih ne zanima koju vrstu kave voliš. I nemoj se previše smijati.”
Morana ga je gledala, nije mogla vjerovati što govori, bila je na rubu plača.
“Morana, na razgovorima za posao sjede ljudi koji, osim što nastoje procijeniti tvoje stručne sposobnosti, nastoje i procijeniti bi li im se kao osoba uklopila u radnu sredinu. I ako im pola sata bez stanke pričaš kao navijeni sat, onda...”
“Grozan si, odvratan si, kako mi možeš tako govoriti”, viknula je, ustala s kauča i otišla u kuhinju.
Sjela je za kuhinjski stol. Mrzila ga je, mrzila je i sebe, mrzila je što joj je mama umrla, mrzila je stan u kojem živi, mrzila je sve. Nakon pola sata mržnje svega i svačega, počela je razmišljati. Možda je Goran ipak u pravu. Možda stvarno previše priča na intervjuima. Vratila se u dnevnu sobu. Goran je i dalje sjedio na kauču.
“Bok, evo vratila sam se”, nasmijala se.
“Bok, i što si zaključila?”
“Da si možda u pravu.”
“Da sam u pravu?” upitao je Goran sa smiješkom na licu.
“Da si možda u pravu. Naglasak je na ‘možda’”
“Aha, dobro, lijepo za čuti.”

Morana se nastavila javljati na oglase, i dalje nesigurna želi li uopće raditi ili ne. Ali ok, pomislila je, tražit ću posao, pa što bude da bude. Tako je obećala Goranu. Nakon desetak dana primila je poziv na razgovor za posao u računovodstvu jednog trgovačkog lanca. Razgovor s direktoricom firme, gospođom Martinom, i šefom računovodstva, gospodinom Miljenkom, je bio kratak. Direktorica je govorila je o strukturi, razvoju i strategiji firme, o vrlo ugodnoj i timskoj radnoj sredini u kojoj su radnici u fokusu pažnje, o tome kako se konstantno ulaže u rast i razvoj zaposlenika, o ekonomskom značenju firme za hrvatsko tržište, i tako dalje... Spomenula je također da se svi u firmi oslovljavaju imenima, a ne prezimenima, da im se zaredalo nekoliko odlazaka na porodiljne dopuste, te da su im stoga hitno potrebne zamjene na određeno vrijeme. Šef računovodstva je Morani postavio svega nekoliko kratkih pitanja na koja je ona također kratko odgovorila. Držala se Goranovog savjeta i nije pričala ništa bespotrebno. Nakon razgovora, odluka je u firmi pala brzo, te su je svega dva dana kasnije nazvali i javili da je primljena i da može čim prije početi raditi. Primila je tu vijest s podvojenim osjećajem.
“Bravo, pa to je super, eto vidiš... Kad počinješ?”, veselio se Goran kad je čuo novosti.
“U ponedjeljak već.”
“Baš mi je drago za tebe.”
“Hmm... da.... hvala...”, zamišljeno je odgovorila Morana.
“Ništa hmmm, nemoj tako. Super što počinješ raditi”, i dalje se veselio Goran.

Morana je bila najmlađa i najzgodnija u odjelu računovodstva. Osim Morane, u uredu je radilo još osam neukusno odjevenih, srednjovječnih ili čak starijih kolegica neprivlačnog izgleda. A šef računovodstva imao je u jednom kutu tog velikog ureda svoj zasebni, staklom pregrađeni mali ured. U tom svojevrsnom akvariju, i po cijeloj svojoj pojavi, ličio je na neku poluuspavanu životinju u zoološkom vrtu. U velikom uredu bilo je tiho kao u crkvi. Cijela ekipa računovodstva djelovala je po svom držanju i pokretima kao da je polumrtva. Sve su žene nijemo gledale u svoje ekrane, otvorene registratore i papire oko sebe. Samo ponekad se čula pokoja lijeno i bezvoljno izgovorena riječ ili kratka rečenica. I šef Miljenko sjedio je nepomično u svom akvariju i nijemo gledao u svoj ekran i papire oko sebe. Činilo se kao da su svi zajedno od davnih vremena posloženi u jedan sustav u kojem svatko poznaje svoju ulogu, u kojem je svatko već odavno otupio, i u kojem očito nitko nema niti želje niti potrebe za ikakvom komunikacijom, osim onom minimalno potrebnom. Čak niti radija nije bilo u uredu. Kad bi neka od kolegica ustala sa stolice, kretala bi se kao živi leš.

Šef Miljenko ju je kratko predstavio ostaloj ekipi u odjelu:
“Cure, molim vas za malo pažnje. Želim vam predstaviti Moranu. Ona će od danas raditi kod nas u odjelu kao pomoćni računovođa.”
“Dobro jutro”, rekla je Morana s osmijehom na licu.
Svih osam kolegica dignule su nakratko glavu kako bi vidjele Moranu, ali su svega tri uzvratile pozdrav. Miljenko je Morani pokazao njen stol, zatim ju je poveo u svoj akvarij, dao joj neke papire u ruke, rekao da će joj još poslati neke mailove, i ukratko objasnio što treba raditi sa svim tim materijalima.
“I to bi Vam ukratko bilo to. Ako ćete imati pitanja, tu su Vam kolegice, one Vam mogu pomoći. Sretno.”
“U redu, hvala, gospodine Miljenko”, odgovorila je Morana i otišla za svoj stol.
Gledala je oko sebe i čudila se. Osim šuškanja papira i tipkanja po tipkovnicama, nije se ništa čulo, nikakav glas. Jesu te žene mrtve, pitala se, čudna neka ekipa, hmmm...

Gledala je u papire koje joj je šef Miljenko dao. Nisu joj baš bili jasni, nije se nikad susrela s takvim obrascima. Na mail su joj stigle neke Excel tabele. I one joj nisu bile jasne. Provela je pola sata pokušavajući shvatiti što ti svi obrasci i fajlovi znače, zatim išla guglati po internetu, a kad i tamo nije pronašla ništa što bi joj moglo odgonetnuti materijale koje je dobila od šefa Miljenka, odlučila se obratiti kolegici koja je sjedila za stolom nasuprot njoj.
“Oprostite, mogu li Vas nešto pitati?”
Kolegica je dignula glavu. Imala je izraz lica kao da joj je na čelu pisalo ‘Pusti me strogo na miru’ i izustila: “Recite.”
“Znači... dobila sam tu neke obrasce koji mi nisu sasvim jasni, možda ste se Vi već s njima susreli, pa...”
“Kolegice, ne znam ja kakve ste Vi obrasce dobili i koji su Vaši zadaci. To najbolje vidite sa šefom”, prekinula ju je kolegica Štefica.
“Ako Vam mogu možda kratko pokazati...”, pokušala je Morana dodati.
“Velim Vam, to najbolje vidite sve sa šefom”, ponovo ju je prekinula kolegica Štefica i spustila konačno glavu natrag u radni položaj.
“Dobro, u redu, kako Vi mislite... ovaj... ja sam Morana, ali to već sigurno znate”, pokušala je ublažiti taj ružni ishod razgovora.
“Štefica”, promumljala je kolegica.
Zatim se obratila drugoj kolegici koja je sjedila za drugim stolom nasuprot njoj:
“Oprostite, ja sam Morana, nova sam... Mogu li Vas nešto pitati?”
I ta kolegica je imala izraz lica kao da joj je na čelu pisalo ‘Pusti me strogo na miru’. Za razliku od Štefice, nije se niti potrudila dignuti glavu barem malo i pogledati Moranu.
“Dragica...recite...”
“Možda mi Vi možete pomoći s ovim obrascima. To mi je dao gospodin Miljenko.”
“E onda najbolje pitajte njega”, odgovorila je Dragica.
“Ali gospodin Miljenko mi rekao da se obratim kolegicama za pomoć.”
“E onda stvarno ne znam, žao mi je...”
Tad je Morana uočila da je cijeli razgovor pratila jedna kolegica na drugom kraju ureda. Otišla je do nje i pokušala treću sreću.
“Oprostite, možda Vi znate nešto o ovim papirima?”
“Uh, ne znam kud udaram od posla, ne znam gdje mi ja glava. Možda netko drugi od cura zna, ali evo, ja sad stvarno ne mogu.”
“Oprostite na smetnji”.

Morana se vratila za svoj stol. Bila je zbunjena. Okretala se na sve strane, gledala sve te žene oko sebe koje su sjedile kao živi kipovi i pognutih glava buljile u papire i ekrane. Zašto nitko ne priča? Zašto šute? Morani je ta tišina bila zaprepašćujuća. Zašto joj nitko ne pomaže, pitala se. Da ipak ode pitati šefa Miljenka? Kako će reagirati? Nije željela već prvog dana napraviti neku grešku. Razmišljala je što bi bila veća pogreška, smetati šefu, ili iz neznanja krivo obaviti svoj posao, ili pak iz neznanja sjediti i ne raditi ništa? Odlučila je prvi dan ipak čekati. Čekati na što? Nije ni ona znala. Pretvarala se da nešto radi i čekala da prođe radno vrijeme. Kod kuće Goranu nije pričala u kakvoj se čudnoj okolini našla.
“I, kako je bilo prvi dan poslu?” pitao je Goran smješkajući se.
“Pa ok, još mi je sve novo, uhodavam se.”
“Pa super.”
Razmišljala je kako će proći idući radni dan, kako se pomaknuti s mrtve točke, je li možda nešto pogriješila u komunikaciji? Na kraju je odlučila sutradan otići šefu i zamoliti ga pomoć.

Idućeg jutra stigla je već prije osam na posao s namjerom odmah uloviti šefa Miljenka. Nije ga još bilo, ali je zato sjedila već za svojom stolom starija kolegica Vera. Proučavala je Moranu.
“Gle mala, ovdje postoje pravila”, krenula je Vera.
“Aha... a koja? Mislim, meni nitko ništa ne govori ovdje”, zbunjeno je pitala Morana.
“Evo ja ti sad govorim. Tko dođe novi u odjel, dolazi ujutro prvi i kuha kavu svima iz odjela. I da, ide svima po gablec.”
“A koliko dugo to radi?”
“Dok ne dođe opet netko novi u odjel ili dok ne odlučimo drukčije.”
“Znači sad bi trebala ići kuhati kavu?”
“Tako je. Odeš u kuhinju, skuhaš vodu u kuhalu, uzmeš bilo koje šalice s police, sve su ti iste, napraviš svima ‘nesicu’ bez šećera, staviš kave na tacnu, ideš od stola do stola i poslužiš svima.”
“Ok, idem onda to raditi”.
Krenula je krema kuhinji. Napokon netko razgovara sa mnom, pomislila je, pa makar o kavama. Trebam kuhati kave, debilno, ali ok, za početak makar to. U kuhinji je ulila vodu u kuhalo i uključila ga. Tražila je kavu, ali je nigdje nije mogla naći. Vratila se u ured i pitala Veru.
“Oprostite, ali ne mogu naći kavu u kuhinji.”
“Ne možeš, jer je nema.”
“A kako da onda napravim kavu?”
“Tako da je prvo kupiš. Tko je zadužen za kuhanje kave, taj i kupuje kavu.”
“A tko plaća tu kavu?” pitala je Morana začuđeno.
“Taj tko je kupuje”, odgovorila je Vera s podrugljivim osmijehom na licu.
Morana je gledala Veru u još većem čudu. Međutim, shvativši da se od nje očito stvarno očekuje da kupi i plati kavu, otišla je u dućan kupiti kutiju instant kave, vratila se u kuhinju i napravila kavu. Od toga dana je imala jutarnji zadatak.

Počela je dobivati i druge zadatke. Kolegice bi joj donosile papire na stol, ili bi je zvale da dođe po papire, a ona bi tada odlazila do kopirke na hodniku i kopirala ih. Slali bi je i do printera da im pokupi i donese isprintane papire. Ostalo vrijeme bi i dalje besposleno sjedila i čekala da se nešto dogodi. Osjećala se kao glupa učenica na praksi s kojom nitko ne zna što bi započeo, osjećala se kao Pepeljuga. Osjećala se nelagodno, ubijala ju je ta tišina u uredu. Tražila je odgovor na pitanje, zašto se tako ponašaju prema njoj. Činilo joj se kao da je svi omalovažavaju. Dolazila je na posao s grčem u želucu i isto tako odlazila s posla misleći već na sljedeće jutro. Razgovore o poslu kod kuće je izbjegavala. Morana, nekada vedra i pričljiva osoba, znatno manje je pričala i bila loše raspoložena. Noću je slabo spavala, budila se često. I dalje nije željela ništa pričati Goranu, iz straha da bi joj se možda rugao, smatrao je nesposobnom i glupom, smatrao da nije u stanju uklopiti se u novu sredinu.
“Morana, imaš li problema? Kako ti je na poslu?” pitao bi je Goran ponekad.
“Pa ok, uhodavam se...”, ili tako nekako slično bio bi uvijek njen odgovor.
“Morana, promijenila si se nekako, zatvorila si se u sebe, ne razgovaraš. Nešto te muči. Reci mi, možda ti mogu pomoći.”
“Ma ne, sve ok, možda sam malo umorna.”
Ona, koja nikad nije pušila, počela je kupovati cigarete i od nervoze pušiti na putu od kuće do posla i s posla do kuće. I tako su prolazili tjedni, bez da su se Moranini uvjeti na poslu mijenjali.

Kupovala si je prije posla kavu u pekari, jer joj se gadilo piti kavu koju je kuhala kolegicama. Jednog jutra, uz kavu i cigaretu ispred zgrade, odlučila je konačno razgovarati sa šefom. Čim je Miljenko došao na posao i ušao u svoj stakleni akvarij, Morana mu je došla na vrata.
“Dobro jutro, oprostite, gospodine Miljenko, imate li malo vremena?”
“Dobro jutro, izvolite, uđite.”
Morana je ušla u njegov ured i zatvorila staklena vrata iza sebe. Nije željela da itko čuje taj razgovor. Udahnula je duboko i izdahnula. Moram sad ostati smirena, ne smijem puknuti, opomenula je samu sebe u mislima.
“Pa... dakle, otkud da krenem...”
“Najbolje od početka”, nasmiješio se Miljenko.
“Da, valjda... Znači... zaposlili ste me kao pomoćnog računovođu...”
“Jesmo...”
“ I ja sam tu već mjesec i pol, ali za sad samo kuham kave, jer su mi tako rekli da je običaj kad netko dođe novi u odjel. I idem do kopirke i printera...”
“Dobro... i...?”
“I imam dojam da me svi izbjegavaju, da me nitko ne doživljava... Ne znam kao da objasnim...”
“Da, primijetio sam već da imate problema s kolegicama... Vi ste novi i važno je da se uklopite u tim. Svaki novi početak zahtijeva fleksibilnost i angažman. Svi smo tu da Vam pomognemo, ali morate se i Vi potruditi. Znate, vrlo je važno da se saživite s novom sredinom...”
Morana je slušala Miljenka i nije mogla vjerovati što govori. Uhvatio ju je nemir.
“Ali ja se trudim, radim sve što od mene traže!”, prekinula ga je povišenim tonom.
“Morana, nemojte vikati, molim Vas, spustite ton”, opomenuo ju je Miljenko mirnim glasom.
“Pa recite mi što to da učinim? One mene ignoriraju. Želim raditi nešto suvislo, ne želim biti samo potrčkalo!” vikala je.
Tad je shvatila da je u Miljenkovom staklenom uredu kao na kazališnoj pozornici. Pogledi svih osam kolegica bili su upereni u nju.
“Morana, gubite živce, mislim da je bolje da prekinemo razgovor. Vidite, svi Vas gledaju. Kako se mislite taj način uklopiti u tim?”
Morana je nastavila vikati: “One rade budalu od mene otkad sam došla! One me mrze!”
Drhtala je, srce joj je kucalo kao čekić, a Miljenko ju je mirno promatrao.
“Morana, zadnji put Vas lijepo molim, prekinimo razgovor, napustite moj ured i vratite se na svoje radno mjesto.”
Srećom proradila joj je ipak kočnica u glavi, uspjela se pribrati i prestala je vikati.
“Oprostite...”
“Uzrujali ste se, iziđite na zrak, prošetajte oko zgrade, napravite krug kroz kvart.”
Izišla je iz Miljenkovog ureda. Dok je hodala do svog stola osjetila je kako je osam pari očiju probadaju poput noževa. Nije joj ništa bilo jasno. Tko je tu lud, pitala se. Je li Miljenko lud, ili zaista ne vidi što se dešava, ili me namjerno pravi budalom? Ali zašto, zašto?

Sjedila je za pisaćim stolom odsutna kao pod hipnozom i uopće nije doživljavala što se događa oko nje. U tom čudnom stanju provela je nekoliko sati. Trgnula se iz transa kad je čula da netko zove njeno ime. Shvatila je da Miljenko stoji na vratima svog akvarija i da je on zove. Došla je do Miljenka i ušli su u njegov stakleni ured.
“Poslat ću Vam sad mail s Excel tabelama koje ćete mi do sutra ujutro ispuniti. A Štefica će Vam objasniti kako.”
“Oooo super...”, razvedrila se Morana, “ali gospođa Štefica, mislim... onaj prvi put... kad ste mi na početku dali one obrasce... kako da kažem...”
Miljenko ju je prekinuo: “Morana, ako Vam kažem da će Vam Štefica pomoći, pomoći će Vam.”
“U redu, hvala gospodine Miljenko.”
Napustila je Miljenkov ured, po prvi put vesela nakon mjesec i pol dana. I nitko od osam kolegica nije buljio u nju. Čudno je to sve, jutros svi bulje u nju, sad ne bulje, ne šalju je više do printera i kopirke, šef joj daje neki normalan zadatak, Štefica će joj objasniti što treba raditi... Što se tu igra iza njenih leđa?

Ubrzo joj je stigao Miljenkov mail s Excel tabelama.
“Oprostite, gospođo Štefice, dobila sam od gospodina Miljenka Excel tabele za ispuniti. Rekao mi je da ćete mi objasniti...”
“Adj forvardiraj mi mail i dođi tu do mene sa stolicom, pa ću ti objasniti”, odgovorila je Štefica bezvoljnim glasom.
U istom trenu je Morana forvardirala mail, dogurala svoju stolicu do Štefičinog stola i sjela kraj nje. Štefica je otvorila prvu Excel tabelu i krenula objašnjavati.
“Ovako, dakle. Vidiš tu u koloni A imamo brojeve, njih trebaš oduzeti od brojeva u koloni B i rezultate napisati u kolonu C. U kolonu D upisuješ šifre kupaca. Njih ćeš naći u zelenim registratorima, tamo u onom ormaru skroz lijevo. Vidiš, tamo?”
“Da, vidim.”
“Dobro. Onda u ovu kolonu upisuješ stopu loyalty bonusa za svakog kupca. Loyalty stope nalaze se također u zelenim registratorima. Zatim tu upisuješ cijene artikala, a tu upisuješ cijene artikala uvećane za loyalty bonus...”
Morana je gledala napeto u tabele, slušala Štefičina objašnjenja i pamtila. Imala je dobro pamćenje i nije trebala ništa zapisivati. Nakon desetak minuta Štefica joj je objasnila sve tabele.
“Je li sve jasno? Jesi zapamtila sve?” pitala je Štefica.
“Da, jesam, hvala”, odgovorila je veselo Morana.
“Dobro, onda se baci na posao.”
“Hoću, idem, hvala joj jedanput.”
“Ništa.”
Pred kraj radnog vremena Morana je taman bila gotova s ispunjavanjem tabela.
“Gospođo Štefice, gotova sam. Želite li možda pogledati prije nego što pošaljem gospodinu Miljenku?”
“Ma ne, ne, nema potrebe. Ako misliš da si dobro napravila, pošalji mu jednostavno.”
“U redu.”
Morana mu je poslala mail. Kako Miljenka više nije bilo na poslu, i ona je otišla kući.

Sljedećeg jutra Morana je napeto čekala da joj se Miljenko javi i da je pohvali za dobro obavljen zadatak. U nekom trenutku pojavio se na vratima svog akvarija i pogledao Moranu ozbiljnim pogledom.
“Morana, dođite, molim Vas.”
“Evo me”, veselo je odgovorila, skočila sa stolice i u trenu bila kod njega.
Miljenko je sjeo na stolicu. Na ekranu su bile Moranine tabele koje je počeo provjeravati. Sa smrknutim pogledom, ali ipak mirnim tonom krenuo je govoriti.
“Morana, što ste Vi to radili? Kako ste to ispunjavali? Kolone A i B ste trebali zbrojiti, u kolonu D ste trebali upisati OIB-ove kupaca, a ne šifre kupaca, cijene artikala je trebalo umanjiti za loyalty bonus, a ne uvećati. Pa loyalty bonus je popust, a ne doplata. Razmišljate li imalo dok radite? Morana, ovo sve skupa nema smisla što ste napravili. Ne želim uopće dalje gledati druge tabele. Pa jeste Vi spavali dok Vam je Štefica objašnjavala?!”
Morana je stajala i slušala. Kao i prethodnog dana, počela je drhtati. Pokušala se opravdavati, govorila je isprekidano, počela je mucati od muke.
“A a a... ali ja sam samo... želim reći... radila kako mi je gospođa Štefica govorila. Ni s s s... sam ništa po po po pobrkala. I i i... imam dobro pamćenje. Sve znam t t t... točno kako mi je rekla...”
“Morana, Vi mi pokušavate reći da Vam je Štefica rekla da tako radite?”
“D d d.. da... mislim... nisam luda... znam šta mi je rekla...”
“Štefica je naša dugogodišnja vrlo kompetentna i lojalna kolegica. Morana, to je nemoguće. Dobili ste od mene zadatak, Štefica Vam je pomogla, a Vi ga niste bili u stanju obaviti, jer mu očito niste dorasli. I sad još svaljujete krivicu na Šteficu. Morana, pazite što radite.”
U tom trenutku Morana je pukla.
“Ja nisam luda, ja znam šta mi je rekla, Vi svi od mene pravite budalu!”, zaderala se i istrčala iz Miljenkovog akvarija i kroz veliki ured van na hodnik. Svih osam kolegica napeto je pratilo cijelu scenu.

Morana je ušla u zahod, sjela na školjku i zaplakala. Plakala i jecala je glasno. Taj plač i jecanje pomiješan s nekim isprekidanim i nerazumljivim riječima čula je spremačica Ismeta koja se slučajno nalazila na hodniku ispred zahoda. Ismeta je bila žena već pred mirovinu, žena koja je prošla kroz mnoge jade i probleme u životu, žena s bogatom životnom školom. Moranu je ponekad viđala na hodniku i znala kako se zove, ali razgovor nije nikad išao dalje od kratkog pozdrava. Ismeta je ušla u zahod.
”Aaa... kuku meni... šta radiš tu, šta ti je, što plačeš?”
Morana se rasplakala još jače.
“Ajd, ajd, diž se, ne možeš tu plakat.”
Morana je kroz plač probala nešto reći, ali Ismeta je nije razumjela. Primila ju je za ruku.
“Ajmo, diž se, idemo kod mene pa ćeš mi sve ispričat.”
Izvukla je Moranu iz zahoda i dovela u sobu koja spremačicama služi kao garderoba i spremište za radnu opremu, i koja se nalazila odmah do zahoda.
“Tako, sjedi tu. Sad si dosta plakala. Plač je dobar da se olakšaš, ali ne pomaže ti riješiti problem. Tako, i sad pričaj.”
Morana je i dalje poplakivala, ali je kroz poluplač ipak uspijevala izustiti neke kratke razumljive fraze.
“... svi me mrzeee... prave budalu od mene... kuham im te glupe kave... i onda bulje u mene... ”
“A jebem mu mater”, promrmljala je Ismeta.
“... onda ta glupača Štefica... sve mi je krivo rekla... namjerno...”
I tako je uspjela Ismeti ispričati kakve odnose ima na poslu, kako je omalovažavaju i ignoriraju od prvog dana, kako prave budalu od nje, ali kako ona nije luda, kako sve to krije od Gorana, i tako dalje... Dok ju je Ismeta slušala, klimala je potvrdno glavom kao da joj je sve već bilo jasno iz Moranine prve rečenice.
“Oni nisu normalni. To su ti luđaci, mala. Nisi ti prva koju tako zajebavaju. A ti, ti si traži drugi posao dok te nisu skroz sjebali. Ne mora ti Goran ni znati šta ti ovdje rade. Tek kad nađeš drugi posao, reci mu jednostavno da si našla nešto bolje od ovoga.”
“Stvarno mislite tako?”
“Da, kad ti ja kažem.”
Morana je ustala, zagrlila Ismetu i poljubila je u obraz.
“Hvala Vam, gospođo Ismeta, Vi ste dobra osoba, Vi ste jedina normalna ovdje.”

Kad se Morana vratila kući s posla, kao da je zaboravila Ismetin savjet. Osjetila je samo neku negativnu energiju, osjećala se očajno i izgubljeno. Gorana nije bilo kod kuće. Morana, koja inače nije pila žestoka pića, uzela je iz ormara bocu s travaricom. Ulila si je prvu čašu i sasula je odjedanput u sebe. Protrnula je. Joj, odvratno, pomislila je. Ali ipak si je ulila i popila drugu čašu. Protrnula je opet. Pa treću čašu. Zavrtjelo joj se u glavi, bauljala je nekoliko minuta besciljno kroz stan i zatim se srušila na kauč i ubrzo zaspala. Probudila se usred noći, glava joj je brujala kao da teretni vagon vozi u njoj. Onda se sjetila da je Goran na službenom putu i da je zato sama kod kuće. Uf, dobro je, odahnula je, neće me vidjeti tako pijanu i odvratnu.

Sutradan ujutro pozvana je kod direktorice Martine na razgovor. Pretpostavljala je da je to posljedica njenog ispada u Miljenkovom uredu. Izišla je na hodnik i govorila samoj sebi.
“Što god da mi direktorica kaže, za šta god da me optuži, neću se objašnjavati, neću se opravdavati. Oni ionako svi rade budalu od mene. Stajat ću mirno, kao kip. Ne smijem puknuti, ne smijem izgubiti kontrolu, to je najvažnije.”
U tom trenutku Ismeta je prošla hodnikom i ugledala Moranu kako priča sama sa sobom.
“Mala, kako si?”
“Oh, gospođo Ismeta, nisam Vas uopće primijetila.”
“Ma ne govori mi ‘gospođo’.”
“Dobro, neću. Uglavnom nisam dobro, moram na razgovor kod direktorice zbog onoga jučer.”
Primila je Moranu za desnu ruku.
“Mala, ne daj se, drži se... Oni nisu normalni, rekla sam ti ja. Odi sad, odslušaj šta ti imaju za reć i nemoj se raspravljat s njima. Samo šuti i klimaj glavom. Obećaj mi to. I počni tražiti novi posao.”
“Obećavam.”

Direktorica Marina ju je u svom uredu dočekala smrtno ozbiljna.
“Morana, Vaše jučerašnje ponašanje, ili bolje da kažem Vaš ispad, apsolutno je neprihvatljiv za cijelu firmu, za odjel u kojem radite, kao i za mene osobno. Nećete dobiti opomenu pred otkaz, iako ste je zaslužili. Ali Vas izričito i jasno usmeno opominjem! I ispričat ćete se gospodinu Miljenku za svoj ispad i gospođi Štefici za klevetu. Jeste li me razumjeli, Morana?”
Morana je na vlastito iznenađenje uspjela održati obećanje koje je sebi i Ismeti dala. Stajala je mirno, kao kip. Nije puknula, nije izgubila kontrolu, nije se raspravljala.
“Jesam.”
“Smijete ići”
“Hvala, doviđenja gospođo direktorice.”
Direktorica je samo odmahnula rukom.

Kod kuće kao da je Morana opet zaboravila Ismetine savjete. Sjela je za kuhinjski stol i zaplakala. Goran se svaki čas trebao vratiti s puta. Morana je opet uzela iz ormara bocu s travaricom, ulila si prvu času i popila je odjednom. Do druge čaše nije stigla jer je u tom trenu stigao Goran. Kad ju je ugledao kako stoji nasred kuhinje rasplakana s bocom i časom kraj sebe, zaprepastio se.
“Morana, šta je s tobom? Nešto se gadno s tobom događa. Osjetio sam ti zadnjih dana po zadahu da pušiš, ali ti ništa nisam htio reći. A sad još i piješ... Morana, molim te, govori...”
Na tren ju je uspio zagrliti.
“Nije ništa, pusti me, pusti meee....”, viknula je, otrgnula mu se iz zagrljaja, otišla u spavaću sobu i legla na krevet. Goran je cijeli ostatak dana razmišljao kako da joj pomogne, kako da dozna što je muči? I usput i sam popio dvije travarice. Možda da joj predloži da ode psihologu ili psihijatru, neku stručnu pomoć da potraži, razmišljao je. Ili da odu zajedno? U svakom slučaju odlučio je sutra s njom najozbiljnije razgovarati.

Usred noći Morana je počela u snu glasno pričati.
“... Ismeta... neću kopirati... neću kuhati kavu... neee... nisam kriva... idioti su, idiotiii... Ismeta... jeste ispunili Excele... krave jedne glupe... glupačeee.... mala, ne znaš ti to, ne znaš, ne znaš... ne valja ti ta kava, mala... fuuuj... ružne ste, odvratne ste... idem doma... ispričaj se Miljenku... i onoj kozi Štefici... ma nećuuu...”
Probudila je Gorana. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se snađe, da shvati da je u krevetu s Moranom i da ona bunca.
“O jebote, šta joj je... Morana, ejjj, Morana”, drmao ju je.
Morana se trgnula iz sna, naglo skočila u sjedeći položaj. Bila je izgubljena, dahtala je glasno i brzo.
“Gdje sam... Isuse... gdje sam?”
“Morana, smiri se, u krevetu si sa mnom. Loše si sanjala.”
I dalje je brzo dahtala.
“Smiri se, donijet ću ti čašu vode.”
“Gdje su te glupače? Gdje su te krave?” pitala je uzrujano i okretala se na sve strane.
“Morana, nema nikoga osim mene.”
Govorila je i dalje nesuvislo i pritom gledala nekud u prazno. Vodu, koju joj je Goran donio, nije htjela uzeti. Odmahnula je rukom.
“Ismeta je rekla da se ne uzrujavam.”
“Tko je Ismeta? Prijateljica? Netko s posla?”
“Ismeta je dobra žena. Jedina je normalna.”
“Morana, šta ti je? Molim te, govori.”
“Miljenko je gad, odvratni gad. Jedno jadno govno.”
“Tko je Miljenko.”
“Hoćete kavu? Evo vam kava, pljussss, ravno u lice.”
Napravila je rukom pokret kao da je nekome sasula šalicu kave u lice i počela se glasno smijati. U nekom trenutku se ipak smirila, te je legla i ponovo zaspala. Goran ostatak noći nije spavao. Ujutro je nije htio buditi, ostavio ju je spavati i otišao na novi službeni put.

Morana se probudila tek kasno prijepodne i malo po malo prisjećala svih scena prethodne noći. Osjećala se jadno i bijedno. Nije znala što bi sa samom sobom. U nekom trenutku je shvatila da je neopravdano izostala s posla. Sjedila je za kuhinjskim stolom i pila kavu. Po prvi put je zapalila cigaretu u stanu. A onda joj vrag nije dao mira i otišla je do ormara i nalila si čašu travarice. Popila ju je brzinski i zatim nalila drugu času i popila. Nakon kave, dvije travarice i tri cigarete vrtjelo joj se u glavi. Oteturala je do kauča u dnevnoj sobi i legla. Pred očima su joj plesale duple slike. Nakon nekog vremena, očito pijana, pala je u neki polusan iz kojeg se probudila tek poslijepodne. Glava joj je pucala. Ali bila je opet koliko-toliko trijezna i odlučila je otići doktorici i potražiti pomoć za svoje probleme.

Cijelim putem do doma zdravlja cuclala je bombone od mentola kako bi prekrila zadah po alkoholu. U ordinaciji pred doktoricom, kao iz napuhane gume pod visokim tlakom, koja je prijetila puknuti, a kojoj je netko napokon odvrnuo ventil, iz Morane je krenula lavina riječi. Nadugo i naširoko opisivala je sve strave i strahote koje je na poslu doživjela proteklih dana i tjedana, kako se osjeća i što joj se u glavi dešava, kako noću ne spava i kako je počela piti. Nakon nekoliko rečenica Moranine ispovijesti, doktorici je bilo posve jasno da se jednostavno radi o mobingu i da Morana svoje probleme treba rješavati na poslu, a ne kod doktora. Prestala je Moranu slušati, uzela svoj mobitel i čitala nove objave na Fejsu. Kad je Morani napokon ponestalo riječi i zraka, i kad je krenula skidati jaknu jer se oznojila od silnog pričanja, doktorica je digla glavu s mobitela i pogledala je.
“Ah, šta ćete... takva su nekakva šugava vremena... sve je nervozno, sve je ludo... kakvi su to ljudi danas... Prepisat ću Vam nešto za smirenje”, komentirala je usporenim govorom, a u sebi je mislila: Ako joj ne dam nikakvu terapiju, pričat će kako doktori ne mare za svoje pacijente.
Morana se iznenadila, jer je nakon svoje opsežne priče očekivala znatnu jaču reakciju doktorice.
“Nešto za smirenje? I to je sve?”
“A što bi Vi, gospodična? Da Vas uputim u Vrapče, hoćete to? Ili promijenite posao.”
“Ma ne... mislim... da... ne, ne u Vrapče... Jesam malo prolupala, ali nisam još sasvim luda...”
“Eto, vidite. Bit će to sve opet dobro... Kad osjetite neki strah, napetost, uznemirenost, popijete tabletu”, nasmiješila se doktorica, zadovoljna što se brzo riješila pacijentice.

U povratku do kuće Morana je svratila u ljekarnu po tablete.
“Dvaput na dan po jednu. Nipošto više. Bolje što manje. Ako zaboravite, nipošto dvije odjednom uzeti. Pazite, to je jak lijek, nemojte se igrati s time”, upozorio ju je ljekarnik.
Morana je ostala iznenađena.
“A da onda ipak probam nešto drugo? Nešto blaže možda, ako imate? Mislim, nešto na biljnoj bazi? A tablete da čuvam samo za svaki slučaj?”
“Kako Vi želite. Ne znam što ste se dogovorili s doktoricom. Mogu Vam ponuditi jedne kapsule za opuštanje, ali na biljnoj bazi, pa probajte za početak s njima. Kapsule su vam bezazlenije od tih tableta.”
“Može, uzet ću onda oboje.”
“Ali nipošto nemojte jedno s drugim miješati.”
“Da, da, jasno.”

Kako je Goran bio na putu, Morana je opet bila sama kud kuće. Sjedila je na kauču i čitala listić s uputama o tabletama.
“Anksioznost... nemir... nesanica... dvije na dan... moguće nuspojave agresivnost, bijes, razdražljivost, pretjerana uzbuđenost, noćne more, vidne i slušne halucinacije... strava... Šta ću sutra na poslu reći, gdje sam danas bila... Trebala sam tražiti jedan dan bolovanja od doktorice... radi danas do osam... mogu i kasnije još skočiti do nje... ili je probati nazvati i zamoliti... I trebam se kao ispričati onim budalama... za šta??? Haalooo??”
I sjetila se travarice.
“Ne smijem piti... postat će mi to navika... sranje... dobro, jednu mogu, za smirenje... bolje od lijekova...”
Otišla je po travaricu i čašu i vratila se na kauč. Nalila si jednu čašu i popila je u jednom mahu, zapalila cigaretu, zatim nalila drugu času i nju popila. Razmišljala je i o trećoj čaši, ali joj se počelo jako vrtjeti u glavi. Slike pred očima su joj se opet poduplavale.
“Nikome se ja neću ispričavati... nikomeee... idioti jedni... puknut ću...poludjet ću...”, vikala je.
“Gdje su tabele... tu su... popit ću odmah dvije... onda sam mirna... za danas...”
Stavila je dvije tablete u usta i zalila travaricom iz boce. Predmeti oko nje su se čas udaljavali, čas približavali. Počelo joj se magliti pred očima, vidjela je crne točke. Stavila je još jednu tabletu u usta i opet zalila travaricom iz boce. Ljuljala se poprilično, gubila je ravnotežu.
“To će me očistiti od svega.... to ide strah iz mene... nestaje... izlazi iz mene... aaaaa... i još jednu... biljnu kapsulu... one su blage... pa...”
Onda se srušila s kauča, udarila glavom u tvrdi parket i ostala bez svijesti ležati na podu.

Kad se Goran sljedećeg dana poslijepodne vratio s puta, našao ju je u istom položaju, a na stoliću ispred kauča otvorene kutije s lijekovima, bocu s travaricom i čašu. Zaprepastio se, ali se u istom trenu sjetio postupaka za oživljavanje koje je davno nekad učio na tečaju prve pomoći za autoškolu. Počeo joj je davati masažu srca i umjetno disanje. Ali je ubrzo shvatio da Morana ne daje nikakve znakove života. Hitna pomoć, koju je zatim pozvao, ustanovila je njenu smrt. Na sprovodu su, osim nekoliko rođaka i poznanika, bili i Goran i Ismeta. Ismeta, koja je znala za sve Moranine muke i probleme, pretpostavljala je zašto je Morana stradala. I plakala je.