Robert Lehpaner - Sunce iznad Zagreba

Unesite korisničko ime i lozinku. Kreirajte svoj profil. Spol, datum rođenja, visina, težina, država, županija. Zašto ste se prijavili na ovu stranicu? Recimo: Iz znatiželje. Za sada. I spremila je sve. Kreirala je profil na Iskrici. Kuhalo za vodu se upravo ugasilo, voda za čaj je bila gotova. Marijana je brzo napravila čaj i vratila se za stol pred laptop. I dalje? Čekati da joj se netko javi ili da sama traži nekoga? Nije trebala čekati, već nakon nekoliko trenutaka na ekranu je pisalo: Imate 1 novu poruku. Zar već? Uskoro su bile dvije, pa tri pa četiri. Marijana je puhala i srkala vrući čaj i promatrala kako kompjuter odbrojava pristigle poruke. Kad ih se nakupilo desetak, odlučila je kliknuti na jednu.
Pisalo je: Bok. - Ok, i tebi bok, pomislila je i zatvorila poruku.
Druga poruka: Vidim te dok se skidaš. – Eeeee, koji je to kreten, nije mogla vjerovati.
Treća poruka: Kad si se zadnji puta? – Ajme šta je ovo, začudila se.
Četvrta: Kako si? – Hmm, jaaako maštovit, ali barem nije prost.
Tko su ti ljudi, kako su je našli tako brzo? Kao da spavaju pred kompom.

Nakon upornih nagovaranja zadnjih dana od strane svoje prijateljice i vjenčane kume Ane, odlučila je napokon krenuti u potragu za novim muškarcem u svom životu. Ne pretjerano ambiciozno, ali ipak krenuti, poduzeti neke korake, na primjer kreirati profil. Nazvala je Anu:
“Ana, ovo tamo nije normalno, čini mi se.“
“A šta ti se dogodilo, draga?“
“Pa, počnu te odmah zasipati glupim porukama.“
Ana se smijala: “Da, to ti je normalno tamo. A ti trebaš iz te gomile poruka naći nekoga s kime bi se upustila u razgovor, kužiš. Ili, ignorirati sve to i sama tražiti.“
“I tebi su se tako javljali?“
“Daaa, velim ti, to je normalno tamo.“
“Ne znam je li to za mene. A vidjet ćemo...“

Dosta gluposti za sada, posao čeka, odlučila je, ugasila laptop i sjela na kauč do hrpe bilježnica iz hrvatskog jezika koje su čekale čitanje i ispravak. Tipična sudbina nastavnika, rad kod kuće vikendom. Ispravljala je zadaće s jednom polovicom mozga, a s drugom je bila na tom čudnom portalu. Nešto ju je kopkalo. Nakon pete ili šeste bilježnice odustala je od kućnog rada, prebacila se opet za stol i upalila komp. Pisalo je: Imate 23 nove poruke.
Opet sličnog sadržaja:
Bok, umireš li od dosade?
Trebaš li nekoga za razgovor?
Sanjam te svaku noć.
Večeras sam slobodan, a ti?

Neki profili su imali i fotografije. Nekakve čudne, kao da su kopirane iz kataloga za mušku modnu odjeću. Krenula im je čitati profile, kao da su copy-paste jedan od drugog. Sva pod dojmom, opet je nazvala Anu i istresla joj hrpu teksta preko mobitela. A Ana je imala rješenje za nju:
“Navrati na pelinkovac.“
“I hoću, da znaš. I krećem odmah.“
Na stolu su već čekale gotove kave, boca pelinkovca i dvije čaše.
“Svi su solo, svi su menadžeri, svi iznadprosječno zarađuju, svi iznad 180 visoki i svi dobro izgledaju. Pa gdje su radnici i seljaci, gdje su ružni, niski, siromašni, oni s pivskim trbusima?“
Ana je imala već popriličnog iskustva u takvim stvarima, prošla bezbroj kava i nekoliko kraćih veza s muškarcima s Iskrice. Tamo si je nalazila muškarce za veze bez obaveze koje bi lako sklapala i još lakše raskidala.
“Dobro, draga, smiri se, molim te. Ne smiješ to sve tako ozbiljno shvaćati. Ti uletači će prestati za dan, dva, tri. Kako ti koja poruka dođe, staviš lika na ignore. I razradi svoj vlastiti profil, napiši nešto više o sebi. Ali piši istinito, jer ćeš se zapetljati u laži.“
“Misliš ona pitanja tipa koji film voliš, kako izgleda tvoj savršeni izlet, i te stvari?“
“Da. Ti se tamo zapravo trebaš prezentirati, pokušati prodati. I onda kreni u potragu. Ima i normalnih muškaraca, vjeruj mi.“
“Prodati?“
“A znaaam, zvuči ružno. Ali istina je. Kao u marketingu, radiš reklamu za sebe, jebiga.“
I popile su pelinkovac.

Kad se vratila kući, sjela je na kauč među rasute bilježnice koje su je čekale, nastavila pijuckati ostatke hladnog čaja i razmišljala: Marketing... pa nisam ja roba... ničija roba. A niti rob. Sjetila se svoga propalog braka u kojim se uvijek pomalo osjećala kao rob, a posljednjih mjeseci kao pravi rob u stalnom strahu. Suprug je bio vojnik. Uvijek je imao problema razlikovati dom od vojarne, nju od vojnika. Oduvijek je nastojala ne povrijediti njegovu mušku taštinu u uniformi, ugađati i prilagođavati mu se. Otišao je u vojnu misiju u Afganistan. Što je tamo doživio, nije nikad pričao. Ali se vratio kao promijenjen čovjek. Postao je jako razdražljiv, raspoloženje mu je naglo osciliralo između depresije, čudnog isforsiranog veselja i bijesa. U snu je izgovarao neke njoj nerazumljive riječi, često se budio. Priznao joj je da su mu dijagnosticirali PTSP i da ide na psihoterapije. Postajao je sve nepodnošljiviji i otvoreno agresivan prema njoj. Počeo joj je nalaziti mane u svemu, bacati čaše i tanjure po stanu. Počela ga se bojati, nije više znala kako se ponašati. Pokušavala mu je nekoliko puta objasniti da ne može tako više živjeti s njim i da želi razvod, a on bi se svaki put, ili rasplakao i preklinjao je da je voli i treba, ili razbjesnio i bacao predmete oko sebe. Kad ju je prvi put udario, pokrenula je tužbu za razvod. Sudski postupak bio je dug i mukotrpan. U konačnici ih je sud razveo i on je morao napustiti stan. Iako je već bilo prošlo nekoliko mjeseci od razvoda i njegovog napuštanja stana, on još uvijek nije prihvaćao činjenice, te bi je povremeno nazvao i zasipao pogrdama ili joj dolazio pred ulazna vrata i prijetio da stvar još nije gotova.

Dok je bila u braku, suprug je imao svoje dečke iz vojske. Dolazili su im kući, a njoj je bila muka od tih posjeta. Ona nije bilo toliko druželjubiva, nije imala svoje cure prijateljice. Imala je uvijek samo Anu. Nakon razvoda, nakon nekoliko mjeseci samovanja i praznog stana, sve češće joj je dolazila želja imati u tom lijepo uređenom stanu u manjoj, novijoj zgradi u sjevernom dijelu Zagreba, sa čijih prozora je gledala na Medvednicu i televizijski toranj na Sljemenu, neko normalno muško biće. Možda ne za stalno, ali barem povremeno. No, dosta o braku i muškarcima, pomislila je, i nastavila ispravljati zadaće.

U isto vrijeme, na drugom kraju grada, u dvosobnom stanu na osmom katu nebodera iz vremena socijalizma u Novom Zagrebu, u jednom od onih naselja u kojima ljudi žive kao pčele u košnicama, u sličnoj se situaciji nalazio i Sven. Četrdesetogodišnjak, tri godine stariji od Marijane, koji je sjedio u svojoj dječjoj sobi, također se prijavio na Iskricu i marljivo ispunio cijeli profil, ne bi li napokon našao srodnu žensku osobu. Nagovorio ga je njegov prijatelj Martin koji mu je često bio nešto kao life coach, netko tko ga bi ga s vremenom na vrijeme dizao iz depresije i životne izgubljenosti i ponovo postavljao na neki kolosijek. Poznavali su se još iz srednje škole. U slobodno vrijeme su zajedno gutali sve filozofe od Sokrata i Aristotela, preko Descartesa, do Kanta, Hegela i Marxa, i nadmudrivali se tko je od njih dvoje dublje dokučio misli velikih mislioca. Čak su dolazili i do zaključaka tko je od tih slavnih filozofa u bitnim pitanjima, kao što su razlog i smisao postojanja, smrt, Bog, moral, ljubav i istina, pogriješio. Razvijali su vlastite filozofske teze i zapisivali ih, što je sasvim u duhu filozofije i filozofiranja, i maštali o otvaranju vlastite filozofske škole. Zajedno su upisali, studirali i završili filozofiju. Ali je Martinu, za razliku od Svena, s vremenom postalo jasno da se od filozofije ipak ne može živjeti, te je nakon završenog fakulteta postao taksist.

Sven je i dalje maštao o filozofskoj karijeri, pisao godinama pametne članke i slao ih na objavu na razne časopise i portale, ali većinom bezuspješno. Jedno kraće vrijeme predavao je filozofiju u gimnaziji. Ubrzo nakon dolaska u školu, zločesti učenici su u njemu pronašli predmet za zajebanciju i priređivali mu skoro svakodnevno neugodna iznenađenja. Ubrzo je dobrovoljno okončao nastavničku karijeru, jer nije izlazio na kraj s učenicima. Sve te godine živio je, uglavnom u besparici, s mamom. Mami je doduše bilo žao da joj se sin nikako ne osamostaljuje, ali joj je majčinski instinkt govorio da se ipak treba brinuti o svom sinu. I on je bio svjestan da bi se u svojim godinama napokon trebao odseliti od mame, da ga mama tretira kao debila i malo dijete, da ga davi sa savjetima, uputama i pitanjima, da mu potajno kopa po stvarima. Ali s druge strane, život kod mame je bio praktičan. Imao je osiguran puni pansion koji se sastojao od tri obroka, servisa za pospremanje sobe i pranje rublja.

Onda je upoznao Ines. Brzo su se skompali i prohodali, te nakon svega nekoliko mjeseci vjenčali. Preselio se njoj u stan. Imala je računovodstveni servis. On nije imao blage veze o knjigovodstvenim kontima, bilancama i obračunima plaća, ali ga je ona nagovorila da pokrene guzicu, počne učiti računovodstvo i radili kod nje u firmi. On je s vremenom savladao potrebna znanja i vještine, ali ga taj svijet brojeva zapravo nikad nije zanimao. Kao što je Martin postao taksist, on je, eto, postao računovođa. Od nečega se moralo živjeti. Mama je bila malo tužna kad ju je sin napustio, ali valjda to tako ipak mora biti, pomislila je. Supruga Ines ga držala u strogom režimu, kako na poslu, tako i u privatnom životu. Bio je ono što bi se nazvalo papkom ili papučarom. I bio je svjestan toga. Taj odnos se osjetio i u firmi. Ines, jedna energična i konkretna osoba, očito u nekom trenutku nije više mogla gledati njegovu inertnu i pomalo izgubljenu pojavu, te mu je jednog dana usred firme, pred svim zaposlenicima sasula u lice da je kreten i ništarija, da će tražiti razvod, da se iseli iz stana i da je otpušten s posla. Kao da je očekivao da će do toga jedanput doći, ustao je, uzeo jaknu i bez riječi napustio ured. Svratio je do njihovog stana, strpao onih nekoliko osobnih stvari u kartonske kutije iz supermarketa, utovario ih u auto i završio opet kod mame.

U narednim tjednima vozao se besciljno biciklom kroz grad. Postupak razvoda ga je dodatno ubijao u pojam. Mama ga je bezbroj puta tješila i govorila kako je dobro da se riješio one vještice, da će sve biti u redu i kuhala mu jela koja je kao dijete najviše volio. I opet je bio mamin debil, sad još više nego prije odlaska u brak. Martinova uloga life coacha bila je tih tjedana traženija nego ikada. Na bezbrojnim kavama i sjedenjima po parkovskim klupama s bocom crnog vina, mješavinom filozofskih fraza o smislu ljudi i života općenito, i njega kao pojedinca posebno, potpomognuto raznim maštovitim psovkama, uspio ga je nekako dignuti mentalno na noge i uvjeriti ga da je on važna individua, da je problem naravno u svima i svemu oko njega, ali nikako u njemu samom, te da si traži drugu ženu u životu. I bio je jako ponosan na svoje psihološke vještine kombinirane sa znanjem iz filozofije.

Nakon Martinovog ispiranja mozga, Sven je odlučio biti čak sistematičan u potrazi nove žene. Martin mu je dao sve potrebne upute:
“Trebaš imati dobar profil, ispuni sva pitanja, reci što više o sebi. Ali samo ono pozitivno. Prikaži se u najboljem svjetlu. I plati članstvo. S besplatnim članstvom nemaš mnoge opcije.“
“Još i plaćati?“
“Da, rekli smo da ćeš se ozbiljno baciti na to. Tih nekoliko kuna možeš investirati.... Ili? Ako nemaš, dat ću ti ja.“
“Ma imam, ok, platit ću.“
“I budi aktivan tamo. Čuješ li? Ali nemoj blebetati gluposti.“
“Da, dobro.“

Marijana, inače strastvena džogerica, idućeg je jutra džogirala bez slušalica na glavi. Glazba joj tog jutra nije trebala, jer joj je svrha trčanja bila probati razjasniti svoj odnos prema traženju muškarca na Iskrici. Trčala je kao slijepac koji ne vidi ništa oko sebe, pritom se nekoliko puta skoro sudarila s pješacima i biciklistima, te ne pješačkom prijelazu skoro završila pod autom. Ljutit vozač je spustio staklo na prozoru i poslao je u rodno mjesto, a ona cijelu opasnu scenu uopće nije primijetila. Trčanje bez slušalica ponavljala je još nekoliko jutara, da bi otprilike trećeg jutra riješila da je Ana u pravu i da se mora primiti Iskrice. Kad se vratila kući, još znojna od trčanja, ubacila je dva tosta u toster, stavila vodu za čaj da se kuha, upalila komp i Iskricu.

Tih dana je Sven napokon odlučio početi pisati članak o kojem je već duže vrijeme razmišljao: U kojoj je mjeri pojedinac u uvjetima primitivnog društva u stanju razvijati vlastite slobodne misli. Smatrao je da kao filozof, ili barem nešto nalik filozofu, ima moralnu i intelektualnu obvezu otvoriti u javnom prostoru raspravu o toj temi. Ustvari, pitanje je glasilo: U kojoj su mjeri naše misli općenito slobodne i stvarno naše vlastite, a u kojoj mjeri pod utjecajem vanjskih okolnosti? Postoje li uopće potpuno slobodne i nezavisne misli? Odlučio je da već u startu zapinje na jednom od temeljnih filozofskih pitanja, te da mu to jutro možda ipak nije pravi trenutak za takvo teško gradivo. Nakon desetak minuta intelektualnog rada, prebacio se na Iskricu u nastavku potrage za ženom. Ili curom, ili partnericom? Što bi mu ta osoba zapravo bila kad bi je pronašao? Najbolje će biti da pitanje raspravi s tom osobom, ako je pronađe. Tako je zaključio. Uostalom, i mama mu je svakih nekoliko minuta kucala na vrata, što mu je polako ali sigurno dizalo živac. Kuc, kuc, kuc, kucalo je opet na vratima njegove dječje sobe.
“Daaaa.”
“Sveeen, želiš li kiflu? Bila sam u pekari.”
“Hvala, mamaaa. Ne želim.”
“Ali mliječnu kiflu...”
“Ne-eeee!”
“Dobro sineee.”
Nakon nekoliko minuta opet mama:
“A čaaaj?”
“Ne, mama, ništa ne želiiim.”
Niti taj tvoj glupi čaj, pomislio je tiho.
Na Iskrici ništa novo, niti jedne nove poruke nije bilo. Možda ženama nije zanimljiv? U nekom trenutku pretraživanja po tko zna koji put, jedan ženski profil mu je zapeo za oko. Odlučio je probati novi ulet. Dok je vani Sunce već visoko sjalo na kristalno čistom nebu, napisao joj je poruku:
- Dobro jutro, jesi pokisla?
Ubrzo je dobio odgovor:
- Ne, a gdje si ti to?
- U Zagrebu, a ti?
- Isto, ali sunčano je.
- Kako to, pa kiša pada.
- Ok, frajeru, ajd šetaj dalje, adio.
Uuuu, znači ni maštovitost ne prolazi, pomislio je. Tako je tog dana nastavljao nizati pokušaje i neuspjehe. Ista priča se ponavljala narednih nekoliko dana. Sve u svemu, nula bodova. Svakodnevno se čuo s Martinom i pričao mu svoje frustracije, a Martin, kao pravi life coach, ga je hrabrio:
“A jebiga, stari, ne može to prvog dana... Bit će to, stari, samo budi uporan. Pazi što ti ja kažem... Blizu si cilju, ne odustaj sad... Sa ženama je zajebano!”
Martin je često volio isticati kako ima iskustva i sa ženama i na Iskrici, volio se prikazivati kao veliki ženskar. Koliko je sve to zbilja bilo istinito, Sven nije baš bio siguran. Rijetko kad bi Martina sretao sa ženama ili čuo da priča o nekoj konkretnoj, a sa zadnjom ga je vidio davno. Možda prije pola godine ili godinu dana, ili čak više.

Jedino poduže tipkanje Sven je imao kad je naletio na prostitutku. Isprva ga je pokušala nagovoriti na seks za 500 kuna, koje bi trebao uplatiti u jednoj kladionici, te u kojoj bi nakon uplate dobio uputu kako doći do njenog stana. Nije imao nikakvih predrasuda prema tim ženama, ali niti namjeru plaćati za seks. Tipkanje je zatim krenulo u drugom smjeru. Zanimala ga je njena pozadina. To mu je bio prvi doticaj u životu s prostitutkom, pa makar virtualni. Ispričala, zapravo natipkala, mu je da ima unajmljen mali stan u Super Andriji, u kojem prima klijente. Da je po struci kemijski tehničar, da je samohrana majka s dvoje male djece, te kako ju je nesretan splet događaja doveo do toga da se bavi time. Da joj dolaze razni muškarci, da nekad zna biti sasvim ugodno, a ponekad tako odvratno da joj dođe da se ispovraća. Da trenutno radi kao prodavačica, da će uskoro napokon srediti svoje financijske probleme, i da tada planira prestati s pružanjem ljubavnih usluga. Na kraju su se lijepo pozdravili.

Sa šnitom tosta s pekmezom u jednoj ruci, i mišom u drugoj, tih jutara je prolazila kroz profile, čitala ih i selektirala. Zapisivala ih je na papirić i označavala ih sa “da” ili “ne”, ali uglavnom sa “ne”. Kad bi se javljala muškarcima, pozdravila bi ih, razmijenila nekoliko kratkih poruka da im utvrdi pismenost, te ako bi ocijenila da je osoba pismena i u stanju sastaviti nekoliko suvislih rečenica, tražila bi da muškarac pošalje sliku. Ukoliko bi muškarac poslao svoju sliku, i slika imala “prolaz” kod nje, uzvratila bi mu svojom slikom. S muškarcima, koji bi se izmotavali s porukama poput: Jel možemo još malo tipkati? Sorry, nemam fotku. Možeš ti prva poslati?, pozdravila bi se brzo. Možda malo okrutna metoda, ali željela je biti efikasna i nije imala volje niti živaca dopisivati se s nikim danima i tjednima, da bi na kraju cijela stvar pala u vodu zbog nečijeg izgleda. Smatrala je da izgled nije sve, ali da je bitan. I tko to negira, laže zbog vlastitog lošeg izgleda.

Jedan profil ju je posebno zaintrigirao. Čovjek nije bio menadžer, nije imao visoka primanja, nije naveo da izgleda iznadprosječno, ali se zato vidjelo da je čovjek vrlo pismen i da nastoji opširno odgovoriti na razna pitanja u svom profilu. I pisalo je da ga zanima filozofija. Moglo bi biti zanimljivo.
- Dobar dan, vidjela sam Vaš profil, čini mi se zanimljivim. Molim Vas javite mi se.
Njene poruke su uvijek bile pristojne, pristojnije nego što je bilo uobičajeno na tom portalu. I obraćala se svima sa “Vi“, smatrajući to jednim od osnovnih pravila kulture ponašanja kad su u pitanju nepoznate odrasle osobe, pa makar bile i virtualne. Jer iza svake virtualne osobe, stajala je negdje realna osoba. Sven nije mogao vjerovati kad je ugledao što piše na ekranu: Imate jednu 1 poruku. Po prvi put netko je njega našao i javio mu se. U tom za njega napetom i važnom trenutku otvorila su se vrata njegove dječje sobe i ugledao je mamu.
“Reci, mama.“
“Sven, idem do dućana. Trebaš li nešto?”
“Ne, hvala, mama.”
“Danas ću nam napraviti ćufte. To voliš? Ili?”
“Dobro, mama, može ćufte.”
“Ili želiš nešto drugo? Faširance možda?”
“Može, mama.”
“Da nam kupim ciklu? Cikla je dobra za krv.”
“Mama, bilo što, svejedno mi je. Oprosti, ali radim.”
“Dobro, sine.”
Volio je maminu kuhinju, ali stvarno nije bio pravi trenutak za raspravu o ručku. Situacija je bila suviše napeta. Napokon je mama nestala. Pretpostavila je da ga ometa u pisanju nekog od njegovih filozofskih članaka. Brzo je preletio njen profil. Svidio mu se: 37 godina, Zagreb, nastavnica, solo, voli prirodu, i tako dalje,... Morao je brzo odgovoriti.
Bok, drago mi je da si se javila. Enter. Hm, ne valja, možda bi se i on njoj trebao obratiti sa “Vi“. Brzo je obrisao poruku i napisao drugu:
- Dobar dan, drago mi je da ste se javili. I meni se sviđa Vaš profil. Volio bih Vas bolje upoznati.
- Lijepo, dakle 40 godina Vam je, solo ste, živite u Zagrebu i završili ste filozofiju?
- Da. Sve je točno što sam napisao u profilu. Na neki sam način samostalni filozof.
Nije još baš bilo jasno kako on to misli da je samostalni filozof, ali nije dalje ulazila u to pitanje.
- Ok, evo predlažem da budemo kratki. Možete li mi poslati svoju fotografiju, a ja ću zatim Vama svoju?
Lagala je, jer mu nije mislila uzvratiti svojom fotografijom, ako joj se njegova ne bi svidjela. Sven je ostao malo zbunjen, ovo je bilo neočekivano brzo. Nije bio pripremljen za razmjenu slika.
- Žao mi je, ali nemam fotku u ovom trenutku.
- Gledajte, ne da mi se trošiti svoje vrijeme. Odlučite se, želite li poslati sliku ili ne.
- Ali stvarno sad nemam.
- Ok, vjerovat ću Vam. Jednostavno se sada slikajte s mobitelom i pošaljite mi fotografiju na mail teacher.maryann@gmail.com.
- U redu, za desetak minuta šaljem.
Ovu šansu nikako nije želio propustiti. Naravno da je imao slika na mobitelu, ali koju poslati? Ili napraviti onaj glupi selfie u kupaoni pred ogledalom, na kojem bi se vidjela kupaona opremljena elementima od Jugokeramike iz osamdesetih? Ne, friški selfie treba. Popravio si je brzo kragnu od košulje i počeo isprobavati razne položaje glave i izraze lica. Malo ozbiljan, pa malo nasmijan, pa glavu ovako, pa onako... Nakon nekoliko minuta naslikavanja zaključio je da je to sve isti shit, da ona sigurno već nestrpljivo čeka ili tipka s drugima, i jednostavno je poslao nasumično jednu od slika. Pa što bude da bude. I čekao njenu reakciju.

Napeto je gledala u laptop iščekujući mail s njegovom slikom. Možda izgleda kao Hugh Jackman? Hmm, hmm... Svakakve misli i slike prolazile su joj kroz glavu. Bilo bi zgodno, pomislila je i smješkala se. Ali filozofi ne izgledaju kao Hugh Jackman. Ah... A umjesto slike stigao je mail od kolege vjeroučitelja:
- Cijenjena kolegice, želim Vas ovim putem obavijestiti da ću danas kasniti pola sata na nastavu. Potpis: fra Mijat Šipić, OFM.
Njen “omiljeni“ kolega, stariji franjevac dinarske fizionomije kojeg organski nije podnosila i kojeg pripadnost Redu manje braće nije sprječavala upucavati joj se redovito. Zadah mu je smrdio po alkoholu i imao je tipičan alkoholičarski crveni otekli nos. Kad bi se nasmijao, a volio se smijati, u oči bi upadao popriličan manjak zubi u njegovim ustima. Spadao je očito u one ljude koji su zubara viđali svega svake prijestupne godine. Uvijek bi se potpisivao s OFM, želeći time naglasiti svoju uzvišenost nad običnim kolegama. Sudeći po njegovoj tjelesnoj masi, više su ga zanimali pivo, vino i pršut, nego biblija i katekizam. Za jedan pršut je vjerojatno otpuštao teške grijehe. Fuj, odvratno, pomislila je. I zašto je uopće obavještava o kašnjenju, nije ona njegov nadređeni. Možda samo opet jedan od njegovih jadnih pokušaja komunikacije. Onda je stigao još jedan mail. Uspjela je vidjeti da piše nešto kao “Sven“ i “U prilogu šaljem fotku...“. Velikih očiju htjela ga je brzo otvorili, ali je u tom trenutku nestalo struje i laptop se ugasio. Njen laptop je imao pokvarenu bateriju i mogao je raditi samo priključen na utičnicu. Probala je na mobitelu, ali se fotka nije dala nikako otvoriti. Kakav peh.

Dok je Marijana čekala struju, gledala je kroz prozor na Medvednicu. Sjetila se odlazaka s roditeljima na Sljeme, i kako se kao dijete bojala vožnje žičarom, tim čudnim kućicama u raznim bojama koje su visile visoko gore u zraku među krošnjama stabala. Pokušala se sjetiti kad je i s kime zadnji put bila gore na planini. Sven je od uzaludnog iščekivanja Marijanine slike zaključio da njegova slika kod nje nije prošla, da mu je dosta frustracija i da ide raditi nešto korisno: Početi s čišćenjem uredskog prostora. Kad je svojevremeno izletio iz firme svoje bivše supruge, ostao je bez posla. Nakon što je pregrmio onu najgoru fazu mentalnog dna, thanks to Martin, odlučio je otvoriti vlastiti knjigovodstveni servis. Jer, eto, kao što je već i ranije bio zaključio, od nečega je trebalo živjeti. Pronašao je uredski prostor u prizemlju jedne zgrade, udaljene svega nekoliko minuta hoda od one u kojoj je živio. Praktično. I da, vrijedilo je pravilo “koliko para, toliko muzike“. Najam prostora je bio jeftin, ali prostor je zato bio vrlo skučen i u lošem stanju. Bio je prljav i pun raznog smeća. Sa zidova se ljuštila boja, pločice su na nekim mjestima bile popucale, a na nekim mjestima su virili razni kablovi i žice iz zida. Kad to sve sredi, pomislio je, trebat će nabaviti nekakav namještaj i informatičku opremu, uvesti internet i telefon i obaviti formalnosti oko otvaranja firme. I naravno, ono najbitnije, naći klijente. Ipak, jednu točku je imao već riješenu: Suradnice. Dvije mlade cure s tek završenim fakultetom, Maja i Edita, koje su radile u firmi njegove bivše supruge, obećale su mu se pridružiti kad otvori svoju firmu. Bez obzira što ih je uvjeravao da nije siguran hoće li im moći plaćati redovito plaću, one su bile dovoljno mlade i lude, i dovoljno su mrzile svoju šeficu da se nikako nisu dale odvratiti od prelaska u “Knjigovodstveni servis Sven Bartolek“. Njima je to bila svojevrsna avantura.
“Cure, jako je lijepo od vas da želite raditi kod mene, ali uopće ne znam kako će to ići. Hoću li imati za vaše plaće.“
“Ne brini, šefe, platit ćeš nas kako i kad ćeš moći“, odgovorila mu je Maja.
“Da, šefe“, potvrdila je i Edita.
“I ako će trebati nešto čistiti, pospremiti, tu smo. I donijet ću nam aparat za kavu i šalice“, dodala je Maja.
Edita: “A ja radio.“
“Joooj, cure, lude ste. Ali dobro, hvala vam. I ne zovite me šefe! Recite jednostavno Sven.“
“Dobro, šefe, sorry, Sven“, nasmijala se Maja.
Edita: “Šefe, možemo mi to.“
Kad je ušao u budući uredski prostor, Edita i Maja su bile već debelo u čišćenju, metenju i pranju poda. Oko njih kante, brisači poda, metle, spužve, krpe i deterdženti. Kao da su plesale dok su radile. Pokreti su im bili usklađeni s ritmom pjesme, jer Edita je održala obećanje i donijela radio:
Ja nisam kriva što je druga
I kad sve sa sebe skine
I što novom tetovažom
I kriješ moje ime
Moglo se već nazirati da će ta rupa od prostora u nekom trenutku postati ured. Mali ured, ali ipak ured. Cure su zapjevale u zboru:
“I poruku napisanu
Crvenim karminom
Kad novu sa bivšom prevariš
To je legitimnooo”
“Cure. Cureeeee, šta to slušate? Oh my God...“
“To je Aleksandra Prijović, šefe. Volimo sve što vole mladi“, podučila ga je Edita.
Radio je i dalje svirao:
Da mi je da osvane
Tvoja kosa na mom jastuku
Zauvek da ostane
Miris tela tvog u vazduhu

Struje nije bilo duže vrijeme, pa je Marijana imala vremena po stoti put u svom životu detaljno proučiti Medvednicu sa svog prozora. Kad je struja došla, skočila je za laptop i otvorila mail. Nije bio Hugh Jackman, već Sven Bartolek: Ćelav sa smeđom bradom i brkovima, u košulji s mustrom nalik na kuhinjske krpe. Vjerojatno je nosio preširoke traperice i ružne cipele, zamišljala si je. Imala je kratku raspravu sa sobom: Da-ne-da-ne-da. I konačno: Da, lik prolazi. Činilo joj se da zrači nešto pomalo naivno, ali toplo i ljudsko, tip dobrice. Mogao je stvarno proći kao filozof, nastavnik nekog društvenog predmeta ili pomalo rasijani znanstvenik.
- Zahvaljujem na fotki, ja sam Marijana, uzvraćam svojom i predlažem daljnju komunikaciju putem maila, napišite mi nešto više o sebi.
Napisala je, dodala svoju sliku u prilog i poslala mail. Sven je u pravom trenutku stišao radio kojeg su cure bile navile skoro do vrha, i čuo zvuk pristiglog maila na svom mobitelu. Izvukao ga je iz džepa i otvorio mail:
- Zahvaljujem na fotki, ja sam Marijana... bla...bla....
Otvorio je priloženu fotografiju: Gledala ga je zgodna žena s glatko ispeglanom tamnosmeđom kosom do ramena. Muškom mozgu je trebalo nekoliko trenutaka da procesuira ono što vidi, da zaključi da mu se ono što vidi jako dopada i da treba jako paziti kako će odgovoriti na njen mail da nešto ne zajebe.
- Drago mi je, ja sam Sven, zahvaljujem na fotki, slažem se s nastavkom komunikacije putem maila, uskoro više o meni, lp Sven.
To bi trebalo biti dovoljno pristojno. I sad je morao bježati kući na komp i razmisliti što i kako napisati više o sebi.
“Cure, moram brzo skočiti nekud. Vratit ću se kasnije. A ako ne, vi zaključajte kad budete gotove. I nemojte tu rintati do noći. E da, i tu vam je sto kuna, naručite si nešto.“

Činilo se da je Marijani i Svenu prvi korak uspio. Sven je brzo otišao kući. Uspio se neprimjetno provući kroz stan od ulaznih vrata do kuhinje, pa dalje do svoje dječje sobe. Uspio se spasiti od maminih ubijanja u pojam s njenim sitnim, ali mnogobrojnim savjetima za svakodnevnicu, kao i onim, po njoj, bitnim savjetima za ključna životna pitanja. Sve u svemu, sa savjetima bez kojih bi se njen sin, kako je ona bila uvjerena, slabo snalazio u životu. Spavala je. U kuhinji je natrpao na tanjur već davno ohlađene faširance i veliku žlicu pire krumpira, sjeo za pisaći stol i upalio kompjuter. Dok je jeo i razmišljao što bi Marijani napisao, pogled mu je šarao sobom. Jer uvijek kad bi razmišljao razgledao bi svoju sobu i sjetio se neke priče iz djetinjstva.

Njegova soba je po dizajnu namještaja i stvarima u njoj stvarno ličila na dječju sobu iz kasnih osamdesetih ili devedesetih. Za istim pisaćim stolom, za kojim je sjedio, još se kao dijete gnjavio s domaćim zadaćama. Na policama, za današnje pojmove neobičnih tamno-svijetlih kombinacija boja, nalazile su se razne igračke, plišanci i društvene igre. Tu su bile još i neke vazice i ukrasne figurice koje mu je mama stavila u sobu. Nije ih podnosio, ali ih nije micao, kako ne bi izazvao rasprave s mamom. Svaki put kad bi mu pogled pao na Monopoly, sjetio bi se kako su mu ga roditelji jedne davne godine, dok je još bio dijete, donijeli sa šopinga iz Austrije. Otkad je kao dijete Monopoly vidio kod susjeda, otkad je ugledao tu veliku ploču od čvrstog kartona sa svim tim šarenim motivima, tu hrpu novčanica, sitne zelene i crvene plastične kućice, tu količinu raznih kartica s brojevima i uputama, i velike plastične igraće figurice, shvatio je da je to nešto sasvim drugo od male igraće ploče od jeftinog savitljivog kartona i malih figurica u obliku vjeverica njegovog Čovječe ne ljuti se. Monopoly mu je postala luda želja, i gnjavio je roditelje, sve dok ga napokon nije dobio. Niti je znao kako se igra ta igra, a kamoli da je znao pročitati priložene upute na njemačkom jeziku. Ali sve ga to nije nimalo sprječavalo izmisliti neku svoju vrstu igre i igrati sam protiv sebe, preslagivati kartice s nerazumljivim njemačkim natpisima, brojati novčanice i pomicati kuće i hotele po ploči. S vremena na vrijeme, dok bi se druga djeca igrala vani pred zgradom, on bi u svojoj sobi izmišljao nove varijante i pravila igre.

Iako je namjeravao napisati joj samo suvisle podatke o sebi, iz sadašnjosti, a malo i iz prošlosti, i začiniti to sve skupa s nekoliko možda zanimljivih ili šaljivih detalja, shvatio je nakon petnaestak minuta pisanja da je sastavio cijelu filozofsku raspravu o sebi i svom životu. Poslati joj to ili ne? To što je napisao izišlo je iz njega samo od sebe, onako iskreno, onako kako on razmišlja, to je bio njegov mentalni svijet. Nema smisla se pretvarati, čovjek se može pretvarati jedno vrijeme, ali s vremenom to postaje naporno, čak neodrživo, a i providno. Odlučio je poslati što je napisao. Jer to napisano je bio on. Martin, koji je tih dana bio njegov najžešći navijač, informiran o cijelom tijeku događaja, napomenuo mu je strogo:
“Pazi, nemoj ništa pisati da živiš sa starom.”
“Pa... ok... neću...”
“Nemoj se zajebavati, stvarno ti kažem. Samo ćeš se sjebat s time.”
Poslušao ga je i nije napisao.

Marijana je imala open space stan, naslijedila ga je od roditelja. Sa stubišta se neposredno ulazilo kao u jedan od onih skupih apartmana s booking portala, u kojima prosječni građani zbog skupoće borave najviše tri noći, u kojim ne postoje odvojene sobe, već je sve u jednom velikom dvoetažnom prostoru sa stepenicama u sredini. Donji prostor je predstavljao veliki dnevni boravak, blagavaonicu i kuhinju, a gornji dio, kao da je bio na galeriji, predstavljao je ogromnu spavaću sobu. Jedino su kupaonica i WC bili odvojeni. Nije imala mnogo namještaja, niti predmeta na njemu. Smatrala je da je manje zapravo više. Osjećala je jednu slobodu u tom prostoru, obožavala je tu prostranost, u kojoj se čovjek ne osjeća kao u zatvorenoj kutiji. Dok je sjedila na kauču i gledala prema galeriji, pomislila je kako će jednom možda doći jutro kad će joj se s galerije smješkati muškarac. Uhvatila se kako si podsvjesno zamišlja Svenov lik na galeriji. Glupačo, što ti je, ukorila je brzo samu sebe, uopće ga ne poznaješ. Idi mu bolje napisati još nešto o sebi.

I napisala mu je kronološki životopis. Gdje i kad je rođena, koju osnovnu i srednju školu je pohađala i zašto i kako i koji su bili omiljeni predmeti, pa studij kroatistike, pa opet zašto i kako i što je voljela na fakultetu, a što nije, pa prošle i sadašnje hobije i zanimacije, tako nekako sve do danas. Ne baš suviše maštovito, ali zato detaljno. Školski. Smijala se samoj sebi, djelovalo joj je kao da je s interneta skinula šprancu za pisanje CV-a i detaljno je ispunila. Detalje iz svog braka nije spomenula.

Kroz naredne dane mailovi su im postajali postupno opušteniji, kraći, manje formalni, prešli su sa “Vi” na “ti”. Kako bi tko stigao, natipkao bi po nekoliko riječi na mobitelu. Umjesto suhoparne razmjene informacija, dopuštali su si malo po malo šale i zezancije. Nisu htjeli prenagliti, bojali su se nekog krivog koraka kojeg bi druga strana mogla pogrešno shvatiti, uvrijediti se ili naljutiti. Kad bi se ujutro probudili, kao nekoj vrsti ovisnika, prvi potez bi im bio pogledati mailove. Marijana se nadala da je on neće propitkivati za brak, a Sven da ga ona neće pitati kako točno stanuje. I kao da su imali prešutni dogovor, kao da su slutili da su im to nezgodne teme, nisu dirali u njih. Jednog nedjeljnog jutra, on je tipkao na mobitelu na balkonu, a ona na prozoru, Sven joj je napisao:
- Što vidiš s prozora?
- Medvednicu, Sljeme, šume.
- I što još?
- Sunce.
- I ja vidim Sunce. Isto to koje ti vidiš.
- Jeste sigurni, gospon filozof? :))
- Zapravo, nije sigurno. Možda nam se samo čini :))
Napisao joj je i pomislio, sad je pravi trenutak da je pita za broj mobitela, i dodao:
- Predlažem da to raspravimo telefonski :)))
Nastala je stanka u komunikaciji. Marijana je razmišljala da li mu dati broj moba? Ana joj je ranije savjetovala da za takav slučaj pripremi drugu SIM karticu, i da taj drugi broj koristi barem neko prvo vrijeme. Probala je napraviti šalu od situacije i uzvratila mu mail:
- Može, evo samo da skočim do kioska po drugi broj :)))
Brzo je nazvala Anu.
“Draga, znaš li koliko je sati??” pitala je Ana pospano ljutito.
“Da, znam, već je skoro deset. Slušaj sad, trebam hitni savjet!”
“Ajd, koji?”
“Lik želi da mu dam broj moba. A ja zaboravila kupiti drugu SIM karticu.”
“Bravo, učiteljice... Joooj, šta ću ja s tobom?”
“Dobro, reci mi da sam glupača, koza, ovca, ali mi reci što da radim.”
“A daj mu ga...”
“Sigurna si, sto posto?” pitala je Marijana sumnjičavo.
“Pa ne, ali na slici je djelovao normalno. I po onome što si mi pričala o njemu isto djeluje normalno. Daj mu broj, šta sad.”
“Aha... dobro... valjda si u pravu.... Ana, ako je neki luđak... joooj.... Idem, ajd, pusaaa. I ustani, vani sija Sunce.”
Sven je pročitao njen mail i razmišljao misli li ona to ozbiljno ili ne, ali ubrzo je stigao i Marijanin novi mail:
- To s drugim brojem je bila mala šala :))) A možeš li ti dati prvo svoj broj, pa da ja tebe nazovem?
Malo čudno, ali pristao je:
- Mogu (napisao je svoj broj mobitela)
- Hvala ti, nazvat ću te :))
- Kada?
- Evo uskoro, trebam kratku mentalnu pripremu :))

Sven jer gledao u Sunce i čekao da mu zazvoni mobitel. Marijana je s mobitelom u ruci kružila open space stanom i razmišljala kako započeti razgovor kad joj se Sven javi. Krenut će s nekom njemačkom forom, to će ga iznenaditi, pa će se oboje nasmijati, pa će tako krenuti razgovor... A ako ne, nastat će neugodnjak... Hmm, onda možda bolje neka druga taktika, hmmm, ma nebitno... Prilično je dobro govorila njemački, a zasluge za to je imala njena pokojna mama, profesorica njemačkog jezika koja je smatrala da je upravo njemački onaj najvažniji strani jezik. I to je Marijani već od njenih školskih dana redovito isticala.
“Njemački je svjetski jezik, Marijana.”
Marijana bi zakolutala očima i uzvratila: “Nije mama, nismo više u Austrougarskoj.”
“Najvažniji”, ponovila bi joj mama s dignutim desnim kažiprstom.
“Mama, ne mislim ići u Njemačku prati tanjure ili čistiti.”
“Da, da, najvažniji...”
Svjesna da joj mama ne zna govoriti engleski, Marijana bi joj u tim povremenim besmislenim raspravama o važnosti stranih jezika namjerno znala uzvratiti:
“Mom, English is the most important foreign language today.”
“Poslušaj što ti ja kažem. I ne budi bezobrazna.”
“No problem, dear mom.”
Stan im je uvijek bio pun Goethea, Schillera, Manna, Kafke, Rilkea i drugih pisaca. I koliko god se nekada rugala mami zbog njenog zastarjelog i pretjeranog shvaćanja važnosti njemačkog jezika, rado je čitala te knjige.

Utipkala je Svenov broj, pritisnula gumb za poziv, a on se istog trena javio:
“Molim?”
“Guten Morgen, Herr Philosoph.”
“E... da... bok... guten Morgen... Zimmer frei...”, pokušao je biti šaljiv.
Marijana je prasnula u smijeh: “U kojem si ti filmu? Pa nismo na moru.”
“Da, ali moj skromni njemački je više turistički... Na primjer: Ein Bier... Bitte zahlen... Predlažem da nastavimo na narodnom jezikom Hrvata.”
“Slažem se. I dakle, vidimo li isto Sunce?” pitala je Marijana.
“Ja bih bio sklon tome zaključiti da vidimo. Ali s različitih strana. Zvuči pametno, zar ne?” smješkao se Sven.
I Marijana se smješkala njegovom pokušaju da bude duhovit.
“Da, itekako... Isto Sunce... Sunce iznad Zagreba.”
“Ja gledam Sunce, a ono gleda tebe. I obrnuto: Ti gledaš Sunce, ono gleda mene. Sunce nam je vizualni posrednik.”
“Da, stvarno”, složila se Marijana s njim. “Na neki način je.”
I tako su otpočeli i vodili dobro raspoloženi jedan nesuvisli i besciljni razgovor. On je hodao u krug na balkonu, a ona ležala na kauču opkoljena nastavnim materijalima. Bilo je bitno pričati bilo što. Sve je bilo zanimljivo i smiješno. Nadovezivali su se u razgovoru, nije bilo onih neugodnih stanki u kojima netko ostane zbunjen ili nitko ne zna što bi rekao. Osjećali su se opušteno, kao da se poznaju već jako dugo. Dogovorili su se čuti opet istog dana popodne.

Kad se Marijanin suprug svojevremeno iselio, postupno joj se oslobađala glava od stalnih napetosti i crnih misli kako izdržati dan s jednim neuračunljivim čovjekom. Na um su joj počele dolaziti druge, nove, lakše misli. Dok je ležala na kauču, vrtjela je nove filmove u glavi i došla do zaključka: Ljudi koji konstruiraju mostove i ceste, električne centrale i aute su inženjeri. Neće se time baviti učitelji, ekonomisti ili liječnici. Ali kao da to pravilo ne vrijedi za pisce. Neki ljudi jednostavno krenu pisati, bez da znaju konjugirati glagole u pluskvamperfektu, i bez da ih to uopće brine. Neki od najvećih književnika s ovih prostora, Krleža i Andrić na primjer, nisu imali nikakvog formalnog jezičnog obrazovanja. Andrić je bio, tako je negdje pročitala, doktor filozofije, a Krleža je imao nezavršenu vojnu akademiju. A kako je ona ipak studirala jezik i književnost, i itekako znala konjugirati glagole u pluskvamperfektu, smatrala je da joj sljedeća etapa u životu mora biti da postane spisateljica. Ponosna na taj svoj zaključak, smijala se samoj sebi.
Oboje su nestrpljivo čekali da prođu makar dva-tri sata. Do tad je Sven odradio ručak s mamom. Mrzio je te zajedničke ručkove, naročito one nedjeljne, jer bi nedjeljom mama pekla i kolač, pa bi objed trajao duže nego inače. Mama cijelo vrijeme nije uvukla jezika. Prvo je hvalila svoja kulinarska umijeća, a zatim ga je po tko zna koji put pokušala ispitati o tome kako mu ide nova firma, ima li curu, a ako nema, radi li na tome. On je, kao i uvijek, uglavnom šutio i davao samo kratke i neodređene odgovore. Te nedjelje je imao dojam da druženje s mamom neće moći izdržati do kraja. Kad je mama nakon ručka donijela kolač na stol, bez riječi je ustao i otišao u svoju dječju sobu.
“Ali Sven, kolač...”
“Ne, mama, možda kasnije...”
“Sine, ako imaš nekih problema... tu sam... Ako trebamo razgovarati...”
Jer tu njegovu stalnu povučenost, mama, socijalna radnica u mirovini, je tumačila tako da njen sin očito ima problema, o kojim bi svakako trebao otvoreno razgovarati sa svojom majkom.
“Ne, mama, ne trebamo.”
I zatvorio je vrata svoje dječje sobe.

Marijanina situacija s ručkom je bila sasvim drukčija. Nije joj se dalo kuhati, niti je imala smisla za kuhanje. Hmm, pomislila je, to je jedno od onih situacija kad se postavlja pitanje što je uzrok, a što posljedica. Kuhanje je ne zanima, pa niti ne zna kuhati. Ili, ne zna kuhati, stoga je niti ne zanima. To pitanje će jednom dati Svenu na filozofsko razmatranje. U tom trenutku je na vratima zazvonio dostavljač s naručenim wokom. Za Marijanu je kuhao fast food restoran. Otvorila je vrata, a pred vratima je stajao Azijac sitne građe. Kako je često naručivala hranu, neke od tih sitnih dostavljača je već poznavala. Slabo su govorili hrvatski.
“Dobar daaan”, pozdravila ga je.
“Doobarrr... daannn,” ili tako nekako slično uzvratio je dostavljač skoro nečujno.
S leđa je skinuo veliku žutu kutiju, spustio je na pod, otvorio je i pružio joj je vrećicu s hranom. Nije znao reći cijenu, pa je prstom pokazao na račun. Probala ga je naučiti malo hrvatskog jezika i glasno rekla:
“A da. Pedeset kuna je to... pedeset... kuna. Fifty is pedeset.”
Sitni dostavljač je potvrdno klimao glavom. Zatvorio je žutu kutiju, nabacio je na leđa, nasmijao se, promrmljao nešto njoj nerazumljivo i brzo nestao stubištem. Grozno, pomislila je, jadni ljudi, došli su tu kod nas s drugog kraja svijeta zaraditi koju kunu, navodno su iz Nepala.

Popodnevni poziv bio je bez mentalnih priprema. On je nazvao nju.
“Molim”, javila se odmah, kao da je držala mobitel spremno u ruci.
“E bok.”
“Bok, kako si?” pitala je veselim glasom.
“Dobro, a ti?” odgovorio je sretan što ju je opet čuo.
“Jako dobro.”
U tom trenu čula je u mobitelu zvuk kao da kod Svena nešto škripi u daljini.
“Šta to škripi tamo kod tebe?” pitala ga je.
“Tramvaj prolazi.”
“A da, onda mi je poznat taj zvuk. Zapravo, kad čujem riječ tramvaj, cijela priča mi padne na pamet.”
Bacila mu je udicu.
“Koja?” pitao je.
“Zanima te? Stvarno? Mislim, malo je čudna priča.”
“Da, dapače, ispričaj.”
Yesss, zagrizao je.
“Pa dobro. Dakle: U jednom trenutku sam bila odlučila svoje formalno jezično obrazovanje primijeniti u praksi. Jer ako inženjeri projektiraju mostove i aute i kućanske aparate, onda mi se činilo sasvim logičnim da kao nastavnica hrvatskog jezika krenem pisati.”
“Sjajno, bravo. I kako ti ide? I gdje je tu sad tramvaj?”
“Čekaj. Nisam tad još imala ideju što i kako bi pisala. Ali jednog dana mi je sinula ideja. Dok sam se vozila tramvajem, stajala sam vozaču iza leđa i promatrala kroz staklo kako lijevom rukom stalno pomiče nekakvu ručicu naprijed pa natrag, ručicu koja je očito služila vožnji i kočenju. Iza stakla, u vozačevoj kabini se očito nešto događalo što do tada nikad nisam primjećivala. Zatim je naizmjence promatrala vozačeve radnje i putnike. Počela sam ih primjećivati, čuti, osjetiti. Stajali su, sjedili su, mirisali su, smrdili su...”
“... mirisali su, smrdili su...”, smijao se Sven.
“Pšššt, ne prekidaj... Da, mirisali su i smrdili su, bili su dotjerani ili neuredni, gledali kroz prozore, gledali u mobitele, pričali ili šutjeli, gurali se prema vratima. Svatko od njih je imao svoju životnu priču. U tramvaju se očito nešto događalo, nešto s mnogo sitnih detalja koje do tada nisam svjesno uočavala. Kad sam izišla iz tramvaja odlučila sam ubuduće vrlo pažljivo promatrati putnike i vozača, i pamtiti sve detalje. To mi je trebalo biti gradivo za pisanje priča. Možda čak romana. Bedasto, zar ne?”
“Ma neee, baš je fora. By the way, ona ručica se zove kontroler. A kako ti ide pisanje? Sigurno dobro...”
“Otkud znaš da se to zove kontroler?”
“Znam, pričat ću ti. Isto malo luda priča. I kako ti ide pisanje?”
“Ma nikako, ali znala sam da ćeš to pitati. Ne znam si ni sama objasniti. Ali ajd daj sad ti svoju priču.”
“ I još proučavaš ljude dok se voziš?”
“Ma neee, ne više. ajd počni.”
“Pa evo... Tramvaji su me počeli zanimati još kad sam bio dijete. Pojma nemam zašto. Svaki odlazak tramvajem u grad sa starcima bio mi je veliki doživljaj. Ako je ikako bilo mjesta, stajao sam iza vozača i gledao šta radi, kako okreće polugu, zapravo taj kontroler, koje gumbe pritišće, kako otvara vrata, prodaje karte. Skužio sam i da postoje razni tipovi tramvaja i njihove razlike. Neki tramvaji su imali pedale kao auti, to su bili češki, ti su mi bili favoriti. Znao sam da želim postati vozač tramvaja kad budem veliki.”
“Preslatko, i jesi li ikad sam vozio?”
“A nisam... E, a kad sam krenuo u srednju školu, počeli su mi kupovati mjesečni pokaz. Od tad sam slobodno vrijeme praktički provodio u tramvajima. Vozikao sam se na sve krajeve grada, učio napamet sve linije i stanice. Novi Zagreb, Dolje, Ljubljanica, Črnomerec, Žitnjak, joooj, kad se sjetim. Znao sam na kojoj liniji vozi koji tip tramvaja, s koliko prikolica, koliko traje vožnja. Proučavao sam pruge, skretnice. I sve sam crtao i zapisivao. Doznao sam da je tramvaj nekad vozio i na Mirogoj.”
“Testirat ću te jedan dan,” upala mu je u riječ smijući se.
“Može, profesorice. Takvi podaci se ne zaboravljaju... Čak sam i učio za školu u tramvaju. Kad bi škola bila popodne, ja bih sjeo po dva sata prije nastave u tramvaj, vozio se gradom i štrebao... Eto...”
“Nisi tad baš bio normalan, ili?”
“A očito nisam. I dugo me to držalo, a moji nisu nikad skužili moja putovanja. Ali... pada mi na pamet: Možda da to ponovimo jednom zajedno, ti bi dobila inspiraciju za roman, a ja ti objašnjavao kontrolere i skretnice”, nasmijao se.
“Ma nemoj.”
“Da, da, mogli bi.”

Oko vožnje tramvajem se doduše nisu dogovorili, ali su se zato dogovorili nazvati se sutradan ponovo. Marijana je imala prijepodne nastavu, pa je Svenu obećala pronaći u nekoj pauzi između dva školska sata barem nekoliko minuta za kratki poziv. Ušli su u onu fazu kad dvoje ljudi koji su se upoznali osjećaju da ono nešto visi u zraku, i misle da neće izdržati dan, ako se ne čuju makar jedanput dnevno. Čak iako si , što je čest slučaj, nemaju stvarno ništa suvislo za reći. Bili su u onom mentalnom stanju kad se živi i broji vrijeme od poziva do poziva. Sven je pokušao napustiti stan bez doručka, ali to nije promaknulo njegovoj brižnoj majci, pa mu je, dok je brzinski obuvao cipele na hodniku, ona još brže napravila sendvič i gurnula mu ga u ruku.
“Moraš jesti, sine, doručak je najvažniji. I nemoj piti puno kave, to nije zdravo.”
“Da, da, mama... da, da...”, uzeo je sendvič i nestao.

Svratio je u “Bolji život”, svoj uobičajeni kafić smješten u prizemlju jedne duge stambene zgrade, u kojem su se nizali kafići, frizerski saloni, kladionice, tobacco shop, njegov budući knjigovodstveni servis i još neki lokali koje nije upamtio. “Bolji život” bio je jedan od onih mnogobrojnih kvartovskih kafića koji je živio od nekoliko stalnih gostiju, ljudi koji bi dolazili iz okolnih zgrada kako bi ubili vrijeme ili pobjegli iz stana. Možda mu je vlasnik ciljano odabrao naziv “Bolji život”, zato što je svojim gostima htio pružiti bijeg od stvarne svakodnevnice i barem nakratko nešto kao privid boljeg života uz kavu, pivu, cigaretu, novine i televizor velikog ekrana na zidu, na kojem bi se vrtio neki strani sportski program. Sven tu nije tražio bolji život; taj kafić mu je jednostavno bio praktičan, svega nekoliko desetaka metara udaljen od njegovog uredskog prostora.

Dok je razmatao mamin sendvič iz papira, konobar mu je, kao već ustaljenom gostu, pripremao produženu kavu bez mlijeka. U glavi je planirao naredne dane: Slaganje namještaja, računala, treba kablove za mrežu provući, lik iz telekoma bi trebao danas doći zbog interneta, Edita i Maja će doći,... dok mu konobar nije prekinuo misao.
“Izvolite, Vaša kafica, gospodine”, poslužio ga je konobar s neobično mekanim ženskastim glasom i blagim osmijehom na licu.
“Aha, hvala.”
Mrzio je bespotrebne deminutive. A kavica, odnosna kafica, je bila takav jedan. To je kava, ili ako baš želi, kafa, pomislio je. Mladi konobar vitke građe uvijek bi nosio uske majice i uske hlače, i čudno bi mijesio bokovima dok bi hodao. Lik je, koliko je Sven shvatio, bio peder. Jer jednog jutra kad mu je donio kavu za stol, i kad je već znao da mu je Sven česti gost, predstavio se.
“Izvolite, Vaša kafica, gospodine... Da se upoznamo... ja sam Radule iz Beograda... dečko mi živi u Zagrebu, pa sam se doselio.”
“Aha, drago mi je, Sven. Radim tu u blizini.”
“Lepo, lepo...”
“I, sviđa Vam se Zagreb?”
“Da, mnogo je lep grad.”
Ako je istina da je u gay vezama uvijek jedan od partnera žena, a drugi muškarac, razmišljao je Sven, onda je Radule sigurno žena. Baš ga je kopkao to pitanje, ali se nije usudio pitati ga. Možda ga je čak još više zanimalo kako li se osjeća kao homoseksualac u ovoj zemlji. Oprostite, ono, čisto iz znatiželje pitam, jeste Vi žena u vašoj vezi? I kako se osjećate kao gay? Kako bi Radule reagirao? Kako god, zaključio je, u ovom primitivnom “regionu” sigurno nije jednostavno otvoreno živjeti istospolnu vezu. Jutros Svenu nije bilo do priče, htio je što prije doći u firmu. Popio je kavu, pojeo sendvič, ostavio deset kuna na šanku, pozdravio ga i otišao. Radule mu je klimnuo glavom s blagim smiješkom na licu.

Pred firmom su već čekale Maja i Edita. Bile su tih dana na godišnjem odmoru, pa su mu volonterski pomagale u sređivanju budućeg prostora.
“Bok, vas dvije. Danas bi trebali početi sastavljati namještaj. Onda kompjutere i tako to. I iz telekoma su se najavili za danas.”
Kad su ušli u prostor, cure su počele razvaljivati sve kartone i ubrzo se našle u beznadnom mnoštvu raznih drvenih dijelova, vijaka, okova, uputstava za sastavljanje.
“Šefe, kako ćemo mi to sastaviti?” pitala je Maja dok je držala u ruci papir s uputstvom za sastavljanje ladičara.
Sven je imao je nešto alata i bio je vješt u zanatskim radovima. Pokojni otac ga je, za razliku od mame, naučio neke korisne stvari. Ispraksao se i u firmi bivše supruge, gdje je osim što radio kao knjigovođa, bio još i katica za sve radove i popravke.
“Lijepo ćemo, jedno po jedno, sve je nacrtano u uputama. Ali ne otvarajte sve kartone odjednom i nemojte mi ništa pomiješati. Vas dvije mi možete gledati u upute i dodavati dijelove.”
“A kako se gledaju te upute?” pitala je Maja.
Sven joj je uzeo uputstvo za sastavljanje ladičara iz ruke i gurnuo joj ga pod nos:
“Evo, na primjer, gledaj tu: Ovo će biti ladičar. Prvo uzmemo dvije bočne stranice A, pa ide gornja strana B, onda nam trebaju četiri vijka F, pa onda ide donja strana D, pa vijci H... Eeeee, haloo, gledaj tu šta ti pokazujem.”
Maja je, čim je čula A, B, F, D, H... uzdahnula je, odustala i pogled okrenula van kroz izlog. Ured je bio s prednje strane ostakljen, pa se moglo dobro pratiti događanje vani na ulici.
“Ok, ništa... sam ću ja to”, uzdahnuo je i on. A cure su upalile radio. Uvijek istu stanicu:
Da mi je da osvane
Tvoja kosa na mom jastuku
Zauvek da ostane
Miris tela tvog u vazduhu
Da je sreće, da si moje prolеće
Da te ženim s jеseni, s jeseni
Pozvao bih sto svirača
Tamburaša i trubača
Dok je sastavljao sav taj namještaj, njihov šef se nalazio u raznim pozama: Čas je sjedio na podu, čas klečao, čas stajao, čas nestajao pod stolovima, čas je šarafio, čak kuckao, ali mic po mic, nastajali su komadi namještaja. Cure su bile iznenađene. Zazvonio mu je mobitel. Skočio je do njega, vidio tko zove i brzo izišao van pred vrata. Cure su se pogledale. Sven je inače uvijek telefonirao uvijek pred njima. A sad, tko ga to zove da ide van razgovarati?
“Ljubavnica”, nasmijala se Edita.
“E da, moguće... Ali... Ma neeee, on je razveden.”
“Ali možeš imati ljubavnicu i ako si razveden”, ustrajala je Edita.
“Ne ljubavnica je samo, ako je sa strane.”
Edita nije više bila sigurna: “Nije, ljubavnica je ako se samo seksaš s njom, bez obzira je li oženjen ili nije.”
“Vidi šefa, smije se.”
“Da, fakat. Neka ženska je u pitanju. Točno mu se vidi.”
Kad se Sven nakon nekoliko minuta s vidno poboljšanim raspoloženjem vratio u ured, cure su se probale suzdržati da ne prasnu u smijeh. Nije im uspjelo i nakon dvije, tri sekunde glasno su se nasmijale.
“Cure, šta smiješno, je li?”
“Ništa šefe, sorry, lijep je dan, eto...”, odgovorila je Maja.
“Nemojte me zajebavati. Šta je tako smiješno?”
Edita se odvažila: “Šefe, to s kim si pričao, jel ti to bila neka nova ženska?”
Pokušao se uozbiljiti i rekao strogim glasom: “To – se – vas – ne – tiče! Tako! I sad moram dalje na posao. A vas dvije, evo vam novac i nabavite nam negdje nešto jestivo. Gladan sam.”
Cure su se samo smješkale. Bile su sigurne da su u pravu.

Sven se opet podvukao pod jedan od stolova koje je sastavljao. Cure su nestale u potrazi za toplim obrokom, pa je mogao prestati glumiti ozbiljan izraz lica i prepustio se širokom osmijehu od uha do uha. Dogovorio je s Marijanom prvi spoj uživo. Već je bio isplanirao dan, vrijeme i neko finije mjesto za izlazak. Ali ispalo je drukčije.
“Volio bih te pozvati na kavu”, predložio joj je dok je telefonirao s njom vani ispred ulaza.
“Ooo, to je lijepo od tebe, vrlo rado.”
“Pa evo predlažem možda sutra da se nađemo, znam jedan zgodan kafić tamo blizu...”
“Sven, imam ideju. Ionako kasnije prolazim blizu tvoje firme, pa ako ima tamo neki kafić? Mislim, bilo bi nam praktično”, upala mu je u riječ.
“Aha, tu kod mene?”
Jedini poznati kafić u blizini firme mu je bio “Bolji život”. Tamo uglavnom nema puno gostiju, bit će upadni, razmišljao je. Da idu tamo? Da ih Radule snima i promatra? Svaku riječ će im čuti i shvatiti da se friško upoznavaju. Ufff...
“I? Reci nešto. Ne mora biti ništa posebno. Nisam baš tako fiiiina dama”, smijala se Marijana kroz mobitel.
“A sutra, mislim, mogli bi onda...”
“Sven, ne filozofiraj, molim te. Sutra je sutra. Danas popodne oko dva. Gdje ćemo se naći kod tebe blizu posla?”
“Ok, kafić se zove ‘Bolji život’, objasnit ću ti gdje je.”
Provlačio se između namještaja. I dalje sa širokim osmijehom na licu, veselio se neplaniranom susretu, a ujedno i smijao situaciji kad ih ugleda Radule. Samo da mu iz telekoma ne dođu baš u to vrijeme, to bi mu pokvarilo prvi dejt.

Maja i Edita su se vratile s hladnim pizzama, kao da su s njima obišle pola grada. Nije ih bilo više od sat vremena, tko zna gdje su još sve bile nakon što su pokupile pizze u pizzeriji. Ali Sven nije ništa komentirao, jeo je hladnu pizzu i gledao vrijeme na mobitelu. Bilo je deset do dva kad je zazvonio. Na liniji je bio tehničar iz telekoma i javio da stiže za nekoliko trenutaka. U najnezgodnijem trenutku, pomislio je Sven. U dva je mislio biti u “Boljem životu”. Ali telekom nije pametno odgađati, tko zna kad će opet doći, bolje zamoliti Marijanu da malo pričeka. Bolje pokvariti dejt, nego biti još danima bez interneta. Nazvao je Marijanu, koja je već stajala vani ispred “Boljeg života” i gledala znatiželjno kroz izlog.
“Bok, gdje si?”
“Bok, tu pred ‘Boljim životom’”, javila se Marijana.
“Sorry, neugodno mi je, ali evo baš će mi sad doći netko iz telekoma, pa ako nije problem, malo ću zakasniti.”
“Aha, ma sve ok. Malo ću prozujati do tada”, odgovorila je.
“Ne ljutiš se?”
“Ma neee, sve ok. Gledam izloge. Možda dobijem ideju za pisanje knjige”, nasmijala se.
“Ok, sorry, još jednom. Evo, brzo ću, nadam se.”
Radule ju je već bio primijetio ispred izloga i bacao joj smiješak. Čudan lik, pomislila je, nekako izgleda kao da je gay. Odlučila je prekinuti mu buljenje u nju i odšetala. Rijetko kad je zalazila u kvartove prepune zgrada u kojima ljudi žive kao u košnicama na deset, dvanaest ili još više katova, između kojih su deseci ili stotine auta parkirani jedan pored drugog kao veliki žohari. Dignula je glavu i pažljivo promatrala to za njene pojmove nepregledno mnoštvo prozora različitih okvira i boja, balkona koji stanarima, osim za sušenje rublja i pušenje, služe i kao spremišta za stare ormare, hladnjake, pribor za čišćenje stana i bicikle. Promatrala je sve one ružne instalacije klima uređaja različitih modela i marki koji su visili na zidovima ispod, iznad i pored prozora, murale na zidovima, betonskim stupovima i kućicama trafostanica. To mora da su socijalna žarišta, ambijent dobar za knjigu, činilo joj se, ali vjerojatno će joj pisanje tek krenuti za rukom kad se emotivno sredi, kad nađe novog muškarca. Jedan dečko obrijane glave, odjeven u majicu bez rukava i poderane traperice, prošao je pored nje i primijetio kako dignute glave zamišljeno proučava okoliš.
“E stara, kaj blejiš?”

Tehničar iz telekoma je ubrzo stigao u Svenovu firmu, spustio veliku torbu na pod, počeo vaditi kutiju s routerom, kablove i alat.
“Oprostite, koliko mislite da će trajati?” pitao ga je Sven.
“Paaa, kojih petnaestak munuta, ako sve prođe dobro. Ali nikad se ne zna. Znate kako je s tehnikom”
“Hmm, da...”
Prošlo je skoro pola sata, tehničar je i dalje pokušavao natjerati router da radi, Edita i Maja su se još uvijek borile s velikim pizzama, a Sven je živčano šetao u kroz ured.
“A nešto ga konfiguracija zeza... gubi IP adresu...”, mumljao je tehničar.
Začuo se zvuk vrata, Sven i cure su pogledali prema vratima, ušla je nepoznata žena.
“Dobar dan želim”, pozdravila je.
Cure, s punim ustima pizze, promrmljale su zajedno kao u zboru nešto nalik na “Dobar dan.”
Sven je ostao ukipljen. Nakon dvije ili tri sekunde uspio je izustiti:
“Dobar dan... izvolite... Zapravo, bok”, nasmijao se.
Približila mu se, ispružila ruku i rekla: “Ja sam Marijana.”
Također joj je pružio ruku i uzvratio: “Ja sam Sven, drago mi je.”
Približio joj se i šapnuo: “Možemo li izići van?”
Iskesila mu se: “A... ne želiš me predstaviti svojoj ekipi?”
“Možda neki drugi put, ne sad”, otvorio je vrata i lagano je izgurao.
U toj čudnoj situaciji nisu se uopće stigli međusobno odmjeriti od glave do pete. Iako, možda je Marijana stajala već neko vrijeme neprimjetno vani ispred ulaza proučavajući Svena onoliko koliko ga se moglo izvana vidjeti između svog tog namještaja. Ali on nju nije uspio odmjeriti. Pojavila mu se kao da je pala s neba. Kad su izišli pogledao ju je:
“Pa nisam te baš očekivao... ”
“Ha, iznenadila sam te, baš mi je drago. Htjela sam vidjeti tu tvoju firmu”, smješkala se.
Tehničar je izvirio glavu kroz vrata i prekinuo ih u pokušaju razgovora.
“Gospon, evo gotovo je, internet radi.”
Sven mu je potpisao je neke obrasce, zatim je tehničar nestao.
“Dobro, sad možemo na kavu”, odahnuo je Sven.
“Da, ajmo.”
Maja i Edita su cijelu scenu pažljivo promatrale. Malo su im gljive padale s pizza i sir im se razvlačio. Sven je još brzo zavirio u lokal i dao im kratke upute.
“Cure, idem van, vi isprobajte internet i wifi do tada.”
One su klimnule potvrdno glavama.
“Ajmo, bježimo odavde”, rekao je Marijani.

U tih nekoliko koraka od Svenove firme do kafića su se na brzinu odmjerili, ulovili se u odmjeravanju i nasmijali.
“Ti me mjerkaš”, primijetila je Marijana.
“Ne, ti mene”, odgovorio je Sven.
“Ja tebe?” čudila se kao.
Sven je bio u odjeven u ofucanu kariranu košulju i cargo hlače, zapravo prilično neprikladnu kombinaciju za prvi spoj, a Marijana u sako, bluzu i traperice, business casual kombinaciju koja prolazi na poslu i u slobodno vrijeme. Stigli su do “Boljeg života”, ušli i sjeli za stol. Bili su jedini gosti. Radule je stajao iza šanka i pozdravio ih, naravno opet s nekakvim čudnim smiješkom. Jesu li stvarno izgledali kao friški par, kao par u nastajanju ili nešto u tom smjeru? Ili je Radule imao neko šesto čulo za to? Nije ih uopće pitao što žele popiti. Jednostavno je došao do njihovog stola i rekao mirnim glasom da će im napraviti nešto lijepo, nešto posebno. Marija i Sven su ga začuđeno gledali i nisu odgovorili niti jednu riječ. Kad je Radule otišao od njihovog stola, Marijana je Svenu šapnula u uho:
“Može li biti da je lik gay? Nekako mi djeluje.”
“Da, mislim da je. Ali kasnije ćemo o tome.”
“Dobro.”
Nisu bili sigurni o čemu pričati, ali su bili sigurni da su kao na pladnju, da ih Radule pomno promatra dok radi nešto skriveno iza šanka. Otpočeli su lakši razgovor, pričali su nešto nesuvislo, čisto da ne sjede kao dvije ukočene mumije.
“I kako napreduju radovi u firmi?”
“Pa ide, skoro gotovo. Uskoro počinjemo s radom, s knjigovodstvom. Kako je kod tebe u školi?”
“Uvijek isto, rijetko tko voli hrvatski.”
“A kako Sunce, vidiš li ga ujutro?”
“Ono iznad Zagreba?”
“Da, baš ono. Ono što nas oboje vidi.”
“O da, da, vidim ga redovito”, nasmijala se.
Radule im je donio kave s mlijekom, a u pjene od mlijeka ucrtao je lijepe mustre, srca. Donio je tanjur s lijepo aranžiranom mješavinom keksa. I svijećnjak sa svijećom. Zapalio je svijeću.
“Izvolite... i uživajte.”
“Hvala”, odgovorio je Sven.
Ostali su malo zbunjeni, ali ugodno iznenađeni. Radule se vratio iza šanka. I nestao. Bio je svjestan da im je ta kava važna i da im on smeta. Oni su shvatili da je Radule namjerno nestao i nasmijali se.
“Sorry što ovako izgledam, radimo tamo već danima, vidjela si. I sorry za kafić, ne znam niti jedan drugi tu”, opravdavao se Sven za situaciju.
“Ma sve u redu. Da sam planirala s tobom na gala večer, javila bih ti barem dva dana ranije. Ali dobili smo ipak malo romantike.”
“Da...”
Uzela je keks s tanjura, primakla ga Svenu do usta, on je odgrizao polovicu, a drugu polovicu je pojela ona. Zatim je on uzeo drugi keks s tanjura, primaknuo ga Marijani do usta, ona je odgrizla polovicu, a drugu polovicu je pojeo on. I tako su se naizmjence častili s keksima, pijuckali kavu i smješkali.
“Mljackaš”, opomenula ga je Marijana.
“Ne, ti mljackaš.”
“Ne, ja sam fina.”
“A oprosti, ti si dama.”
“Da, Herr Philosoph to očito teže uočava.”
“Moje isprike. Entschuldigung, bitte.”
“Noch einen Keks?”
“Vrlo rado, Frau Marijana.”
“Mmm...”
U tih otprilike pola sata koliko su se zabavljali razgovorom o svemu i svačemu i zajedničkim kušanjem raznih vrsta keksa, nekako su im stolice bile sve bliže i bliže. A i lica. Činilo se da bi mogao pasti prvi poljubac. Ali onda su ušla dva druga gosta u kafić, pa se i Radule odnekud opet stvorio, i oni su odlučili otići. Radule nipošto nije htio naplatiti kave i kekse.
“Molim Vas, kuća časti. Bilo mi je zadovoljstvo.”
“U redu, hvala Vam još jednom, i vidimo se. Doviđenja.”
“Doviđenja, prijatno.”

“Moram u školu, a ti sigurno natrag u firmu. Bilo mi je jako lijepo s tobom, hvala ti na druženju, vidimo se, čujemo se”, pozdravila ga je Marijana kad su izišli van iz kafića.
Nije mu se baš žurilo natrag u firmu, ali da, čekao ga je posao.
“I tebi hvala na ugodnom druženju, i meni je bilo jako lijepo s tobom. I naravno, vidimo se i čujemo se.”
Dala mu je kratki poljubac i dodala još: “Bok, vidimo se.”
Htio joj je uzvratiti poljubac, ali bila je prebrza. Već je nestala.
“Bok”, uzvratio je Sven, ali vjerojatno ga nije više čula.
Nije morala u školu, ali je morala razmisliti o svemu. Palo joj je na pamet da se već dva dana nije čula s Anom. Otkako joj je krenulo sa Svenom, uopće je nije zvala. A niti Ana nju. Možda je i Ana bila zaokupirana nekim novim muškarcem, osmim po redu ove godine... ili tako nekako, ako je dobro brojala. Vrativši se kući, skuhala je čaj, sjela na kauč i razmišljala. Činilo joj se da bi se stvar sa Svenom mogla razviti u nešto ozbiljnije. Razne misli su joj prolazile kroz glavu, krenula je voditi monolog:
“Simpatičan je, djeluje uravnoteženo, smireno, obrazovano. Ok. Intelektualno smo na istoj valnoj dužini, ili sličnoj. Ok. To je važno jednako kao i emotivna povezanost i fizička privlačnost. Što sad pametuješ? Pa eto, pametujem. I da, taj intelektualni dio je bitan. Je. Baš kao i izgled. Ako ti izgled ne paše, nema fizičke privlačnosti. A ako si s nekim na različitim valnim dužinama, neće biti zajedničkih interesa, nećeš imati s njim o čemu pričati.”
Sad je već ležala na kauču.
“Više je tip knjige nego janjetine”, nastavila je monolog.
Pokojna mama bi uvijek govorila kako je u ovom gradu došlo do promjene strukture stanovništva, kako ljude sve više zanima janjetina, a sve manje knjiga. Sklapale su se oči.
“Po pojavi nije baš tip Hugha Jackmana, ali nebitno. Možda je malo neuredan. Kako li izgleda bez brade?”
Počeo ju je hvatati san.
“I kao da zna šarafiti namještaj, to je jako praktično. Grozno, baš si proračunata, Marijana.”
Sve u svemu bila je zadovoljna kako stvari teku. Sve je tiše i tiše govorila i polako utonula u san.

Sven se vratio u firmu. Maja i Edita su ga izvijestile da internet radi. Nastavio je dalje sastavljati namještaj, zatim postavljati kompjutere, printere, hladnjak. Vadili su registratore iz kutija i slagali ih na police. Maja je skočila do svoje kuće i donijela obećani aparat za kavu i šalice. Pospremali su još zadnje sitnice. Od sutradan je knjigovodstveni servis trebao početi s radom. Neki klijenti, koje je poznavao iz firme bivše supruge, obećali su prijeći kod njega kad počne s radom. Za početak, dakle, ne tako loš start u poslovni život. Cure je cijelo vrijeme mučilo pitanje, tko je bila žena koja se pojavila i s kojom je Sven zatim nestao.
“E šefe, možemo li nešto pitati?“ odvažila se ovaj put Maja, smatrajući da joj donošenje aparata za kavu dopušta privatna pitanja.
“Pitaj, samo nemoj neke škakljive teme“, smješkao se Sven.
“Pa... znači... Edita i ja se pitamo tko je ženska koja je tu bila.“
Probao se uozbiljiti: “Već sam rekao: To – se – vas – ne – tiče!”
I onda se samom sebi nasmijao, a cure njemu. Svi su se smijali.
“Ok, dakle, ovako... ne znam ni ja još. Prohodali smo... valjda... A što će biti dalje, ne znam. Eto, dosta sad.”
“Zgodna ti je ženska, šefe. Jesi se zaljubio?” pitala je Maja.
“Rekao sam da je dosta.”
I opet su se svi troje nasmijali.
“I još nešto, sutra počinje ozbiljan život. Radit će se od osam do četiri, ako treba i prekovremeno, pauza pola sata, a radio će svirati stišano. Naročito sad na početku nam je svaki klijent bitan.”

Kod kuće je ležao u ružnim cargo hlačama na svom dječjem krevetu i sređivao misli. Od sutra će opet biti knjigovođa, a i direktor. Krenut će taj biznis već nekako. One dvije klinke ga malo zezaju, ali ne zamjera im, ok su cure. Upoznao je napokon Marijanu uživo. Doduše pod malo čudnim okolnostima, ali činilo mu se da je sve dobro prošlo. Poljubac će sigurno imati prilike nadoknaditi. Radule je neočekivano dobro odigrao svoj dio, morat će mu se zahvaliti. Marijana je zgodna žena, djeluje inteligentno i obrazovano, ima smisla za humor, to mu je bilo bitno. Sigurno voli prirodu, predložit će joj klasični zagrebački izlet žičarom na Sljeme, to nitko ne odbija. S Martinom se nije čuo već nekoliko dana, pa je osjećao pomalo grižnju savjesti. Martin mu je bio dobar kad ga je trebao vaditi iz depresije. A sad kad mu je, čini se, krenulo nabolje, pomalo ga je zaboravio. A jebiga, tako je to, javit će mu se jednom ovih dana.

Idućih dana Marijana i Sven viđali su se više puta u “Boljem životu”. Njoj taj kafić nije bio usput, ali je željela ponovo ići u njega jer joj se na neki neobjašnjiv način svidio. Osim toga, imala je prilike svaki put proučavati taj kvart prepun nebodera i uočavala je svaki dan nove detalje. Sven baš nije bio oduševljen što je njen izbor bio “Bolji život”, ali ga je uspjela brzo nagovoriti. Uostalom, bio mu je u blizini. Sven nije više bio u cargo hlačama i radničkoj košulji. Kao novopečeni poduzetnik počeo se odijevati u finije košulje, sakoe i traperice. Sasvim druga slika sada, zgodan lik, pomislila je Marijana. Sviđalo joj se kako se odijeva. Kad bi ušli u kafić, Radule bi odmah pripremao kafe. Znao je u kojoj su fazi odnosa, što piju i nije ih više zagledao, čak i kad bi se ponekad nakratko poljubili. Dok su tako jednom sjedili opet sami u kafiću, čavrljali i ispijali kave, Sven joj je šapnuo:
“By the way, konobar se zove Radule, navodno je iz Beograda.”
“A tako. A zašto je u Zagrebu?” pitala je Marijana tiho.
“Navodno se doselio zbog dečka.”
“Ahaaaa, niceee. Eto što ljubav čini od čovjeka”, nasmijala se. “I on tu priča srpski?”
“Da, uglavnom da. Kao proba koristiti ijekavicu, ali svaki malo se opet vrati na ekavicu, jebiga”, smješkao se Sven.
“Da, kužim. Meni je srpski simpa, mogla bih ga brzo savladati, čini mi se. Bila sam nekoliko puta u Beogradu.”
“Ma da? I ja sam bio nekoliko puta u Beogradu. I svaki put mi se činilo da bih vjerojatno brzo progovorio ekavski da sam duže u Beogradu”, uzvratio je Sven.
Onda se zamislio i tiho u sebi počeo mrmljati: “Radule, koga čega Radula... ili Raduleta... kome čemu Radulu... ili Raduletu..”
“Šta to pričaš?” prekinula ga je.
“Pokušavam deklinirati Radule”, zamišljeno je uzvratio Sven.
“Pa jednostavno. Nominativ je Radule, genitiv koga čega Radula, dativ kome čemu Radulu. A neki bi krivo rekli genitiv Raduleta, dativ Raduletu...”
Za njeno stručno znanje nagradio ju je podužim poljupcem, i dodao:
“Bravo, prof.”
Zatiltala je malo.
“Sven, nisi normalan!” tiho ga je ukorila.
Zatim su se oboje nasmijali i uopće nisu primijetili da ih je Radule gledao. A kad su primijetili, Svenu je bilo neugodno. Marijani čak i ne toliko koliko Svenu.
“Oprostite, nešto nam je bilo smiješno”, započela je Marijana razgovor s Radulom.
“A zašto se smejete?” pitao je Radule sa svojim čudnim smiješkom na licu.
“Paaa, mladi gospodin kraj mene pokušava deklinirati Vaše ime, a ja mu pomažem.”
Radule je prasnuo u smijeh: “Kako ste se samo toga setili?”
“Pravilno je koga čega Radula, kome čemu Radulu... Pardon, izvinite, gosti mi dolaze”, rekao je Radule i napustio ih, jer su u tom trenu stvarno ulazili gosti.
“Nego, pustimo mi genitive i dative. Volio bih s tobom otići na Sljeme, na izlet, šta misliš, sad u subotu i nedjelju?” predložio je Sven.
“Hmm, pa može, nisam sto godina bila gore. Žičarom? Starom žičarom sam se vozila bezbroj puta, a novom još nisam.”
“Da, žičarom. Gledat ćemo Sunce iznad Zagreba.”
Vidjelo im se obostrano veselje na licu.

Marijana je sjedila u praznoj školskoj zbornici i gledala slike Medvednice na mobitelu. Puntijarka, Hunjka, toranj, Tomislavov dom, Činovnička livada, odavno tamo nije bila. Bit će sigurno lijepo sa Svenom. Zamišljala je kako se drže za ruke i trče bosi po livadi, kako se igraju lovice kao mala djeca...
“Oooo, pa dobro jutro, kolegice Vrpolj”, trgnuo ju je odjednom krupni glas iz pozadine.
Mrak joj je pao na oči, ukipila se, nije okretala glavu. Bio je to vjeroučitelj fra Mijat, kolega kojeg zbog svoje pojave i načina komunikacije organski nije podnosila. Izbjegavala ga je zato što joj se uporno udvarao, što je kod nje izazivao samo osjećaj duboke odbojnosti i gađenja. Sad mu je bila prilika, kolegica Marijana Vrpolj sama u zbornici.
“Pa kako ste kolegice?”
U istom trenu osjetila je zadah alkohola i njegove ogromne ručetine na svojim ramenima. Stresla se. Ručetine su počele gnječiti po njoj, osjećala je užasnu nelagodu.
“Može jedna mala masaža”, glasno se smijao fra Mijat.
Nije mogla vjerovati, bila je u šoku: “Kolega, molim Vas prestanite.”
Vjeroučitelj se i dalje smijao, a ručetine su mu se počele spuštati s njenih ramena prema grudima.
“Ajd, ajd, kolegice, znam ja da tebi treba čvršća ruka...”, i dalje se smijao fra Mijat.
“Kolega, prestanite!” zaderala se Marijana.
Trgnula se naglo, skočila sa stolice, zgrabila mobitel, papire sa stola i torbu, i otrčala prema izlazu. Kad je otvorila vrata, okrenula se prema njemu.
“Prijavit ću Vas za seksualno uznemirivanje, gotovo je s Vama, letjet ćete sa škole... Prostačino!”
“Ma prijavi me eto...”, još uvijek se fra Mijat smijao, “... ko te jebe, ko će ti vjerovat.”

Dok je hodala hodnikom razmišljala je da li fra Mijata prijaviti ravnatelju. Ravnatelj je bio stariji čovjek blizu mirovini koji je već desetljećima radio u toj školi. Pričali su za njega da je za vrijeme Jugoslavije bio osvjedočeni komunist koji se otvoreno sprdao s vjernicima i vjerom, i na sakou nosio značku s Titovim likom. Nakon osamostaljenja Hrvatske bio je jedan od onih ljudi koji su ubrzo postali veliki Hrvati i katolici. U uredu mu je visio ogromni križ koji je podsjećao na drvene križeve koji se postavljaju na svježe grobove. A iznad križa je visio ogromni goblen s motivom hrvatskog grba. Neka svi vide tu duboku pobožnost i snažno domoljublje. U očima nekih kolegica i kolega ravnatelj je bio oportunist i oličenje osobe bez karaktera. Ali ipak je na neki način bio dosljedan, jer je svakoj državi, svakom sistemu, pokazivao svoju lojalnost. Bio je čovjek koji bi, da je službovao u neka ranija vremena, ovisno o potrebi, otvoreno veličao cara i Austriju, kralja Petra ili ustaše i nacističku Njemačku. Ravnatelj nije bio nipošto glup i poznavao je dobro ljudsku psihu. Sigurno bi vjerovao ili se barem mogao zamisliti da fra Mijat napastuje Marijanu. Ali bi vjerojatno isto tako nastojao umanjiti problem i objasnio joj da zbog mira u kolektivu ne želi otvarati takvu neugodnu temu. Kolektiv, taj tipično socijalistički izraz, je ravnatelj škole, po političkom opredjeljenju sada Hrvat i katolik, vrlo često koristio. Možda je dalje u dubini duše bio komunist koji nije znao izmoliti niti krunicu. Kako bi došla na druge misli, Marijana je izišla iz zgrade i nazvala Svena. Trebalo joj je društvo, i nešto slatko.

Knjigovodstveni servis Sven Bartulek” počeo je raditi. Maja i Edita nisu se vidjele od papira, bile su sasvim udubljene u izlazne i ulazne račune, prihode i rashode, kratkoročnu i dugoročnu imovinu i obaveze. Čulo se kuckanje tipki na tipkovnicama, a u pozadini je aparat za kavu puštao svoje čudne zvukove. Radio je svirao, ali tiho. Sven je telefonirao na sve strane nastojeći pridobiti još više klijenata. A onda mu je zazvonio mobitel – Marijana.
“Navratit ću ti kroz kojih pola sata”, iznenadila ga je.
“Gdje? Tu u ured?”
“Da, na slatku pauzu.”
“A ne bi radije u ‘Bolji život’?”
“Danas ne, imam iznenađenje.”
Trebam pokušati cure stjerati na dužu pauzu do tada, inače će samo buljiti u nas i imati glupa pitanja kad Marijana ode, razmišljao je Sven. Pustio je da prođe dvadeset minuta i rekao im:
“Cure, možete na pauzu, danas sat vremena, zaslužile ste.”
Čudile su se, ali nisu ništa ispitivale.
“Hvala, šefe.”
“Da, hvala šefe.”
Uzele su mobitele i jakne i nestale.
Nekoliko munuta kasnije ušla je Marijana na vrata su papirnatom kutijom u ruci.
“Dobar dan, bavi li se ovdje netko ozbiljnim poslom?”
“Dobar dan, da mi se bavimo”, smješkao se Sven.
“Ooo, pa ovo sad sasvim pristojno izgleda, u odnosu na ono što sam zadnji put vidjela”, iznenadila se Marijana.
“Hvala, je, sasvim je dobro ispalo. Malo je tijesno, ali ok je, barem za prvo vrijeme.”
“Sam si?”
“Da.”
“A cure?”
“Na pauzi.”
Koje li slučajnosti, pomislila je Marijana.
“A da ih nisi kao slučajno poslao na pauzu dok sam ja tu?” smijala se.
“Ma nisam, neee. Daj da vidim što si nam to donijela.”
Marijana je otvorila papirnatu kutiju.
“Kremšnite, mljaaaac. Čak četiri”, razveselio se Sven.
“Ali dvije su za cure, tako da znaš.”
“Aha...”
Marijana je odložila svoju torbu i kutiju s kolačima na jedan od stolova, skinula baloner i prebacila ga preko jedne od stolica i bacila se u potragu.
“Šta tražiš?” pitao je Sven.
“Tanjure.”
“Nemamo.”
“Vilice.”
“Nemamo.”
“A što imate onda, Herr Buchhalter?”
Nije znao što znači Buchhalter, ali je odgovorio: “Žlice.”
“Muškarac i dvije balavice, nije ni čudno. Onda daj žlice.”
Sjeo je na uredsku stolicu, okrenuo se prema pisaćem stolu u namjeri da brzo još nešto zapiše.
“Stoje ti tamo u šalici iza kafe aparata.”
Marijana je ugrabila dvije žlice i kutiju s kolačima i okrenula ga za 180 stupnjeva prema sebi.
“Ne piši sad, sad ćemo se počastiti”, i sjela mu u krilo.
“Kolačima?”
“Da, i poljupcima. Sad reci aaaa...”
Sven je raširio usta: “Aaaa...”
I ugurala mu je komad kremšnite. Igrali su istu igru kao u “Boljem životu” s keksima. Ali ovo je bilo slađe, oboje su se zaprljali kremom i između zalogaja ljubili. Spucali su dvije ljubavne kremšnite ukrašene poljupcima.
“Može kava sad? Da nam napravim?” pitao je Sven s ostacima kreme oko usta.
“Kasnije”, šapnula je Marijana.
“Ali pojeli smo.”
“Šuti, ljubi me”, i dalje je šaptala.
I ljubili su se. Više to nisu bile male kratke puse, to su bili dugi strastveni poljupci.

Marijani se činilo da bi mu mogla vječno sjediti u krilu i ljubiti se. Ali je znala da muškarci to ipak ne mogu, pa je nakon nekog vremena sišla sa Svena i napravila kave.
“A daj mi reci”, sjetila se, “s kime živiš? Stalno te to mislim pitati, pa zaboravim.”
Nije se nadao tom pitanju, ali moralo je jednom doći.
“Pa živim trenutno s mamom. To jest, imam svoju sobu. Ali čim krene posao s firmom, planiram se odseliti, unajmiti stan, ili tako nekako.”
“Mama ti kuuuha, čiiiisti, peeere, pospreeema”, zezala ga je.
“Da, na neki način, zapravo ne, znači,...”
“Ma sve ok”, prekinula ga je Marijala i nasmijala se. “Shvatila sam, nećemo dalje o tome.”
“Ma sve ću ja to riješiti uskoro, čim prije i...”
“Da, da, ok, pustimo sad to. Ohladit će ti se kava.”
“A tvoj brak, suprug, i tako to... Mislim, kako je to bilo, zašto ste se razišli?”
Marijana se odjednom uozbiljila i duboko udahnula: “Sorry, ali ne bih sad o tome, molim te. Možda neki drugi put, pokvarit će mi raspoloženje.”
“Dobro, nećemo o brakovima sad”, složio se Sven.
“Nećemo. Ali ćemo se naći u subotu kod žičare?”
“U devet?”
“Može, veselim se”, osmijeh joj se vratio na lice.

U subotu se Marijana probudila znatno ranije nego inače vikendom, bila je uzbuđena. Imam još pregršt vremena, idem džogirati, odlučila je. Kad se vratila znojna od trčanja, tuširala se, skuhala čaj i napravila svoj omiljeni tost s pekmezom. Nije sjela za stol, šetala je po svom open spaceu, krenula su joj pitanja.
Što odjenuti? Nešto casual, više sportski ili baš planinarski? Nema ništa posebno planinarsko, tako da to otpada. Bit će nešto sportski, trenirka, hudica. Toga ima i previše. Kako će teći dan, što će raditi na Sljemenu, hoće li se nakon povratka jednostavno pozdraviti ili još nekamo otići? Ili možda da ga pozove k sebi? Jer teško da će je on pozvati k sebi u stan koji dijeli s mamom. Brzo je provjerila što ima u hladnjaku. Bilo je šunke, sira, jaja, kiselih krastavaca, maslina. Tosta je ionako imala uvijek u većim zalihama. Ako završe kod nje, mogu nešto naručiti ili brzo napraviti nekakve tople sendviče. A piće, ima mineralne, ima cole, nekog soka. I ona jedna boca piva koju ima već cijelu vječnost. Ali, palo joj je na pamet, ako se krenu ljubiti, maziti, hoće li završiti u krevetu, hoće li se poseksati? Nije u tom trenutku bila sama sa sobom načisto je li sprema za to. Nije se već dugo seksala. Da, zaželjela se seksa, a opet nije bila sigurna kakva bi bila u krevetu? Pojela je još i bananu, najedanje iz nervoze. Možda će biti pametnija kad se vrate sa Sljemena. Za svaki slučaj brzo je još presvukla krevet. Htjela je imati sve pod kontrolom, biti pripremljena za sve situacije.

Na sličan način je i Svenu krenuo dan. Probudio se prerano i nakon podužeg vremena okrenuo na biciklu veliku turu kroz Novi Zagreb. Ali nije ima problem oko izbora odjeće, jednostavno traperice i hudica. I ruksak na leđa. Niti ga je brinulo ima li nešto u hladnjaku, a kamoli kakva mu je posteljina. Jer ionako nije nipošto planirao Marijanu pozvati k sebi. Da se sretnu Marijana i njegova mama, nezamislivo. Pri izlasku iz stana srećom nije naišao na mamu, bila je na placu. Negdje u mnoštvu auta na velikom parkiralištu između zgrada čekao ga je njegov dotrajali Clio kojeg već danima nije palio. Povremeno je Svenu znao priređivati neugodna iznenađenja, tako da se nije dao upaliti, da se gasio usred vožnje ili odjednom davao nepoznate čudne zvukove. Ali kao da je Clio znao da je to jutro jako važno za njegovog gazdu, nije mu pravio probleme i upalio je iz prve. Dobar Clio, za nagradu ću te sad na pumpi natankati extra class gorivom, govorio mu je Sven. Na benzinskoj pumpi je još uzeo bocu crnog vina. Jer, i on je razmišljao kao Marijana, ne zna se kako će teći dan, možda završe na kraju kod nje, možda padne neki seks, who knows. Ta pomisao mu je stvarala osmijeh na licu. Jer nije se već dugo... U svakom slučaju, boca crnog uvijek dobro dođe.

Trebalo mu je poprilično vremena da se progura kroz subotnji jutarnji promet iz Novog Zagreba do žičare. Na radiju u autu je svirala pjesma:
Dva ujutro, prazan Beograd
Svira Slavija, na nju me podsjeti
Sad je deset starija
Ne može vrijeme ništa baš
Kad sve od sebe daš ne zaboravljaš
Rano jutro, šest u Zagrebu
Grad već budi se, a ona živi tu
Koga voli, kom´ je sada sve
Ljubav velika, kao meni pr´je
Gasi to, rekao je samom sebi, kriva pjesma, to ću možda slušati kad prekinemo. Mi smo tek u uhodavanju, ili tako nekako.
Malo je kasnio, još dok se spustio u garažu, našao mjesto, izišao van... Marijana je već bila stigla, njoj je žičara bila svega kojih desetak minuta hoda od stana.
“Boook, jutro”, pozdravio ju je s osmijehom od uha do uha.
“Paa i tebi dobro jutro”, uzvratila je s istim izrazom lica.
“Kako si?”
“Pa dobro, Sunce sja, ti si tu”, odgovorila je.
“Da, Sunce će nas gledati cijeli dan.”
“Ali žičara ne radi, kažu zbog vjetra.”
“A šteta.. pa... možemo autom ili busom”, predložio je nadajući se da će odabrati autobus, jer nije bio siguran kako bi Clio podnio vožnju brdskom cestom s mnogo serpentina.
“Ajmo busom, nisam se nikad vozila busom na Sljeme.”
“Niti ja, ajmo”, uzvratio je s olakšanjem.
Očito je sunčani vikend izmamio mnoge ljude iz nastambi, jer je autobus bio pun, prepun. Stajali su unutra kao ribice u limenci. Bili su stisnuti jedno do drugog i držali se za gornje rukohvate. Svaki put kad bi autobus ušao u lijevi zavoj, Marijanu bi zanijelo na Svena tako da joj je osjetio grudi. I svaki put bi mu se nakesila i rekla:
“Ops, sorry, zabacuje me malo.”
A on bi se svaki put tome obradovao, također se nakesio i razmišljao pritišće li je stvarno centrifugalna sila prema njemu ili mu se ona namjerno natiskuje. U jednom trenu ju je u zavoju toliko zanijelo i pritisnulo na njega da ga je dotaknula usnama. Slučajno ili ne? Ako ovo sve nije slučajno, onda se ova žena fino igra sa mnom, pomislio je Sven.

Marijana i Sven imali su onaj tipični izletnički program. Stigavši autobusom na Medvednicu, uputili su se na šetačko-kulinarsku turu onim dobro poznatim stazama u okolici Sljemena. Prvo su bili na kavi u Snježnoj kraljici, zatim su u domu na Hunjki jeli štrudle, u Puntijarki su nakon više od polusatnog čekanja u redu uspjeli doći do graha, onda su još svratili u Runolist na drugu kavu. Tog dana su proveli u komadu više vremena zajedno nego ikad do tada. Oboje su bili opušteni kao da su se poznavali već cijelu vječnost. Pošto je smatrala da mu to ipak duguje, ispričala mu je o svom braku. I on joj je ispričao o svome, te u kakvim uvjetima živi s mamom. Oboje su se osjećali lakše nakon svojih “ispovijedi”, jer su napokon sve karte po pitanju prošlosti i sadašnjosti bile otvorene na stolu. Na kraju su završili na Činovničkoj livadi. Izula je tenisice i sokne i potrčala bosa po livadi.
“Lovi me, ajde, lovi me”, zvala ga je.
Sven se začudio: “Da te lovim? Pa nismo djeca.”
“Jesmo, ajde, lovi me.”
Nije mu preostalo ništa drugo nego da je lovi po livadi. Čak mu je postalo i pomalo zabavno. Dvije djevojčice koje su s roditeljima sjedile na livadi na deci i imale piknik, vidjevši kako se dvoje odraslih ljudi igraju lovice kao djeca, pridružile su im se spontano. Sven se prvi umorio, zastao i sjeo u travu.
“Ne mogu više, dosta je.”
“Šteta... a dobro... trudio si se makar”, smijala se Marijana i sjela kraj njega u travu. Mrdala je nožnim prstima, a on joj se zagledao u stopala.
“Kako ti se sviđa boja laka na nogama?”
Nije bio siguran koja je boja. A čak i da je znao koja je, o boji vjerojatno uopće ne bi imao mišljenje. Samo je vidio da ima lijepa stopala.
“A da, da, baš ti dobra boja, sviđa mi se.”
Nasmijala se: “Ok, brzo si odgovorio, snašao si se.”
Vjerojatno mi je primijetio stopala, a boju opće nije, tipično muški mozak, možda i ne zna boje, pomislila je u sebi.
“Koju boju laka imam na nogama?”
“Zašto?”
“Pa tako, reci mi.”
Buljio je u njene nožne prste i pokušavao nekako odrediti boju laka.
“Pa... smeđu...tamnocrvenu... ili možda...”
“Dobro, ne znaš boje, sve jasno. To je za jedan!” odmahnula je rukom.
“Mogu li ispravit ocjenu?”
“Vidjet ćemo još”, poljubila ga je.
Nekako su istovremeno okrenuli pogled prema Suncu.
“Opet nas Sunce gleda”, primijetio je Sven.
“Da, i mi njega. Znaš da su stari Egipćani imali boga Sunca, odnosno smatrali su da je Sunce bog. I Inke i Maje su, čini mi se, imali bogove sunca, ili tako nekako.”
“Da, tako nekako”, potvrdio je Sven.
“Ako nije suviše intimno, vjeruješ li u Boga?”
“Ne, a ti?”
“Iskreno, ne znam. Nisam nikad previše razmišljala o tome. Evo sad mi je to slučajno palo na pamet. Od laka za nokte, preko sunca do vjere. Možda imam kaos u glavi. A ti si sigurno često razmišljao o tome. Religija i filozofija su nekako povezane.”
“Daaa...”, nasmijao se, “jesu, itekako. Mnogi filozofi su se bavili pitanjem postojanja Boga, izvodili razne dokaze za i protiv. Ali nitko do danas nije uspio dokazati da Bog stvarno postoji, a niti da ne postoji. Ja sam zapravo više agnostik. Ne znam postoji li Bog ili ne. I ne vjerujem da će ikad itko uspjeti dokazati jedno ili drugo.”
Marijana je šutjela i razmišljala.
“Ako Bog postoji, onda postoji neovisno o tome vjerovali mi u njega ili ne. A ako ne postoji, možemo vjerovati u njega koliko želimo, on neće nastati našim vjerovanjem”, zaključila je.
“Slažem se u potpunosti. Ejjj, pa ti filozofiraš.”
“Da, stvarno... Čudno kakav razgovor vodimo. Je li to normalno?”
“Je, sigurno je... Odrasli smo ljudi, školovani, zašto se ne bi bavili takvim pitanjima. Voltaire je smatrao da Bog postoji, i od njega potječe izjava: ‘Ako Bog ne bi postojao, trebalo bi ga izmisliti.’”.
“Aha, kužim, ako ljudi vjeruju u Boga, imat će strahopoštovanje, poštivat će deset zapovijedi, bit će dobri, moralni, vladari će se moći pozvati na Boga...”
“Da, Bog kao neka vrsta autoriteta i jamca za stabilnost društva i poretka, Bog koji bi ljudima dao smjernice što je dobro, a što loše”, odgovorio je Sven.
“Znam i sama razlikovati što je dobro, a što je loše, barem najčešće...”
“Vidiš, jedno tipično filozofsko pitanje: Što je dobro, što je loše”, smješkao se Sven.
“S obzirom kakvo smo mi pobožno društvo, ili kao pobožno, kod nas bi po tome trebao biti raj na zemlji.”
“A nije. Vidiš, kako je u ovim našim krajevima. Veliki vjernici znaju biti nasilnici, ksenofobi, šovinisti. U ovim našim krajevima se ljudi mrze zbog vjere, ubijaju, vode ratove.”
“Ali ne samo u ovim krajevima. Židovi i Palestinci, pa ISIL-ovci, pa Sjeverna Irska... Svugdje se mrze zbog vjere”, sjetila se Marijana.
“Da, istina...”
“Ajmo neku drugu temu”, poljubila ga je Marijana.
Zagrlio ju je i promrmljao između poljubaca nešto što je zvučalo kao:
“I ajmo... vidjeti... kad nam ide... bus...”
“Mama, kaj to rade striček i teta?” pitala je jedna od onih dviju djevojčica, s kojima su se igrali lovice.
“Ljube se, Sara.”
“A zakaj to raaade?”
“Pa vole se, Sara”, objasnila je mama.
Zatim je pogledala svog supruga i tatu djece koji je, okrenut na sasvim suprotnu stranu, tipkao po mobitelu kao da je strano tijelo na tom izletu koji je bio zamišljen za cijelu obitelj. Možda s nekom novom ljubavnicom koja je naravno u svemu bolja od supruge, i kojoj je upravo pisao da odrađuje neki kretenski izlet na Sljemenu?
“Vole se, jel tako, Siniša?” upitala je mama tatu.
“Kaj?” upitao je ne dižući pogled s mobitela.
“Ma niš. Samo ti tipkaj.”
Dignuo je glavu i pogledao je: “Kaj?”
Odmahnula je rukom, okrenula se od njega i skoro nečujno odgovorila: “Ma odjebi.”

U povratku je autobus bio poluprazan, pa, unatoč zavojima, nije bilo nikakvog slučajnog ili namjernog natiskivanja i gurkanja. Sjedili su pristojno jedno pored drugog. Vožnji se bližio kraj i oboje su nekako istovremeno razmišljati što dalje. Marijana se pitala da li da ga zbilja pozove k sebi? A Sven, ako ga ona ne pozove, da samog sebe k njoj pozove? Sebe i bocu vina? Izišli su iz autobusa i gledali se. Netko je trebao otkočiti situaciju.
“Ovaj... baš mi je bilo lijepo danas s tobom... i eto....”, pokušala je Marijana nešto reći.
“Mogli bi skočiti do tebe na čašu vina”, predložio je s osmijehom od uha do uha.
“... i voljela bih ako bi se ubuduće...”, pokušala je nastaviti kao da ga uopće nije čula.
“Čuješ li, mogli bi skočiti do tebe na čašu vina.”
“... i dalje družili... super mi je... Oprosti, što si rekao?”
“Rekao sam mogli bi do tebe na čašu vina.”
“Aha, da...”, i nakon kratkog procesuiranja situacije, neke vrste internog monologa, dodala je: “Zapravo mogli bi. A gdje je to vino?”
“U autu, čeka nas.”
“Ti si sigurno ciljano kupio za današnji dan, priznaj, priznaj”, smijala se.
“Priznajem, kriv sam.”
Svratili su do auta. Sven je strpao bocu vina u svoj ruksak i nastavili su do njene zgrade. Držali su se za ruke dok su hodali.
“Kao u filmu smo”, primijetio je Sven.
“Nismo, nego kao u stvarnom životu. Samo što se vi muški ne volite držati za ruke, jer se kao sraaamite.”

Kad je zakoračio u njen stan, osjećao se kao da je ušao u crkvu:
“Uuuu, koji prostor, jebote... u odnosu na moju ćeliju.”
“No, no, fino se izražavaj. Da, veliki je prostor, nemaš dojam da si u stanu. To je moje carstvo.”
“A gore na galeriji?”
“Spavaći prostor, ili već kako to nazvati.”
“Intimna zona.”
“Da, recimo”, smješkala se.
“Dakle, izvoli sjesti”, pokazala mu je rukom kauč, “možda želiš nešto popiti? Da otvorimo vino? Ili ako si za kavu? Mogu nam napraviti tople sendviče.”
“Želim prvo tebe”, povukao ju je nježno k sebi na krilo.
“Ali ipak ćemo prvo otvoriti vino, baš mi se pije.”
Ustala je i otišla po otvarač za boce i čaše. Vratila se, otvorio je bocu i nalio vino u čaše, vratila mu se u krilo, nazdravili su i popili nekoliko gutljaja. Zaredalo se grljenje, ljubljenje i maženje. Nakon nekoliko minuta on je ležao na leđima, ruku zabačenih prema otraga, a ona mu sjedila na trbuhu i držala mu obje ruke. Kako su došli u taj položaj, ni sami nisu znali.
“Sad si zarobljen.”
“Tvoj sam rob.”
“Nema ti izlaza.”
“Nema. Šta će mi sad raditi?”
“Ne, ti ćeš meni raditi. Želim voditi ljubav s tobom”, šapnula mu je.
“Želiš se ševiti”, pokušao ju je zezati.
“Voditi ljubav”, ozbiljno je uzvratila.
“Želiš se seksati.”
“Dobro, to već prije”, nasmijala se.
“Gore na galeriji.”
“Gore, da.”
“Onda me moraš osloboditi, i svući odjeću s mene, i sa sebe.”
Oslobodila ga je. Odjeća im je frcala na sve strane, primio ju je dok je još imala hudicu na sebi, odnio uz stepenice gore na galeriju i spustio na veliki bračni krevet.
“Sveeen, pa nisam još ni...”
“Pššššt, što god da nisi, nebitno je”, prekinuo ju je poljupcima i zagrljajima.
Između tihih stenjanja, dahtanja i nekih neartikuliranih zvukova čule su se kasnije samo još njene isprekidane riječi:
“Ne trebaš... uvijek... biti intelektualac... budi malo... grub...”
Stenjanje, dahtanje i neartikulirani zvukovi su se pojačali, očito je Sven shvatio poruku.

Već je bila večer. Marijana se spustila u donji dio stana, a Sven je još bio na galeriji. Gledali su se s blaženim izrazima lica.
“Hoćemo sad tople sendviče raditi?” pitao je Sven.
“Hoćemo. I još nešto, sutra počinjem pisati knjigu, znaš”, najavila mu je ponosno.
“O čemu? Koja tema?”
“Ne znam još. Ali sad znam sigurno da kad krenem pisati da će mi misli teći same od sebe.”
Dogodilo joj se to što si je odavno željela: S galerije joj se smješkao muškarac.
Na radiju je sviralo:
I'm trying to hold my breath
Let it stay this way
Can't let this moment end
You set off a dream in me
Getting louder now
Can you hear it echoing?
Take my hand
Will you share this with me?
'Cause darling, without you