Linija petnaest
Branimir se probudio i pogledao na sat. Bilo je malo iza osam. Prethodne večeri stigao je kući oko jedan sat iza ponoći i otišao u krevet iza dva. Bila je nedjelja i mogao je još spavati ili barem se izležavati u krevetu. Ali ustao je, obukao se, pokupio sve prljavo rublje po stanu, ugurao ga u plastičnu košaru, zgrabio skriptu, novčanik i cigarete i spustio se do samoposlužne praonice rublja koja se nalazila u prizemlju zgrade. „Rano je, neće biti gužve.“ Čim je otvorio vrata praonice, zapuhao ga je neugodan miris deterdženta kojeg su perilice same dozirale tijekom pranja. Nije postojala mogućnost korištenja vlastitog deterdženta. Svi strojevi su bili slobodni. Naišao je na dvoje tinejdžera, djevojku i mladića. Pokušavali su shvatiti zidne upute za korištenje perilica, pisane na hrvatskom jeziku. Razgovarali su na engleskom. „Vjerojatno turisti iz hostela prekoputa“, pomislio je Branimir. „Excuse me, do you know how this works?“ pitala ga je cura kad ga je ugledal...