Kavana Konzulat

Vani je bilo toplo, čak suviše toplo za jesen. Mario je imao rupu u rasporedu i sjedio je na terasi Konzulata, kafića koji je u Gornjem Zubovcu imao status gradske kavane u malom obliku. Vlasnik Konzulata nastojao je, što po uređenju lokala i terase, što po ponudi, njegovati jedan finiji stil. Konzulat je bio jedini lokal u mjestu bez turbofolka ili tamburaške glazbe. U njega je zalazio urbaniji dio mještana, u njemu su se okupljali lokalni političari naprednijih stranaka i vodili svoje rasprave, tu su se sastajali lokalni gospodarstvenici i dogovarali poslove. U Konzulat su zalazili, osobito kad se za toplog vremena moglo sjediti na terasi, svi oni koji su se željeli uzdignuti od običnog ruralnog stanovništva. Dojam uzdizanja pojačavao se time što je terasa bila odignuta nekoliko stepenica od tla i što se s nje pružao dobar pogled na mjesni trg. Neke goste je Mario već poznavao, makar iz viđenja. S druge strane pak, dio mještana je s prezirom gledao na Konzulat, smatrajući njegove goste ljudima koji si umišljaju da su nešto bolje od ostalih.
„Seru, prave se da su nešto bolje“, znali su biti zajedljivi komentari gostiju iz susjednih birtija.
Marija je zanimalo otkud kafiću taj neobični naziv, ali vlasnik mu je samo znao objasniti da je naziv naslijedio od prethodnog vlasnika, a taj, koliko je njemu poznato, od pretprethodnog.

Dok je radio u Zagrebu, Marijeva je gimnazija bila udaljena svega pet tramvajskih stanica od njegovog stana. Nakon nekoliko godina rada u toj školi postao je tehnološki višak i zatim mjesecima bio na burzi. Nasmijao se kad je jednog dana na internetu opazio oglas za nastavnika povijesti u osnovnoj školi u Gornjem Zubovcu, mjestu iz kojeg se davno, još prije njegovog rođenja, doselio njegov otac u Zagreb. Uspio se zaposliti i već je dva tjedna putovao vlakom skoro sat vremena iz Zagreba do Gornjeg Zubovca. Na svakom putovanju premještao se nekoliko puta iz jednog dijela vlaka u drugi, ne bi li našao mjesto gdje najmanje osjeti smrad nafte, vrućinu i zvuk dizel motorâ. Gornjezubovečki željeznički kolodvor nalazio se usred ničega i do svoje nove škole bilo je za hodati dobrih dvadeset minuta cestom bez nogostupa. Navodno je postojala neka autobusna linija, ali nitko od novih kolega mu nije znao ništa pouzdano reći o njoj.
„Ako planirate autostopirati, kolega Tolaj,“ upozorio ga je u zbornici, Žirić, nastavnik hrvatskog, „imajte na umu da je ovo mala sredina i brzo će se doznati da ste novi nastavnik. Kad Vas mještani vide u Konzulatu, rijetko tko će biti voljan povesti Vas.“
„Otkud znate gdje pijem kavu?“ pitao je Mario iznenađeno.
„Kao što sam upravo rekao, kolega Tolaj, ovo je mala sredina. Vi iz grada to možda ne razumijete.“
„Da, da, i neki od nas su redoviti gosti u Konzulatu, ali nama ne treba prijevoz“, nadovezao se Golnar, nastavnik glazbenog, smješkajući se kao da su Mariju upravo otkrili važnu tajnu.
Mariju nije bilo sasvim jasno značenje tog čudnog upozorenja. Pokušao je nekoliko puta stopirati. Kako mu se nitko od vozača nije zaustavio, čak niti jedno jutro kad je lijevala kiša, shvatio je o čemu su mu kolege pričale. Jedino zubar Goreta ga je, kad je došao po sina pred školu, povezao jedanput do vlaka. Predstavivši se za vrijeme vožnje kao otac Leona Gorete, kojem je Mario bio nastavnik, ispričao mu je da je njemu kao ocu jako bitno da Leon završi osmi razred s odličnim uspjehom zbog upisa na fakultet i predložio mu da navrati u njegovu privatnu ordinaciju na besplatan prvi pregled.
„Nisam Vas, doduše, još primijetio tamo, ali pretpostavljam da ste gost Konzulata, doktore?“ pitao ga je Mario.
„Jednako kao i Vi, profesore. Skoro svako jutro tamo pijem svoju kavu“, smješkao se zubar. „Svakako kušajte njihove palačinke, odlične su.“
„Aha, hvala na preporuci.“
Leon Goreta je bio osrednji učenik. Stoga je zubarsku ponudu Mario doživio kao pokušaj podmićivanja, pa se nije odazvao na ponuđeni mu pregled. Za uzvrat mu zubar Goreta više nikad nije ponudio vožnju.

Mario je često imao rupe u satnici. Dok je u Konzulatu pio cappuccino i proučavao goste i prolaznike, razmišljao je kako popuniti slobodno vrijeme s nekom zanimljivom aktivnošću. Bio je čovjek grada. Beton, asfalt i ona tipična gradska vreva, gužve u javnom prijevozu, zakrčene ulice, kazalište i knjižare, dućan do dućana i pekarnice na svakom uglu bili su njegova uobičajena životna sredina. Nije imao nikakav odnos prema seoskom životu, prema mjesnom župniku, koji je rado zabadao svoj nos u sve, prema dobrovoljnom vatrogasnom društvu, lovcima, tjednom sajmu i seljacima čiji je rad ovisio u godišnjem dobu i vremenskim prilikama, i čija su djeca zbog obaveza na polju ili u staji ponekad izostajala s nastave. Nije bio siguran hoće li moći saživjeti s novim okruženjem i želi li to uopće.
„A ipak, ne mogu se sasvim zatvoriti prema ovoj sredini, naročito ako ću ovdje duže vrijeme raditi“, pomislio je.
Zubar Goreta se u tom trenutku popeo na terasu i ušao u lokal. Pravio se da Marija ne vidi, premda je prošao svega metar od Marijevog stola.
„Dobro jutro, doktore?“ doviknuo mu je Mario, ali prekasno. „Na izlasku ću ga počastiti ga jednim osmijehom da se uvjeri da imam dobre zube“, zaključio je.
Uzeo je mobitel u ruke i pretraživao ima li na internetu ikakvih sadržaja o Gornjem Zubovcu. Umjetna inteligencija mu je sugerirala bogatu povijest i tradiciju tog mjesta i mnogobrojne mogućnosti zabave i aktivnog odmora.
„Da... naravno...“
Ali osim kratkog članka na Wikipediji i vrlo oskudne službene stranice Općine, s kratkim podacima o tijelima uprave, nije ništa pronašao. Palo mu je na pamet kako je nekada istraživao povijest zagrebačke Trešnjevke i pisao članke o tome za jedan portal.
„Hm... mogao bih istražiti povijest ove selendre. Ako nema ništa na netu, pa vjerojatno postoji neki službeni arhiv ili zavičajna zbirka. Možda u Općini ili knjižnici. Ako uopće imaju knjižnicu. Možda imaju muzej.“
„Imate li još neku želju, profesore?“ pitala je mlada konobarica i trepnula očima.
„Može mineralna, gazirana.“
„Može“, uzvratila je i otišla žustrim korakom poslužiti goste na susjednim stolovima.
„Tek sam dva tjedna ovdje, a očito cijelo selo zna da sam novi nastavnik. I zašto me ta klinka uvijek oslovljava s profesore? Je li to ono seosko, duboko poštivanje župnika, liječnika i učitelja ili samo neka zajebancija?“ pitao se.
Mineralna voda mu je uskoro stigla.
„Izvolite.“
„Hvala. Jedno pitanje, postoji li u ovom mjestu knjižnica?“
„Nekad smo imali malu knjižaru, ali nije išla dobro, pa su je zatvorili.“
„Ne knjižaru, knjižnicu, onu gdje se posuđuju knjige.“
„Ahaaa“, uzvratila je važnim pogledom
Mario ju je začuđeno pogledao. Nije bio siguran izvodi li kerefeke ili joj zaista nije jasna razlika između knjižare i knjižnice.
„Pa ne znam...“, zamislila se.
„A zavičajni muzej ili slično?“
„Muzej... nisam sigurna... Imamo limenu glazbu“, razveselila se. „Moj tata svira rog kod njih. I udrugu uzgajivača golubova. Moj brat se time bavi.“
„Zvuči zanimljivo.“
„U redu“, nasmiješila se i nestala.

Mario je sutradan ujutro doputovao ranije nego što je trebao jer je prije škole namjeravao svratiti u Općinu i raspitati se postoji li službeni arhiv ili nešto tome slično u što bi mogao dobiti uvid. Dok je tog jutra putova vlakom, dobro grijan toplinom dizel motorâ, smišljao koji će razlog navesti za svoju želju.
„Recimo, objasnit ću da kao nastavnik povijesti planiram neki školski projekt. Povijest moga zavičaja blabla...“
Deset do osam stajao je pred zaključanim vratima Općine. U pet do osam stigla je jedna starija gospođa i otključala vrata.
„Dobro jutro“, pozdravio ju je Mario.
„Jutro, recite“, uzvratila je neljubazno.
„Ja sam Mario Tolaj, nastavnik povijesti u ovdašnjoj osnovnoj školi i planiram s učenicima jedan projekt na temu povijesti Gornjeg Zubovca. Stoga me zanima postoji li u Općini službeni arhiv ili nešto tome slično u što bi mogao dobiti uvid. Ako niste upućeni, kome bih se mogao obratiti. Naime, zanima me...“
„Obratite se službeniku za informiranje. Mail je sluzbenik minus za minus informiranje et gornji minus zubovec točka ha-er“, prekinula ga je.
„Postoji li mogućnost razgovarati osobno sa službenikom za informiranje?“
„Upiti se podnose isključivo e-mailom. Doviđenja.“
Ušla je u zgradu i zatvorila vrata iza sebe.
„Ništa... idem u školu slušati jutarnje zborničko blebetanje... da ne bi kolege pomislile da se ne želim uklopiti... u kolektiv...“, podrugljivo je govorio dok je išao prema školi.

U zbornici je skupina kolega uz jutarnju kavu, skuhanu u džezvi na malom rešou, vodila žustru raspravu o novom župniku. Jedni su smatrali da je novi župnik suviše liberalan, dok su drugi zastupali stajalište da je moderan i da će tako Crkvu više približiti mladima. Mario ih je slušao na jedno uho, dok je na drugo uho kroz otvoreni prozor slušao učenike kako si dobacuju njemu do tad nepoznatih prostota.
„U ovoj selendri čovjek zbilja može obogatiti svoj rječnik“, promrmljao je.
„Kolega Tolaj, slobodno se uključite. Što Vi mislite o našem novom, mladom župniku?“ pitala ga je kolegica Martičko, nastavnica vjeronauka.
„Nemam stav o tome, kolegice“, odgovorio je vidno nezainteresiran i uzeo mobitel u ruku.
„Kako to mislite?“ iznenadila se.
„Upravo tako kako kažem. Moram sad na nastavu, imam prvi sat.“
Spremio je mobitel u džep, uzeo torbu i otišao.

Oko podne Mario je izišao iz škole. Počela je njegova svakodnevna rupa u satnici. Prethodna tri dana ručak mu je bio burek sa sirom iz Minipeka, pekarnice koja je držala i druge živežne namirnice. Vlasnica Anđa nije propustila napomenuti da on njenoj kćeri Dori predaje povijest i da je burek za njega, naravno, gratis.
„Vrlo ljubazno od Vas, ali ipak ću platiti.“
Burek s mesom imao je neku čudnu boju i Mario nije primijetio da ga itko kupuje, pa ga je i on izbjegavao, a Minipekovih pizza se već najeo prethodnog tjedna. Na crnoj ploči ispred gostionice čitao je kredom ispisanu, svakodnevno istu ponudu „Špek fileki, Grah, Grah s kobasicom“. Muška ekipa, koja je sjedila za jedinim vanjskim stolom, uz pivo i žesticu, pažljivo je promatrala Marija.
„Nećete na gablec, profesore?“ dobacio mu je jedan od njih.
„Hvala, ne odgovara mi ponuda.“
„Aaa... Vi ste fini gospon“, dobacio mu je drugi i svi za stolom se su glasno nasmijali.

Sjeo je gladan na terasu Konzulata koja je za to doba dana bila neobično prazna. Dva stola dalje uočio je ženu koju do tada nikad nije vidio. Sudeći po trobojnom napitku u staklenoj čaši, pila je latte macchiato. Konobarica, ona koja vjerojatno nije razlikovala knjižaru od knjižnice, znala je već što Mario pije i cappuccino mu je bez naručivanja stigao na stol.
„Dobar dan, profesore, izvolite.“
„Hvala.“
„Danas smo na dijeti, ili?“ pokušala je biti duhovita.
„Zašto?“
„Inače si uvijek donesete vrećicu iz Minipeka.“
„Aha... da... još mi je rano.“
„Jeste ikad probali fileke tamo prekoputa?“
„Ne, i ne namjeravam.“
„U redu“, nasmiješila se i otišla.

Čim je konobarica otišla, Mario je pogledao nepoznatu ženu. Činilo mu se da je pratila njegov razgovor s konobaricom jer se nasmiješila. Uzvratio joj je smiješak.
„Dobar dan“, pozdravio ju je.
„I Vama također.“
„Nisam Vas još vidio ovdje.“
„Ja Vas jesam. Vi ste novi nastavnik.“
„Da, piše mi na čelu.“
„Pa skoro. Šalim se, naravno. Ali ovdje se svaka vijest brzo proširi.“
„Primijetio sam. I Vi niste odavde?“
„Putujem iz Zagreba, kao i Vi, i nadam se da ta odiseja neće suviše dugo potrajati.“
„Tome se i ja nadam za sebe. S tim da još i putujem vlakom.“
„Nemate auto?“
„Stoji već tri tjedna s raskopanim motorom kod mehaničara. Kaže da čeka dijelove. Slobodno se preselim za Vaš stol da se ne dovikujemo? Ili očekujete nekoga?“
„Da, da, izvolite, ne očekujem nikoga.“
„Mario Tolaj“, predstavio se kad je došao do njezinog stola i pružio joj ruku.
„Drago mi je, Ksenija Županec. Tajnica u Općini. I, kako ste završili baš ovdje?“
„U Zagrebu sam postao tehnološki višak, završio na burzi i počeo se javljati na oglase u Zagrebu i šire. I onda mi je uletjelo ovo. Slučajno mi je i otac porijeklom odavde.“
„Koja koincidencija.“
„Da. I koliko dugo Vi već radite ovdje?“
„Dva mjeseca. Kad sam se pojavila, isto se vrlo brzo pročulo za mene. Koliko sam shvatila, u ovoj selendri je normalno da ljudi odlaze. A kad netko novi pristigne, to im je atrakcija. Kad sam ljetos došla, isto sam svaki dan pod pauzom sjedila na ovoj terasi i svi su se okretali za mnom. Neki diskretno, a neki su baš otvoreno buljili.“
„Vjerojatno i zato što ste žensko.“
„Sigurno. To je išlo danima. Ali ja sam to u jednom trenutku naglo prekinula.“
„Na način?“
„Ustala sam i na sav glas, tako me cijela terasa mogla čuti, rekla: 'Drago mi je, ja sam Ksenija Županec, 42 godine, sretno udata, dvoje divne djece, živim u Zagrebu, radim u Općini kao tajnica i ne tražim ovdje muško društvo. Imate li još pitanja?' Svi su me gledali kao neko čudo.“
„Hahaha! I dalje?“
„Ništa. Od tada ne bulje više u mene.“
„Ja bih mogao reći: 'Drago mi je, ja sam Mario Tolaj, 46 godina, sretno oženjen, dvoje divne djece, živim u Zagrebu, radim u školi kao nastavnik povijesti i ne tražim ovdje žensko društvo. Imate li još pitanja?' S tim da ja zapravo nisam sretno oženjen, nego razveden. I nemam djece.“
„I ja sam razvedena i nemam djece. Eto, ustanite i recite to sad. Zapravo ne, to bolje izvedite pred punom terasom.“
Oboje su se nasmijali.
„Jeste li ovdje već kušali palačinke?“ pitala je.
„Nisam, ali doktor Goreta mi ih je preporučio.“
„Sigurno Vam je ponudio i besplatan prvi pregled.“
„Otkud znate?“
„Koliko sam čula, to on tako svima radi.“
Nesvjesno je pogledao njene zube.
„Svi su još pravi“, smješkala se.
„Oprostite.“ Bilo mu je malo neugodno i razmišljao je jedan tren kako nastaviti razgovor. „Mogu li Vas pozvati na palačinke? “
„Palačinke?“
„Da, palačinke. Koje preporučujete?“
„Hm... možete me pozvati na američke s Nutellom ili Lino Ladom ili maslacem od kikirikija.“

Nakon što su pojeli palačinke, Ksenija je pogledala na sat.
„Odlične su bile, hvala Vam, ali gotova mi je pauza. Moram ići“, rekla je.
„Da, jako dobre, makar nisam ljubitelj palačinki. Sutra ću biti ovdje otprilike u isto vrijeme.“
„Ah, to sad spominjete da me ponovo vidite?“
„To bi Vam smetalo?“
„Ne bi. Mogli bismo zajedno na fileke. One pijandure će pasti u nesvijest od iznenađenja.“
„Molim Vas ne na fileke, niti na grah. Prije ću sjesti u park na klupu i jesti sendvič s parizerom i zalijevati jogurtom da ide lakše niz grlo.“
„Šalila sam se. Smislit ćemo nešto. Moram zaista krenuti, bilo mi je drago. Doviđenja.“
„Jutros sam išao u Općinu i na vratima me otpilila jedna starija gospođa.“
„Zbilja ne mogu sada. Načelnik ima sastanak, moram mu nešto pripremiti. Vidimo se.“
„U redu, do sutra“, kazao je i mahnuo joj.

Narednog dana su se sreli ispred Konzulata. Čim su se vidjeli iz daljine, nasmiješili su se.
„Dobar dan, kao ste?“ pitao je Mario.
„Dobar dan, dobro sam, hvala. Vi?“ uzvratila je Ksenija.
„Jako dobro. Dakle, što ćemo jesti? Sendviče i jogurte u parku? To me malo podsjeća na đačke i studentske dane.“
Oklijevala je trenutak.
„Zapravo... zašto da ne. S tim da morate biti svjesni da će nas ljudi gledati i da će cijelo selo brujati o tajnici načelnika Općine i profesora povijesti sa sendvičima u parku.“
„To pretpostavljam. Nadalje, ukoliko to ponovimo nekoliko puta, selo će zaključiti da smo postali par.“
„Eto, sve znate.“
U Minipeku već odavno kupcima nisu slagali sendviče, čak niti peciva nisu razrezivali. Ipak je Anđa zaključila da je bolje profesoru svoje kćeri ne odbiti tu želju. Cijelo vrijeme, dok je rezala parizer šnitu po šnitu, razrezivala jumbo žemlje, spravljala i zatim zamatala sendviče u papir, promatrala je naizmjenično Kseniju i Marija.
„Jogurti su Vam tamo u hladnjaku, profesore“, rekla je Anđa.
„A da, vidim, uzet ćemo dva.“

Ubrzo nakon toga završili su u parku na klupi ispod stabla i krenuli jesti i piti. Prolaznici su ih gledali. Tri klinca, koja su stajala u blizini i imala živahni razgovor o svojim električnim romobilima, odmaknula su se, čim su ugledala Marija.
„Smeta im naše društvo“, pretpostavio je Mario
„Vjerojatno više Vaše, nego moje.“
„Moguće, poznajem ih, to su moji učenici. Kad smo već kod učenika, baš me jutros dobro zabavio Leon Goreta.“
„On ima neke veze sa zubarom Goretom?“
„Njegov sin. Uopće ga nisam pitao, nego se sam javio. Rekao je da je car Hadrijan bio musliman, neki turski vladar ili tako nešto.“
„Iskreno, ovako iz glave ne bih znala tko je bio car Hadrijan, ali mi ime nikako ne zvuči muslimanski. I što ste mu rekli?“
„Si tacuisses, philosophus mansisses. I neka nakon sata progugla što to znači i razmisli zašto sam mu to rekao.“
„Davno sam učila latinski, i mrzila sam ga.“
„Da si šutio, ostao bi filozof“
„Aha, i ljudi bi mislili da si pametan. Kako ste se toga sjetili?“
„Ja sam inače profesor povijesti i latinskog. Ali ovdje predajem samo povijest. Vi ste... možda pravnica?“
„Završila sam germanistiku i predavala kratko u školi. Spomenuli ste jučer da ste bili u Općini.“
„Samo pred vratima. Zanimalo me postoji li u Općini službeni arhiv ili nešto tome slično u što bih mogao dobiti uvid. Tražim neku novu zanimaciju, pa mi je palo na pamet istražiti povijest Gornjeg Zubovca. Izrecitirala mi je e-maila dresu službenika za informiranje i ostavila me pred vratima.“
„Starija gospođa s kratkom kosom, ošišana je kao muško?“
„Da, baš tako.“
„To je naša Marija. Ide uskoro u mirovinu. Upravo ona je službenik za informiranje.“
„Lagano me otkantala.“
„Definitivno. Nego, pada mi nešto bolje na pamet za Vaše istraživanje. U Domu kulture, to je ona niska, stara zgrada iza Opčine, nalazi se naša knjižnica. Knjižnica ima zavičajnu zbirku.“
„Uopće nisam opazio tu zgradu. Iz čega se sastoji ta zbirka?“
„Najbolje je da navratite i pogledate sami. Do kad imate danas nastavu?“
„Do tri.“
„Onda odite tamo.“
„Hvala na ideji, hoću svakako.“

Iznad ulaznih vrata pisalo je izblijedjelim slovima DOM KULTURE 1925. Lijevo i desno od vrata visile su ploče s raznim natpisima. Osim što je u Domu bila smještena Narodna knjižnica i čitaonica, tu su se nalazile i prostorije uzgajivača golubova, puhačkog orkestra, ogranka neke političke stranke i kulturno-umjetničkog društva. Vrata su bila otvorena. Mario je ušao. Drveni pod škripao mu je pod nogama. Prva vrata s desne strane bila su otvorena. Pomolio je glavu i iznenadio se kad je ugledao Kseniju.
„Vi?“
„Da, ja.“
„Radite dva posla?“
„Posao u Općini nije puno radno vrijeme, pa su mi još i ovo uvalili. Budem ovdje u pravilu popodne od dva do četiri.“
Sjedila je za starim uredskim stolom. Iza nje su se nizale visoke police pune knjiga. Neke knjige su ležale na podu. Na stražnjem kraju prostorije nalazio se jedan zatvoreni ormar i jedan veliki stol. Ksenija je ustala.
„Vidite, ovdje kao da je vrijeme stalo. Prošećite slobodno. Samo kompjuter podsjeća da se nalazimo u današnjici.“
Mario je hodao između polica. Zatim se vratio do Ksenijinog stola.
„Radi li kompjuter?“
Sjela je na stol i prebacila jednu nogu preko druge.
„Radi, ali ga ne palim. Ovdje Vam sve još uvijek ide na kartonske kartice. Imamo, doduše, program za knjižnicu, ali netko bi trebao unijeti sav knjižni fond i članove, isprintati barkodove i zalijepiti ih u knjige, izraditi nove članske iskaznice i tako dalje. Dok god to nitko od mene ne traži, ja u to ne diram. Pitanje je, isplati li se to uopće za tih nekoliko ljudi koji posuđuju knjige.“
„A onaj stol tamo na kraju, čemu on služi?“
„E, to Vam je kao čitaonica“, odgovorila je i trepnula očima.
„A... onaj ormar?“
„E, to je pak zavičajna zbirka“, objasnila je važno.
„A... može li se dobiti pristup toj zavičajnoj zbirci?“
Ksenija je sišla sa stola i približila mu se.
„Samo uz izričitu suglasnost knjižničarke.“
Zatim se i Mario njoj približio.
„A biste li mi, u svojstvu knjižničarke, dali tu suglasnost?“
Usne su im se približavale. Tad su se začuli glasovi.
„Joj, da, to su golubaši, imaju neki sastanak danas“, sjetila se i odmaknula se korak od njega.
„Mogu li ipak pogledati zavičajnu zbirku, a suglasnost knjižničarke naknadno ishoditi?“
„Pod ovim izvanrednim okolnostima, iznimno – da.“

Za početak je odlučio samo ugrubo preletjeti sve materijale u nadi da su posloženi po nekom redu i smislu, i tako dobiti prvi pregled. Sjela je na veliki stol koji je predstavljao čitaonicu i promatrala ga dok je vadio registratore, fascikle i pojedinačne papire iz ormara, prelistavao ih i ponovo vraćao. Nakon desetak minuta je uzdahnuo.
„Pa tu ima svega i svačega: Zapisnici s partijskih sastanaka iz doba socijalizma, školske svjedodžbe, priznanja, zahvalnice, sudske presude, novinski isječci, razglednice, novčanice dinara, računi, proglasi iz NDH, fotografije s nekih društvenih događanja, programi HDZ-a, stare karte, izborni rezultati iz devedeset-i-neke, vojne knjižice JNA, vozni red vlaka. Ali sve je bez ikakvog reda. Smijem li slikati? Ne sad, drugi put možda, kad se malo snađem.“
Slegnula je ramenima i sišla sa stola. Stajala je korak do njega. Golubaši se nisu čuli.
„Pojma nemam. Valjda smiješ, to jest, smijete.“
„Možemo ostati na 'ti'“, rekao je i okrenuo se prema njoj.
„Možemo“, smješkala se. „Što se tiče tog ormara, meni su to kratko pokazali kad sam počela ovdje raditi. Rekli su da je nekada bio poziv građanima, udrugama, firmama i tako dalje, da doniraju sve papirnate predmete, koje mogu, knjižnici jer da je planirano od toga napraviti izložbu. Dalje ništa ne znam, niti me zanimalo. Otkad tu radim, nitko se nije zanimao za to. E sad, što će dalje biti s time...“
„Shvatio sam“, prekinuo je njenu bujicu riječi, približio joj se i poljubio je.
„Lud si“, rekla je skoro nečujno.
„Što si zapravo podrazumijevala pod izričitom suglasnosti knjižničarke?“ pitao je tiho.
„Pojma nemam. Htjela sam ispasti duhovita“, šapnula je. „Idem danas ranije jer ima još frizera, pa ćemo tvoj izlet u povijest za danas završiti“, nastavila je glasnije pričati.
„Dobro, onda idem i ja polako na vlak. Hvala ti još jedanput... zbog zavičajne zbirke... vidimo se.“
„Ništa... vidimo se.“
U vlaku je sređivao ugodne dojmove. Nije osjetio ni smrad nafte, ni toplinu, niti buku motorâ.

Premda je sljedećeg dana imao nastavu tek od dva sata, odabrao je vlak tako da je stigao već malo iza jedanaest u Gornji Zubovec i zauzeo mjesto na terasi Konzulata.
„Rekli smo 'Vidimo se'. Da, ali kada?“ pomislio je
Preko noći je zahladilo i bio je jedini gost na terasi.
„Nije Vam hladno, profesore?“ pitala ga je konobarica kad mu je donijela cappuccino.
„Nije, nije.“
„Mislim... kako da kažem... ako čekate gospođu Kseniju... ona Vam dođe uglavnom oko dvanaest.“
Mario ju je pogledao.
„Mislim... nju čekate... ili?“
„Selo je malo, svi sve vide, svi sve znaju, svi sve prepričavaju“, rekao je podrugljivo.
„A što možete kad je tako“, slegnula je ramenima. „Ako dođe, i njoj će biti zima za sjediti vani i ući će unutra. Tako da se ne trebate smrzavati vani. Da Vam unesem kavu unutra?“
„Hvala, mogu i sam.“
Ustao je, uzeo šalicu s kavom i ušao u kavanu. Unutra je bilo puno gostiju. Našao je prazan stol koji je bio malo uvučen u jedan kut, a opet stajao tako da je Mario imao slobodan pogled prema ulazu. Dok je srkao cappuccino, pitao se što bi mogao ručati i hoće li se Ksenija uopće pojaviti.
„Ako se ne pojavi, mogu je potražiti u Općini. Ili nakon nastave u knjižnici. Iako, tko zna kako je njoj sjeo jučerašnji dan.“
Na Google Mapsu je našao pizzeriju u susjednom mjestu, a malo dalje i restoran.
„Mogao bih pozvati Kseniju, ali nemam auto.“

Malo prije dvanaest ušla je Ksenija. Odmah su se vidjeli.
„Dobar dan, bok“, pozdravio je.
„Dobar dan“, uzvratila je i sjela prekoputa njega.
Gledali su se nekoliko trenutaka i činilo se kao da ne znaju otpočeti razgovor.
„Nova frizura?“ pitao je.
„Uopće nije. Dok sam se sinoć vozila za Zagreb, nazvala me frizerka i javila mi da ima neku situaciju s djetetom i da mora otkazati termin.“
Razgovor je ponovo stao. Znajući što Ksenija pije, konobarica joj je donijela uobičajeni latte macchiato.
„Izvolite, gospođo Ksenija.“
„Hvala.“
„Možda ste za palačinke?“ dodala je konobarica još.
Mariju se nisu jele. Upitno je pogledao Kseniju. Skoro neprimjetno je odmahnula glavom.
„Hvala, danas ne“, odgovorio je.
„U redu“, nasmiješila se i otišla.
Promatrao je Kseniju. Činilo mu se da nešto razmišlja.
„Djeluješ mi jako ozbiljno. Nešto nije u redu?“ pitao ju je.
Nagnula se preko stola i počela šaptati.
„Nešto... nešto kao da je tu krenulo krivim redoslijedom. Poznajemo se tek tri dana. Ma ne, ne može se uopće reći da se poznajemo. I već smo se drugi dan ljubili. Možda sam i ja kriva, nekako ne prepoznajem samu sebe. Razumiješ?“
„Razumijem što želiš reći. Takve stvari nemaju zacrtan redoslijed, to je nepredvidivo u životu. Mogu i ja reći za sebe da sam kriv, čak još i više. Iskoristimo druženje za bolje upoznavanje. Pričaj mi jednostavno nešto o sebi ili ću ja o sebi ili pitaj me nešto. Znam, to međusobno ispitivanje će ispasti kao da smo na Iskrici. Ali otpočnimo nekako, evo pitanja za početak: Jesi li bila ikada na Iskrici? Ja jesam“, kazao je tiho.
„Čak sam svog bivšeg supruga upoznala na taj način.“
„Kod mene je bilo suprotno. Ja sam se zbog Iskrice razveo.“
Tako se malo po malo razvio razgovor. Ispitivali su se, odgovarali na pitanja i pričali o sebi i pritom nisu primjećivali da razgovaraju sve glasnije i glasnije. Gledali su se i smijali, skakali s teme na temu, i nekoliko puta, zapravo sve češće i češće, su im se ruke dodirivale, sve dok Ksenija nije pogledala na sat i shvatila da je debelo prekoračila pauzu. Osvrnuli su se oko sebe. Bili su u središtu pažnje. Nastavili su pričati tiše.
„Mislim da nas svi gledaju. Ali ionako moram krenuti, pauza mi je prošla prije pola sata“, primijetila je.
„Neka gledaju.“
„Hoćeš li kasnije nastaviti svoj... istraživački rad u... mojoj... biblioteci?“
„Danas, nažalost, neću. Imam nastavu do šest. Ali sutra ću se vrlo rado posvetiti... istraživačkom radu u... tvojoj... biblioteci. Jedino se sutra nećemo vidjeti preko dana jer nemam rupu u satnici. Nadam se da ću uspjeti oko tri izići iz škole.“
„Dobro, bit ću od dva pa na dalje u knjižnici, pa ti kad stigneš.“
„Dat ću ti svoj broj mobitel, za svaki slučaj.“
„Ajde, daj.“
Izrecitirao joj je svoj broj i ona ga je memorirala. Zatim mu je poslala poruku i on je spremio njezin broj.
„I sad brzo idem, ajde bok, vidimo se“, rekla je.
„Vidimo se, bok.“
Pričekao je da Ksenija iziđe, zatim je pogledao goste za susjednim stolovima.
„Želi li netko od Vas nešto komentirati? Eventualno pitati? Stojim Vam na raspolaganju. Možda Vi, doktore Goreta? Ili Vi, kolegice i kolege? Kolegice Martičko, Vi na primjer? Možete zatim odmah prenijeti svoja saznanja novom župniku?“ pitao je glasno.
Okrenuli su glave od njega. Malo po malo počeli su odlaziti. Mario ih je cijelo vrijeme fiksirao pogledom. Na koncu su ostali samo Mario i dva nepoznata muškarca koji su sjedili za stolom na drugom kraju lokala nad hrpom papira i razgovarali. Mariju je prišla konobarica.
„Kako ste ih samo oprali, profesore. Najjači ste mi“, smijala se.
„Haha, hvala... Donesite mi, molim Vas, još jedan cappuccino i gaziranu vodu.“
„Stiže odmah.“
Do početka nastave imao je još vremena. Imao je posla i mogao je raditi u zbornici, ali odlučio ju je ubuduće izbjegavati koliko je god moguće jer je imao dojam da ga od kolega više-manje svi proučavaju i iza leđa ogovaraju. Izvadio je laptop i papire iz torbe i krenuo raditi.

Mario je pod nastavom inače uvijek stišavao svoj mobitel, ali tog popodneva to nije učinio. Ni sam nije znao je li zaboravio ili je bilo namjerno. U svakom slučaju, nije trebao dugo čekati na Ksenijinu prvu poruku.
'Kako si, profesore?'
'Jako dobro, ali sad imam nastavu'
'Ne smeta mi tvoja nastava'
Tako su se poruke nizale i uopće nije bio usredotočen na predavanje. Učenici su se čudili što se s njim događa. Nakon škole se dopisivanje nastavilo i trajalo je do kasno navečer, da bi se oko ponoći još i telefonski čuli.

Bilo je već skoro četiri sata kad je idućeg dana napustio školu. Dan je opet bio nešto topliji i na terasi Konzulata bilo je ljudi.
„I, kolega Tolaj, idete po nove knjige u knjižnicu?“ dobacio mu je kolega iz glazbenog s terase.
„Da i Vama nešto posudim iz knjižnice, kolega Golnar? Slobodno recite.“
Golnar je zašutio, a ostali gosti na terasi su se nasmijali.
„Kao se jučer čudno izrazila... istraživački rad... to se može svakojako tumačiti... za zavičajnu zbirku uopće nemam pojma otkud krenuti...“, razmišljao je hodajući prema Domu kulture i smješkao se.
„Dobar dan, kako ste?“ pozdravio je kad je ušao u knjižnicu.
„Dobro, a Vi? Zar mi nismo na 'ti'?“
„Šalim se malo. Oprosti, nisam stigao ranije, sastanak je trajao duže nego očekivano. Vidim da je već skoro četiri.“
„Ne brini, danas imam vremena za prekovremeni rad.“
Ustala je i približila mu se. Stavila mu svoje ruke oko vrata i poljubila ga. Primio ju je oko struka. Dok su se ljubili, primijetio je prozore.
„Može li nas netko vidjeti kroz prozore?“ pitao je.
„Ne vjerujem, oni gledaju u jedno zapušteno dvorište. Nikad nisam nikoga tamo primijetila“, kazala je privukla ga jače k sebi.
Ljubljenje su im prekinuli koraci i škripanje drvenog poda na hodniku. Razmaknuli su se. Hodnikom je prošao stariji muškarac. Kad ih je vidio u knjižnici samo je klimnuo glavom. Nekoliko minuta kasnije je opet izišao.
„To je Milan, vodi folklornu sekciju. Sad u četiri ću zaključati vanjska vrata.“

Točno u četiri sata Ksenija je zatvorila i zaključala vrata Doma. Ključ je ostavila u bravi. Kao i prošli put sjela je na veliki stol koji je predstavljao čitaonicu i pratila Marija pogledom dok je vadio materijale iz ormara. Pregledavao ih je, pritom nešto mrmljao i zapisivao na komad papira i odlagao na prazni dio stola. Na najdonjoj polici ormara ugledao je kutiju od cipela. Primio i otvorio ju je. Unutra su bile stare fotografije, na njima ljudi, uglavnom u uniformama.
„Ustaše, Nijemci, partizani. Sve ono što lako diže tenzije“, ustvrdio je dok ih je na brzinu prebirao.
„Ah... tko bi rekao čega sve imamo“, pretvarala se kao da je Marijevo otkriće zaista zanima.
U njenoj blizini nije se uspio koncentrirati i razvrstavao je sve bez ikakve logike i smisla. Pogledi su im se neprestano sretali. Stol je već bio pun i gledao je gdje bi mogao odložiti kutiju.
„Smetam li ti na stolu, ometam li te?“ pitala je.
„Ma ne... ne...“
Uzdahnuo je i spustio kutiju na jednu hrpu registratora, neposredno do nje. Stavio joj svoje ruke oko vrata.
„Ometaš me u istraživačkom radu, ometa me tvoja blizina, tvoji pogledi. Jedini način da riješim tu situaciju je da vodim ljubav s tobom...“
„Mario, ne znam....“
„Ovdje.“
Počeli su se ljubili...
„ ... je li ovo pametno...“
... i svlačili su odjeću sa sebe.
„Sada.“
Legla je na stol.
„ ... što radimo...“
„Tu.“
Registratori su se prevrnuli, kutija je pala i fotografije su se razletjele po podu, fascikli su počeli padati, papiri su se rasuli oko stola.

„Vidiš, koji nered si napravila“, smijao se Mario dok su se oblačili.
„Haha, ja nered? Ti si prvi počeo oko mene petljati.“
„Nisi se usprotivila.“
„Jesam, rekla sam da nije pametno što radimo.“
„Rekla si da ne znaš je li pametno.“
„Šuti“, ukorila ga je i nježno ugrizla za uho.
Kad se obukao, čučnuo je. Pogled mu se zaustavio na jednoj fotografiji s muškarcima u uniformama. Primio ju je u ruku i proučavao. Okrenuo je poleđinu. Izblijedjelom tintom pisalo je Dragutin Bjelobrk, Slavko Svetić, Vjekoslav Tolaj, Ambroz Muster, Ivan Rotko. Čučao je tako neko vrijeme puštajući čudne zvukove, nešto između dahtanja i smijeha, okrećući fotografiju s prednje na stražnju stranu i obrnuto.
„Nešto nije u redu?“ pitala ga je Ksenija začuđeno.
„Ne mogu vjerovati.“
Ustao je i stavio joj fotografiju skoro pod nos. Odmaknula je glavu.
„Ustaše, ili?“
„Tako je. Ustaška vojnica. Ovaj tu“, pokazao je prstom na srednjeg u grupi muškaraca, „je moj djed.“
„Tvoj djed?“
„Da, Vjekoslav Tolaj, znam ga sa slika. Ali na njima je uvijek u građanskoj odjeći. I, vidi, tu na poleđini piše njegovo ime. O njemu se nikad nije mnogo pričalo. Uvijek se samo govorilo da je vjerojatno poginuo u ratu i da se dalje ništa ne zna. Jesu li lagali ili zbilja nisu znali više od toga? Pogledaj uniforme, to nisu obični vojnici, to su časnici.“
„Ima logike, sjećam se da si spomenuo da ti je tata porijeklom odavde.“
„Dobro se sjećaš.“
„Djed ti je očito bio faca.“
„Pa, sad.. faca... u neku ruku je, ali...“, uzdahnuo je, „moram priznati, ovo otkriće mi nije baš oduševilo, makar sad znam nekakvu pozadinu.“
„To s facom, šalim se, naravno. Ježi mi se od tih prepucavanja o ustašama i partizanima.“
„U svakom slučaju, ako su znali da je bio u ustaša, kasnije u Jugoslaviji bilo je bolje ne pričati o tome. Promijenimo temu“, predložio i je bacio fotografiju na pod.
„Nećeš si uzeti sliku?“ pitala ga je.
„Pa ne. Nego... mislio sam te pozvati na ručak, u susjednom mjestu ima zgodan restoran. Vidi, na ovo sam mislio“, rekao je i pokazao joj ga na ekranu svog mobitela. „Jedino što nemam auto.“
„Može, vrlo rado, izgleda sasvim dobro. Ići ćemo s mojim autom. Ali prvo da pospremimo ovaj rusvaj.“

Dok su od Doma kulture hodali do Ksenijinog auta, gosti s terase Konzulata su ih pratili radoznalim pogledima.
„Dođe mi da im isplazim jezik“, rekla je Ksenija.
„Nemoj, budi dama“, uzvratio je Mario i poljubio je.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Stjuardesa

Linija petnaest

Posljednji put na gruntu