Robert Lehpaner
Kratke priče i romani

Dijelilo ih je svega još nekoliko minuta od planinarskog doma na Puntijarki. Ponadali su se da će izletom u gorje uspjeti pobjeći barem na nekoliko sati od gradske vrućine i sparine koja je trajala već dva tjedna. Ali ni na planini nije bilo osvježenja. Marta je predvodila kolonu po oštrom usponu i bodrila ostatak skupine. „Još malo, cure i dečki“, ponavljala je svakih nekoliko minuta. Iza nje je hodala Kristina, a iza Kristine, prilično bezvoljno, Luna. Boris je bio zadnji u koloni i činilo mu se da imaju još kilometre pred sobom. Samo je još vidio Lunine noge i stražnjicu u uskim sportskim tajicama. Dobro vrijeme očito je privuklo mnoge planinare, pa se red za hranu na Puntijarki protezao do ispred doma. U istom redoslijedu, u kojem su hodali, stali su u red. Iako su bili izvježbani planinari, sparno i vruće vrijeme ih je iscrpilo i nisu skoro ništa razgovarali. „Meni i nije baš do nekog jela“, je bilo jedino što je Luna rekla. Borisu se pogled ponovo zalijepio za...

Prijateljica joj je predlagala da se prijave za vikend izlet u Opatiju i skoro ju je uspjela nagovoriti. Ali je Sandra ipak odlučila provesti vikend sa suprugom Draženom na selu, na njegovom „gruntu“. Čvrsto je samoj sebi obećala da će to biti zadnji put da samo zbog mira u kući provede vikend na toj livadi i u toj kleti u nekoj zadnjoj zabiti bez ljudi. Do Draženove bila je samo još jedna druga klet, ali već neko vrijeme napuštena. Otkako je od roditelja naslijedio grunt, činilo joj se da živi samo za njega. Preko tjedna je obilazio trgovine i kupovao pribor za kosilicu, vrtne alate, neke žice, vijke i druge stvari za koje nije znala čemu služe, niti ju je zanimalo. Mrzila je grunt i sve što ima veze s njim. Sve njene ranije pokušaje da za vikend idu na neki izlet ili u restoran ili da posjete prijatelje, odbijao je. „Grunt i klet treba cijele godine održavati, to je stalna briga“, bio je njegov uobičajeni odgovor. „Dražene, mene taj tvoj grunt...“, pokušavala bi tada uvij...