Vikend s Lunom
„Još malo, cure i dečki“, ponavljala je svakih nekoliko minuta.
Iza nje je hodala Kristina, a iza Kristine, prilično bezvoljno, Luna. Boris je bio zadnji u koloni i činilo mu se da imaju još kilometre pred sobom. Samo je još vidio Lunine noge i stražnjicu u uskim sportskim tajicama. Dobro vrijeme očito je privuklo mnoge planinare, pa se red za hranu na Puntijarki protezao do ispred doma. U istom redoslijedu, u kojem su hodali, stali su u red. Iako su bili izvježbani planinari, sparno i vruće vrijeme ih je iscrpilo i nisu skoro ništa razgovarali.
„Meni i nije baš do nekog jela“, je bilo jedino što je Luna rekla.
Borisu se pogled ponovo zalijepio za Luninu stražnjicu. Žena, koja je iza Borisa stajala u redu, okrenula se u stranu pokušavajući riječima smiriti svog ucviljenog psa kojeg je zavezala za nogu jedne klupe i pritom jako gurnula Borisa sa svojim ruksakom na leđima. Boris se zaljuljao prema Luni i primio je nehotice na trenutak za ramena.
„Sorry“, rekao je Luni kad je shvatio gdje su mu ruke i istog ih trena maknuo s nje.
Luna se nasmiješila.
Provlačili su se s tacnama između stolova i drugih planinara dok nisu naišli na jedini još slobodan stol na vanjskoj površini. Stol je bio potpuno odvojen od ostalih, kao da uopće nije pripadao domu, i nalazio se ispod gustih grana. Sjeli su i gledali svatko u svoju hranu.
„Dobili smo ostatke“, smijao se Boris.
„Kad smo prekasno stigli. Barem nismo na suncu. Jedite, dobar tek svima“, kazala je Marta.
I svi su krenuli jesti, osim Lune koja je još neko vrijeme promatrala svoje kobasice čudnog izgleda i boje, da bi zatim svoju tacnu gurnula na stranu.
„Hoćeš od mene nešto?“ pitala ju je Kristina.
„Ma neću.“
„Ili od mene?“ pitao je Boris. „Moje kobasice izgledaju bolje, dam ti jednu. Hoćeš?“
„Hvala, ne“, nasmijala se.
„Slobodno uzmi, meni su dvije kobasice ionako previše.“
„Ma ne, hvala, zaista ne bih.“
Boris je slegnuo ramenima i nastavio jesti. Luna mu je sjedila nasuprot i imao je dojam da ga promatra dok jede. Kad je pojeo jednu kobasicu, pogledao ju je. Uzvratila je smiješkom.
„Evo, taman je još jedna kobasica ostala. Ako želiš?“
„Hvala, ali zbilja ne bih“, uzvratila je pomalo iziritirano.
Boris je bio u sredini četrdesetih i partner u jednom odvjetničkom društvu za bogate klijente. Bio je sportski tip i jako je držao do svog izgleda. Osim planinarenjem, bavio se i biciklizmom. Živio je u modernom, prostranom stanu. Marta mu je bila sestrična s kojom je oduvijek održavao prisne odnose i s kojom ga je vezala ljubav prema planinarenju. Niti on niti Marta nisu nikad bili u braku niti su imali djece. S Kristinom je bio nešto više od godinu dana u vezi. Upoznao ju je preko Marte. Bile su prijateljice, istih godina kao on i radile u istoj banci kao osobne bankarice. Luna, apsolventica psihologije, bila je Kristinina kći iz nekadašnjeg braka i živjela je s njom. Dok je Kristina rado planinarila, Luna je njihova grupna planinarenja i druge izlete odrađivala samo zbog inzistiranja majke. Kristina se, naime, nadala da će se Luna tako postupno naviknuti na Borisa, štoviše da će se Luna i Boris donekle sprijateljiti. Čak joj se činilo da vidi naznake uspjeha svoje taktike. Zadnjih tjedana, naime, Luna Borisa više nije samo mrko gledala ili ignorirala, već je znala prozboriti s njim po nekoliko kraćih rečenica i pritom se nasmijati.
„Ajde, pričajte nešto“, rekla je Marta veselo dok su jeli.
„Počni ti“, uzvratila je Kristina.
„Da smo mi cure same, pričale bi možda o seksu“, nastavila je Marta.
„Ah da, omiljena tema žena koje su solo“, smješkala se Kristina.
„Slobodno vas dvije pričajte o seksu, neću vam se petljati u razgovor“, uključio se Boris glumeći ozbiljnost.
Nastala je šutnja. Luna ih je sve troje naizmjence gledala.
„Kad smo već kod seksa,“ palo je Kristini malo kasnije na pamet, „jednom sam pročitala na netu članak u kojem je jedan stručnjak objasnio da kod oralnog seksa postoji najveća opasnost prenošenja zaraznih bolesti.“
„Onda ti i Boris prakticirate oralni seks ili ne?“ pitala je Marta.
Svi osim Lune su prasnuli u smijeh.
„Ne bih sad o tome. Uostalom, vidiš da nas moja buduća psihologinja pomno proučava. Tko zna što li o nama misli“, kazala je Kristina.
I opet su se svi troje nasmijali.
„I, jeste li riješili gdje će Luna spavati iduće subote?“ pitala je Marta Kristinu.
„Ne“, odgovorila je.
„Nisam ti pričala,“ obratila se Marta Borisu, „idućeg vikenda Kristina i ja idemo na team building na Plitvice.“
„Pa da Luna ne ostane sama preko noći sa subote na nedjelju, tražimo neku kombinaciju. Jer cijelo njeno društvo je na moru, pa ne može kod nikoga prenoćiti...“ nastavila je Kristina.
„Dobro, mama, ne moramo sad o tome“, prekinula ju je Luna i zakolutala očima.
Borisu je bilo poznato da je Lunu strah spavati sama u kući. Ma da se ponekad pitao, hini li ona to samo zato da bi prkosila Kristini i njemu. Znao je od Kristine da je Luna krivi za razvod. I zato Kristina nikad nije željela da Boris boravi, a kamoli noći kod njih, smatrajući da bi to bespotrebno opterećivalo odnos s Lunom. Kristina bi uvijek dolazila Borisu i kad bi noćila kod njega, Luna bi spavala kod prijateljice. Prvih mjeseci njihove veze Luna je Kristini prije svakog odlaska Borisu kod kuće izvodila scene.
„Aha, ideš opet svom jebaču zbog kojeg si upropastila našu obitelj!“
„Luna, molim te, nemoj opet počinjati.“
S vremenom je ipak prestala raditi drame prije Kristininih odlazaka jer je samoj sebi postala dosadna i smiješna i shvatila da time ne može ništa postići.
„Imam ideju, Luna bi mogla spavati kod Borisa. On ima jednu sobu koja se ne koristi“, predložila je odjedanput Marta.
Svi su je pogledali.
„Ne ideš za vikend nikamo sa svojim biciklistima, to jest, u Zagrebu ćeš biti, ili?“ pitala ga je Marta.
Bio je iznenađen. Kroz glavu mu je prošlo pitanje što li Luna o njemu zapravo misli u zadnje vrijeme i što bi mogao biti okidač za njezinu novu, iskrenu, ili možda samo odglumljenu, ljubaznost.
„Da, bit ću u Zagrebu... što se tiče mene... da... mjesta bi bilo... nemam zaista ništa protiv... ako je Luni, a i tebi, Kristina, to u redu... mislim...“, odugovlačio je rečenicu.
„Zapravo... zašto da ne. Ideja je možda čak dobra. To vam je prilika da se malo više zbližite“, rekla je Kristina veselo. „Luna, što ti misliš o tome, hm?“
Luna je šutjela i zamišljeno okrenula glavu prema šumi. Svi su napeto iščekivali njen odgovor.
„Paaa... može!“ izustila je napokon i pritom bacila Borisu kratki smiješak.
„U redu“, odgovorio je i uzvratio Luni također smiješkom.
„Savršeno“, razveselila se Kristina. „Luna, ti imaš Borisov broj mobitela?“
„Imam ga još, mama. Nisam ga izbrisala“, uzvratila je podrugljivo.
„Dobro. A tebi, Boris, ću dati Lunin broj, pa se vas dvoje najbolje sve sami dogovorite.“
„Mama, ja ću mu poslati svoj kontakt.“
Uzela je mobitel i poslala mu dvije poruke. Prva je bio Lunin kontakt, druga poruka je bio smajlić. Boris se malo začudio.
„Hvala,“ rekao je, „poslat ću ti svoju adresu i do subote ćemo se sve dogovoriti.“
„Okej.“
Dok su se spuštali natrag prema gradu izbjegavao je hodati iza Lune, kako joj ne bi neprestano proučavao noge i stražnjicu. Ali kako su svi četvero često mijenjali tempo hodanja ili hodali dvoje po dvoje, to se nije dalo uvijek izbjeći. Razmišljao je kako li će izgledati Lunin posjet. Što će razgovarati s djevojkom od dvadeset i nekoliko godina s kojom je do tada razmijenio svega nekoliko kratkih beznačajnih fraza? Moguće je i da ona ne očekuje nikakav razgovor i da će se jednostavno zavaliti u fotelju ili ležati na krevetu i biti na mobitelu, a on da će čitati knjigu. Možda da zajedno gledaju neki film na Netflixu? Što želi ona jesti i piti? Očekuje li da on skuha neko jelo ili da naruče pizzu? Trebat će joj pripremiti ručnike i napraviti krevet. Jedino što je zasigurno znao, čega je u novije vrijeme postao svjestan je bilo da Luna nije bila više klinka, već zgodna mlada žena. Nakon svih tih misli činilo mu se da bi bilo najbolje da ona u subotu dođe što kasnije i da u nedjelju što ranije ode.
Bila je subota, oko četiri sata poslijepodne. Boris se vraćao iz dućana s colom i sokom, velikom vrećicom čipsa i kutijom keksa. Nije znao kad će Luna stići. Svoju adresu poslao joj je još nekoliko dana ranije u poruci. Ujutro joj je poslao poruku s pitanjem kad dolazi, na koje nije odgovorila. Nije znao je li uopće vidjela poruku. Mrzio je kad ljudi na WhatsAppu imaju postavke da se ne vidi jesu li vidjeli poruke i kad su zadnji put bili u aplikaciji. Razmišljao ju je nazvati, ali je odustao bojeći se da bi ispao dosadan ili nametljiv. Stanovao je na šestom katu, ali volio je skakati po stepenicama i grabiti velike korake i nikad nije koristio lift.
„Pa ti si tu“, iznenadio se kad ju je ugledao kako sjedi na podu ispred vrata od stana.
„Da“, nasmijala se, ustala i uzela ruksak s poda.
Kratko su se odmjerili. Nosila je narančastu T-shirt majicu s natpisom „I AM A PSYCHOLOGIST“ i svijetloplave, duge traperice, a on bijelu, reklamnu polo majicu neke strane banke i tričetvrt cargo hlače krem boje.
„Što nisi javila kad dolaziš? Moglo se dogoditi da me nema duže vrijeme.“
„Ma... nebitno... Ionako nemam cijeli dan što pametno raditi.“
Otključao je stan.
„Izvoli.“
„Hvala.“
„Unutra će ti možda biti malo vruće, klima mi ne radi. Čekam servisera već osam dana.“
„Ne smeta.“
Zabacila je rukom svoju dugu, smeđu kosu prema otraga i ušla u hodnik.
Odložila je ruksak na komodu za cipele. Ušao je za njom i zatvorio vrata. Produžio je ravno u dnevnu sobu, koja je zajedno s kuhinjom činila jednu veliku prostoriju, i spustio vrećicu s namirnicama na stol ispred kauča. Luna je hodala za njim i zagledala oko sebe.
„Zgodan stan imate“, rekla je.
„Hvala. Tu sam nam kupio piće i grickalice. Možemo kasnije naručiti pizzu ili ćevape ili nešto ili otići na wok, ima odličan wok odmah u susjednoj zgradi. Možemo nešto kuhati, možda tjesteninu s tunom. Ne znam, voliš li to. Pokazat ću ti tvoju sobu, u kupaonici sam ti stavio ručnike. Voliš li gledati filmove? Imam Netflix. Jesi li ponijela neke šlape? Ako nisi dat ću ti Kristinine. E, da, slobodno mi govori 'ti'.“
Začudio se samom sebi na količini teksta koja je izišla iz njega, a u istom trenu shvatio da je to sve uopće ne zanima. Šetala je polako korak po korak po dnevnoj sobi. Proučavala je svaki detalj namještaja i ostalog pokućstva. Na policama je primijetila neke figurice koje su joj bile poznate iz njenog stana. Na zidu je opazila nekoliko slika, Kristininih radova. Nastavila je hodati po kuhinji i shvatila kamo je prošle zime nestao njihov aparat za kavu. Prepoznala je neke šalice u visećem ormaru sa staklenim vratima. Ušla je u kupaonicu. Gledala je Kristininu kozmetiku na policama. Boris je cijelo vrijeme hodao iza nje i njeno hodanje stanom podsjećalo ga je na policajca koji traži tragove zločina.
„Mogu li pomoći, tražiš li nešto određeno?“ pitao je.
Nije odgovorila i polako ušla u Borisovu spavaću sobu. Preko širokog kreveta bio je navučen prekrivač. Zagledala je pažljivo oko sebe, zatim se okrenula leđima prema krevetu i bacila se na prekrivač.
„Znači, tu se moja mama ugnijezdila“, smijala se. „Fino, fino.“
Gledao ju je zbunjeno.
„I, kako Vam je s mojom mamom, je li dobra?“
„Nećemo voditi takve razgovore. Dođi, idem ti pokazati gdje ćeš spavati“, rekao je mirnim i odlučnim glasom.
Gledala ga je začuđeno jer ga takvog još nikad nije doživjela. Na licu joj je bio usiljeni smiješak. Klimnuo je glavom kako bi potvrdio što očekuje od nje. Ustala je i popravila prekrivač.
„Okej.“
Boris je otišao je u dnevnu sobu. Otvorio je čips, sjeo na kauč i upalio televizor.
„Što joj je ovo trebalo?“ pitao se. „Tko zna što je njoj u glavi. Kako god, stay cool.“
Nastavio je gledati kriminalističku seriju od prethodnog dana. Luna se uskoro pojavila na vratima.
„Smijem li se tuširati?“ pitala je.
„Naravno, ručnike sam ti stavio na perilicu.“
„Okej.“
Iz kupaonice se čulo raznoliko šuškanje, očito je vadila svoju kozmetiku. Zvuk vrata tuš kabine i mlaza vode glasno je dopirao do dnevne sobe. Čudio se kako nije zatvorila vrata od kupaonice. Kasnije je uslijedio i zvuk sušila za kosu. Pojeo je u međuvremenu skoro cijelo pakiranje čipsa. Luna je došla do vrata dnevne sobe i naslonila se na ovratnik. Bila je omotana u veliki, bijeli ručnik, ali tako da se više vidjelo nego što je ručnikom bilo prekriveno.
„Nisam sigurna, jesam li uzela pravi ručnik.“
„A ja nisam siguran što ti izvodiš.“
Trepnula je očima i otišla u svoju sobu.
„Je li problem, ako lakiram nokte u dnevnoj sobi?“ doviknula je.
„Nee!“
Uskoro se pojavila s kozmetičkom torbicom, ponovo odjevena u majicu s natpisom psihologa, ali i u vrlo kratke, bijele traperice. Sjela je na fotelju, koja se nalazila otprilike prekoputa kauča, i poredala nekoliko bočica s lakom i acetonom i jastučiće od vate na stolu pred kaučom. Nakesila mu se, dignula desno stopalo na rub stola i krenula s pedikurom.
„Čemu ovaj cirkus?“ razmišljao je dok je proučavao njene radnje.
„Što?“ pitala je.
„Ništa nisam rekao.“
„Mora da mi se učinilo.“
„Ti se kod kuće nemaš gdje uređivati, ili?“ pokušavao je biti duhovit.
Nasmijala se. Onda je odlučio jednostavno je ignorirati i nastavio gledati seriju. Na kraju uljepšavanja su joj oba stopala bila na stolu. Lak se skoro osušio.
„Kako Vam se sviđaju nokti?“
„Pa lijepo izgleda“, uzvratio je, ne znajući što bi pametno kazao.
„Hm, mislim da se lak skoro osušio. Vidite“, rekla je i dignula mu desno stopalo skoro ispred nosa.
Izmaknuo se i zatim ustao. Donio je dvije čaše i otvorio kekse.
„Želiš li cole ili soka?“ pitao je.
„Može cola.“
Pospremila je svoj pedikerski pribor i otišla iz dnevne sobe.
Kako je odmicao dan, u stanu, čiji su prozori dnevne i spavaćih soba gledali na južnu stranu, postajalo je sve toplije. Luna je ležala na svom krevetu i igrala igrice na mobitelu. Boris joj je došao u sobu.
„A tu si.“
„Da“, odgovorila je nezainteresirano ne gledajući ga.
„Ja sam gladan, a ti? Imaš li neku želju?“
„Pa ne znam...“, rekla je i dalje ne dižući pogled s mobitela.
„Dobro, ja ću naručiti dvije miješane pizze.“
Izišao je iz sobe i naručio pizze. Kad ih je dostavljač donio, Boris ih je odložio na šank koji je dijelio kuhinju od dnevne sobe. S obje strane šanka bile su po dvije barske stolice. Luna je došla. Sjeli su jedno nasuprot drugome.
„Trebaš li vilicu i nož?“ pitao je.
„Ne, jedem rukama.“
Kazala je to takvim tonom da nije bio siguran, misli li to zbilja ili ironično.
„Za stvarno ili se zezaš?“
„Ne zezam, pizzu uvijek jedem rukama.“
„Dobro, dobar tek onda.“
„Hvala, Vama također.“
Nakon nekoliko zalogaja počela je otpuhivati.
„Užasno mi je vruće. Ako nije problem, skinula bih majicu.“
Pogledao ju je i pokušao procijeniti, nosi li grudnjak ispod. Vidjela je da joj gleda u grudi i odmah je shvatila što on razmišlja.
„Nosim grudnjak ispod.“
Nije ništa rekao i nastavio je jesti. Skinula je majicu, a njemu se pred nosom otvorio novi pogled. Pokušao joj je ne gledati u grudi ili izravno u lice, pa je šarao pogledom pomalo na sve strane i nastojao pizzu što brže ugurati u sebe. Razmišljao je, bi li nastavio jesti na kauču, ali mu se činilo da bi tada ispao poput pubertetlije koji nikad nije vidio ženu u grudnjaku.
„Ne mogu više, vruće mi je“, uzdahnula je nakon pola pizze.
„Pa dobro, tu ćete čekati, ako se predomisliš.“
„Mogu li Vas nešto pitati?“
„Možeš, i možeš mi govoriti 'ti'“.
„Moja mama i Vi... vas dvoje se seksate... tamo u Vašem krevetu... ili...?“
Spustio je komad pizze, koji je držao u rukama, u kutiju.
„Odrasli smo ljudi, što misliš da radimo, hm, što misliš?“
Nasmijala se.
„Zašto je tebi to smiješno? Zanimaju li te detalji?“
Nasmijala se još jače. Tad mu je stigla Kristinina poruka.
'Bok, je li Luna stigla, nadam se da se dobro družite'
'Bok, da, stigla je'
'Super, uživajte'
„Ne znam što želiš zapravo“, rekao je Luni. „Možda ni sama ne znaš.“
„Idem u svoju sobu i... hvala na pizzi“, blago se nakesila.
„Želiš li da zajedno gledamo nešto na televiziji ili da pričamo o nečemu drugom? Na primjer, što te potaknulo da upišeš psihologiju, a ja ti mogu ispričati što je mene navelo na pravo. Ili imaš neku pametniju temu?“
Sišla je s barske stolice. Na vratima se na tren okrenula prema njemu i rukom zabacila kosu. I Boris je sišao sa stolice, iz hladnjaka uzeo bocu piva, otvorio je, uzeo veliki gutljaj i vratio se na kauč.
„Ovo s pričanjem o studiju je očito bila glupa ideja. Nebitno, sutra ionako odlazi. Nadam se što ranije“, pomislio je i potegnuo još jedan veliki gutljaj.
Nakon dvije boce piva i dva odgledana filma krenuo je na spavanje. A prije toga se tuširao. Kad je izišao iz kupaonice, zavirio je u Luninu sobu. Jedino svjetlo u mraku bio je ekran njezinog mobitela.
„Laku noć, Luna“.
„Noooć.“
„Da ti zatvorim vrata?“
„Možeee.“
Zatvorio je vrata Lunine sobe, produžio u svoju spavaću sobu, odmaknuo prekrivač i legao u krevet. Imao je samo bokserice na sebi i nije se pokrio, toliko mu je bilo vruće. Roleta u sobi se već nekoliko dana nije dala spustiti do kraja, a izvana je upadalo jako svjetlo svjetleće reklame s krova susjedne zgrade. Stavio je masku za spavanje na oči.
Boris je rijetko kad sanjao ili se barem rijetko kad sjećao što je sanjao, ali te noći mu se u snu svašta događalo. Kristina i Luna su mu se naizmjence pojavljivale... smijale su mu se, čas jedna, čas druga... obje su se izazovno vrtjele oko njega u čipkastom donjem rublju u kakvom Kristinu nikad nije vidio... nagovarale su ga na seks u troje... 'Jesi li ikad imao mamu i kći?'... on se opirao... srušile su ga na krevet... aaaah... neki glas je šaputao 'Da vidimo koja od nas je bolja'... aaaaaaah... ili mu se to samo pričinjavalo... aaaah... imao je bokserice na sebi... ili nije...? Naglo je skočio u sjedeći položaj i trgnuo masku s očiju.
„Što ti to radiš?“ pitao je zabezeknuto.
Brzo je navukao bokserice. Luna je čučala gola na krevetu. Nasmijala se glasno. Ruke su joj bile pune sperme. Obrisala ih je o plahtu.
„Ja ne mogu vjerovati!“ rekao je.
„I tko ti bolje puši, mama ili ja? Možda ti mama ne puši... zbog prenošenja zaraznih bolesti?“ pitala je izazovno.
„Nisi normalna! Gubi se od mene! Da nije noć, izbacio bih te ovog trena na ulicu.“
„Sanjaj slatko, Borise“, dobacila mu je tiho.
Ustala je i izišla iz sobe. Boris je još dugo ležao budan u krevetu, razmišljajući kako bi se odnosio prema tom događaju. Zapetljan u razne misli zaspao je tek negdje pred zoru.
Kad je Boris ujutro došao u kuhinju, Luna je već sjedila za šankom i pila kavu. Bila je u gaćicama i grudnjaku.
„Jutro, Boris, skuhala sam ti kavu“, pozdravila ga je umiljatim glasom.
„Neću kavu“, odgovorio je mrko.
„Mogu ti skuhati neki čaj, ako želiš?“
„Gle, popij svoju kavu, spakiraj se i lagano nestani odavde. Mislim da je tako najbolje“, rekao je i otišao u kupaonicu.
„Jesam li nešto krivo napravila?“ dobacila mu je.
Nije joj odgovorio, a ona se glasno nasmijala.
Poslije tuširanja i brijanja Boris je izišao iz kupaonice. Lune više nije bilo. Njezinu posteljinu i ručnike i svoju plahtu stavio je u perilicu za rublje. Skuhao si je kavu. Dok je sjedio za šankom i pio kavu i grickao kekse iznova je razmišljao o noćnom događaju i Luninom ponašanju općenito.
„Je li to rivalstvo kćeri i mame? Želi li jednostavno stvoriti pomutnju i poremetiti vezu Kristine i mene? Ili su to neke njene glupe psihološke igre? Kristini bolje da ništa ne spominjem.“
Ustao je i pojeo još bananu i popio čašu mlijeka.
„Najbolje je sve to zaboraviti. Mala je vjerojatno malo pukla, tko zna zašto, i sredit će se opet. A sad se obući i biciklom na Sljeme.“
'Je li sve u redu kod vas, jeste se probudili?' stigla mu je Kristinina poruka.
'Da, sve je ok, probudili smo se'
'Super, puse'
'Puse'
Boris je bio jedan od onih biciklista koji je vozačima automobila na sljemenskoj cesti smetao jer je povremeno, a naročito na strmijim dionicama, krivudao po kolniku, umjesto da se držao desnog ruba. Vozači su mu znali i trubiti. Na mobitel su mu stizale poruke, ali nije mu se dalo zaustavljati se i pregledavati ih ili ih u vožnji pokušati čitati na pametnom satu. Popiti barem jedan radler kad stigne do cilja, bio mu je uobičajeni ritual.
„Uostalom, radler znači na njemačkom biciklist.“
Stigao je do vrha. Ispod suncobranâ gostionice sjedili su već drugi biciklisti. Nije ih poznavao. Možda nekoga od njih tek iz viđenja. Ušao je, kupio radler, izišao van i sjeo za jedan prazni stol. Popio je odjednom skoro pola boce i čitao poruke.
'Kad se opet vidimo?'
'Nećeš me se riješiti tako lako haha'
„Jebeš mi sve, ako je ta mala normalna“, pomislio je.
Ispio je bocu do kraja i otišao po drugu. Pio ju je polako jer je glavna žeđ bila ugašena, kad je stigla nova poruka.
'Prijavit ću te za pokušaj silovanja'
„E ovo je vrh, ovo treba riješiti!“
Odložio je mobitel na stol i razmišljao. Iako već mjesecima nije pušio, vidjevši cigarete kod čovjeka na susjednom stolu, došlo mu je da ga zamoli za jednu. Ipak nije. Uzeo je mobitel i udaljio se nekoliko metara od stolova. Nazvao je Lunu. Dugo je zvonilo. Pretpostavio je da je oklijevala, da nije sigurna bi li se javila.
„Da?“ javila se tiho.
„Sad me dobro slušaj, mlada damo. Mislim da nas dvoje trebamo nešto razjasniti. Kad se središ tijekom dana, javi mi se, pa ćemo se naći negdje u centru na kavi. Tkalčićeva, Bogovićeva, Cvjetni trg, taj dio. U redu?“
Šutjela je.
„Očekujem tvoje javljanje“, nastavio je. “Ajde bok.“
Prekinula je razgovor bez riječi.
Iza ručka u jednom poznatom restoranu u centru grada, u kojem je kao odvjetnik bio česti gost, Boris je sjedio na Cvjetnom trgu pod suncobranom i pio kavu. Nije bilo jednostavno naći prazan stol. Lijepo vrijeme navuklo je mnoge ljude na druženje po kafićima. Nakon dužeg vremena zapalio je cigaretu. Pitao se je li bio prestrog prema Luni. Njegova izjava, da mu se javi za kavu kad se sredi, činila mu se naknadno poput naredbe.
„Tko sam joj da joj naređujem gdje i kamo će dođi? Pitanje je hoće li mi se uopće javiti.“
Tad mu je stigla poruka.
'Može kava'
'Može, dakako. Sjedim na Cvjetnom, odmah ispred ulaza u Oktogon'
'U uredu, dolazim za 10 min'
'OK'
Vidio ju je kako dolazi. Hodala je sporo. Kad ga je ugledala, činilo mu se da je još više usporila. Pretpostavljao je da joj je bilo neugodno doći na spoj, pa joj je klimnuo glavom i nasmiješio se blago. Uzvratila mu je osmijehom bez da je ubrzala hod. Kad je stigla do njega, ustao je.
„Bok, drago mi je da si došla.“
„Dobar dan“, odgovorila je pomalo sramežljivo.
Sjeli su.
„Ipak pijete kavu“, iznenadila se.
„Da, da, pijem. A što ćeš ti?“
„Produženu s mlijekom i... možda... pelinkovac.“
Slučajno se konobar nalazio pored susjednog stola i Boris je odmah naručio. Luna je čekala da konobar ode.
„Hodam već sat vremena po gradu premišljajući se, bi li Vam se javila. Na kraju sam zaključila da ovu kavu ipak trebam odraditi, ma kakav god bio njen ishod.“
„Dobro, veseli me. Možda sam bio pregrub, možda je zvučalo kao da ti naređujem.“
„Ma ne, nije.“ Uzela je duboko zraka „Svjesna sam... svjesna da... pričekat ću pelinkovac.“
„Imamo vremena.“
Nastala je tišina, ali ne zadugo jer su kava i pelinkovac ubrzo stigli. Bila je vidno uzbuđena. Otpila je gutljaj pelinkovca, zapalila cigaretu i otpuhnula dim.
„Dakle... svjesna sam da sam se ponijela kao zadnja kretenuša i sad se tako osjećam i vjerojatno me smatrate prolupalom droljom...“
„Ne bih to rekao takvim grubim rječnikom“, upao joj je u riječ.
„Molim Vas... želim se ispričati i ne znam uopće što mi je jučer došlo i najradije bih voljela, ako je moguće, da to sve zaboravimo i, naravno, da to ne spominjete mami.“
„Pššt, malo tiše pričaj.“
„Aha, da. Uglavnom,“ uzela je gutljaj pelinkovca i jedan dim cigarete i nastavila je tiho, „potpuno mi je jasno da se brak mojih roditelja već bio raspao i da je razvod bio samo pitanje dana i da moja mama ima pravo imati drugog muškarca u životu i da se ja tu nemam što miješati, ako je lik normalan.“
„I, jesam li, po tvom mišljenu, normalan lik?“
„Jeste. U biti to je to što sam Vam htjela reći, i velim, želim se ispričati i zamoliti Vas da sve zaboravite i da ne spominjete mami. Eto...“
Ispila je pelinkovac do kraja i povukla dugi dim.
„Prihvaćam i slažem se sa svim što si rekla i što predlažeš i ne bih ništa dalje ispitivao. Dodao bih samo da se nadam da ćemo od sada funkcionirati kao neka vrsta prijatelja. Slažeš se?“
„Slažem se.“
Na licu joj se vidjelo olakšanje.
„Jedna sitnica još: Optužba za silovanje, to je opasna stvar, s time se ne igra, to ti kažem kao odvjetnik.“
„Shvaćam“, rekla je i klimnula glavom.
„Dobro. I sad, ako nije tajna, što te potaknulo da upišeš psihologiju?“
„To je bila ideja jedne moje prijateljice i mene. Mislile smo, ako završimo psihologiju, otvoriti privatno savjetovalište i zaraditi mnogo novaca. Jer danas skoro svakome treba netko kome će izbaciti svoje frustracije. A Vi, pravo?“
„Neka vrsta obiteljske tradicije, da ne velim inercije. Djed je bio odvjetnik, zatim tata, a sad i ja. Daj mi reci, zaista se bojiš sama spavati u kući?“
„Da, za ozbiljno. Da je to neki stan u zgradi, vjerojatno me ne bi bilo strah.“
I tako su još sat vremena opušteno čavrljali o psihologiji, pravu, planinarenju i zagrebačkoj špici, da bi se zatim oprostili. Ostala je s njim na 'Vi'. Nije inzistirao na 'ti', ne želeći forsirati neku pretjeranu bliskost koja bi možda ponovo poremetila njihov tek stvoreni novi odnos.
Idući planinarski izlet vodio ih je na Samoborsko gorje. Vrijeme je bilo podnošljivije i put manje strm, pa im je hodanje padalo lakše. Kad god je šumska staza bila dovoljno široka, Luna i Boris su hodali jedno pored drugog. Nastavili su svoje teme s Cvjetnog trga i pronalazili razne nove.
„Vidiš, napokon su se sprijateljili“, šapnula je Kristina Marti veselo.
Primjedbe
Objavi komentar