Kratke priče - Robert Lehpaner

Firme su im se nalazile u istoj zgradi na različitim katovima. U jednoj tipičnoj, modernoj, poslovnoj zgradi, izvana u obojenom staklu i prozorima koji se ne mogu otvoriti, a iznutra s open space uredima u kojima sjede ljudi za pisaćim stolovima, ograđeni prenosivim pregradnim zidovima punim raznih ceduljica s lozinkama, telefonskim brojevima od cateringa i podsjetnicima za popodnevnu kupovinu. Vani kraj zgrade, iza ugla, stajala je velika pepeljara, mjesto za pušenje. Ono čudno mjesto gdje se sretnu ljudi koji inače ne dolaze u doticaj. Tu se sretnu član uprave u skupom odijelu i prodajna referentica u casual odjeći, bradati informatičar u cargo hlačama i skockana direktorica firme na katu iznad. Sonja je bila pravnica u firmi koja se bavila informatičkom opremom. Pripremala je ugovore s kupcima, slagala članke i stavke, pazila da u ugovorima ne bude pravnih rupa koje bi stranke mogle iskoristiti na štetu firme. Kad nije bilo ugovora, rješavala je reklamacije. Bez sumnje, ozbi

Ona ulazi u kuću, pozdravlja kratko. “Dan!“ Penje se stubištem prema katu. Prolazi kroz kućni muzej. Po zidovima stubišta visi uokvirena zbirka novčanica iz raznih razdoblja i država s prostora bivše Jugoslavije. Čini se da ona sve to ne primjećuje. Čudno, svatko primjećuje njegovu kućnu izložbu dinara i kuna. Barem legendarnu novčanicu od deset dinara s likom radnika s lopatom, nekad popularno zvanom “hiljadarka“. Dok se ona žustro penje uz stepenice s ogromnom četverokutnom torbom, on promatra hoće li njome srušiti neki od staklenih okvira s novčanicama sa zida. Na polukatu ima još jednu prepreku na putu: Komodu s kaktusima. To što nosi preko ramena je zapravo velika futrola, veličine onih u kojima se nose plastični sklopivi štandovi. Ulazi u stan, i on za njom. Vješto skida tu čudnu torbu-futrolu sa sebe, otvara je, izvlači iz nje stol za masažu i rasklapa ga. “Praktičan stol imate.“ “Da, to sam si iz Kanade naručila. I nije bio jeftin.“ Pravi stol, def

Upoznali su se srednjoj školi. Dolazili su iz različitih sredina, živjeli u različitim okolnostima, ali vezala ih je zajednička tema: Nezavisna Država Hrvatska. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije jedna od onih vrlo škakljivih tema, o kojim je najpametnije bilo ne govoriti javno, a u privatnom krugu samo s vrlo odabranim i provjerenim ljudima. Kako su se ti različiti dečki pronašli baš u toj neobičnoj temi i stekli međusobno povjerenje, umjesto da su pričali o Dinamu i Ciboni, Alanu Fordu i curama, nije sasvim jasno. Ali jasno je da ih je ta tema vezala kao ekipu i bila neka vrsta inspiracije. Osjećali su se važno, imali su svoju tajnu i smatrali su da su svjesni opasnosti svoje preokupacije. Ono što je zabranjeno i skriveno, čini stvar još zanimljivijom. Nisu si mogli pobliže zamisliti kakav je bio život u NDH. Nisu mnogo znali o njoj, osim nekih kratkih podataka iz udžbenika povijesti. Ali su zaključili da su u školskim knjigama ionako sâme komunističke laži. A i ako nisu l

Utovarna rampa stare, oronule hale robnog skladišta, relikt iz prošlih vremena. Nekad se tu utovarala roba u teretne vagone, istovarala iz njih, pretovarala u kamione. Sad toga više nema. Njih dvoje sjede na tom čudnom mjestu koje djeluje kao izdignuta pozornica s koje se ima dobar pogled na cijeli kolodvor, naslonjeni na prljavi i grafitima išarani zid. Grafiti joj odvraćaju pažnju, ali na neki čudan način se ona divi njihovim umjetnicima. Oni nemaju njene muke, oni znaju odraditi svoje. Poskrivečki, pod zaštitom noći. Ona se ne mora skrivati, može sjediti tu cijelu vječnost. Ali što joj to koristi kad nema one prave ideje, onog okidača koji pokrene rijeku misli koje bi pretočila u stihove. I sad sjedi prekriženih nogu, naoružana olovkom i novom debelom bilježnicom, i piše i briše po tko-zna-koji put na silu neke riječi. I nikako da napiše makar dva-tri stiha koja bi joj se i nakon nekoliko uzastopnih čitanja i dalje svidjela. Pored nje njen ofucani ruksak pun razne beletristike, ugla

Večernja gužva u vlaku. Čuje se zvuk istrošenih dizelmotora kako rade negdje ispod poda. Zrak koji se ne da disati, sparina pomiješana s blagim mirisom ispušnih plinova i nafte, onim tipičnim mirisom koji često probija u putnički prostor u starim dizelmotornim vlakovima na našim željeznicama. Jedna lampa na stropu ne radi. U toj sparini, buci, gužvi i polumraku, u prostoru između dva vagona, stoje uz vrata cura i dečko. Ona sitna, s dugom tamnom kosom, u uskoj majici i uskim tajicama. On krupan, viši od nje za skoro dvije glave, s džunglom od kose na glavi i u trenirci. Ona jede neko ogromno pecivo iz papirnate vrećice. Prsti joj rade brzo po mobitelu, nešto surfa, piše, mobitel daje zvukove, stižu poruke. On ne skida pogled s nje. Ona, kao da osjeća da je gleda, diže pogled prema njemu: “Kaj buljiš u mene?“ pita ga mirno. “Ne buljim“, odgovara posramljeno. “Ne bulji u mene.“ On se okrene prema prozoru. “Ma joooj, šalim se“, kaže mu s jednim čudnim bla

Na odmoru smo u austrijskim planinama, unajmili smo apartman u jednom selu. Noć je, spavamo. Odjednom lupanje na vratima. Čujem krupni glas kako viče. “Aufmachen, aufmachen!” Kao u ratnom filmu, kad Gestapo usred noći nekome kuca na vrata i traži skrivene partizane ili Židove. Otvaram vrata. Ispred vrata dva krupna Austrijanca u kombinezonima. Na prsima im neka reklama s kravama. Ispred kuće stoji srebrna cisterna, onaj kamion koji svakodnevno vozi kroz sela i od seljakâ sakuplja mlijeko. “Grüß Gott, Milchabgabe!” “Kakav Milch? Nemamo mlijeka, nismo seljaci, mi smo turisti!” “Doch doch, Milchabgabe, 100 Liter!” “Nemamo mlijeka, tu smo na odmoru!” “Alle müssen Milch abgeben! Für den Kaiser, für Franz Josef!” Očito nas odaju hrvatske tablice na autu, vide da smo iz bivše monarhije, ali branim se. “Kakav Kaiser, cara više nema. Nema više Austrougarske, republika ste! I mi smo!” “Doch, doch, der Kaiser lebt noch!” I gura mi u facu sliku