„Moja zemlja“ ili „Mogu što poželim“
„Verice“, rekao je odjedanput i pustio mobitel iz ruke.
„Da?“ pitala je i pogledala ga.
„Odlučio sam, idem u politiku.“
„Kakvu politiku?“
„Kandidirat ću se za načelnika općine.“
„Kakve općine?“
„Naše općine, općine Brezovčani.“
„Dobra šala.“
„Ne, ne, sve ću ti objasniti. Pazi, već duže vrijeme razmišljam o tome. Puno sam čitao na internetu o psihologiji mase, o tome kako pridobiti ljude, kako ih obrlatiti. Ljudi vole kad se pojavi netko novi na sceni. Trebaš im dati osjećaj da si jedan od njih, da ih razumiješ, da su oni dobri i ti da si dobar. I takve gluposti. A imamo još i prednost da nas ljudi poznaju jer kupuju kod nas.“
„Zašto govoriš u množini?“
„Trebaš me pratiti u izbornoj promidžbi, pojavljivati se sa mnom i smješkati i, ako te netko nešto pita, reći kako vjeruješ u mene ili nešto u tom stilu.“
Pronicljiva Verica razmišljala je nekoliko trenutaka i zaključila da bi i ona imala koristi, ako bi Dragan postao općinski načelnik.
„A ti ćeš reći nešto kao da sam ti ja najveća podrška, ili što?“ pitala je.
„Točno, upravo to. Ljudi vole čuti takva sranja.“
„A što ćeš im ponuditi, koji program? I sigurno moraš poznavati razne propise.“
„Maglu ću im prodati, eto što ću“, nasmijao se. „Samo trebam okupiti ekipu s kojom ću ići na izbore. Imam već neke kombinacije.“
U izbornoj promidžbi slogan mu je bio „Dragan Petruševac – jedan od nas i jedini s vizijom“ i neprestano je ponavljao kako on nije političar, već poduzetnik koji voli svoj zavičaj, kako ga politika ne zanima, kako mu je jedini cilj razvijati svoj kraj i kako ima viziju za cijelu općinu. Oporba je neprestano isticala da Dragan Petruševac nema izbornog programa, već samo besmislene fraze i jeftini populizam jer da je kandidatura za općinskog načelnika, a što drugo, nego politika. I da bi, u slučaju da dobije izbore, postao, a što drugo, nego političar. Organizirao je ljude koji su ga slikali, izradili i tjednima dijelili letke, postavljali rollup bannere, lijepili plakate gdje je dopušteno i gdje nije i organizirali promidžbu na društvenim mrežama. Priredio je o svom trošku mještanima fešte po naseljima i selima, s besplatnim roštiljem i pićem i sviračima. Jeo, pio i plesao je s ljudima i ponavljao svoje fraze. Tih dana gotovo da nije bilo osobe u cijeloj općini koja nije poznavala njegovu markantnu pojavu i napamet znala izrecitirati onih nekoliko kratkih i besadržajnih natuknica koje su trebale predstavljati njegov izborni program.
„Glasat će za mene jer ću im se toliko uvući pod kožu da će dvadeset i četiri sata misliti na mene“, šapnuo je Dragan Verici u uho dok su sjedili među mještanima na drvenoj klupi na jednoj od fešti i jeli ćevape.
„Lud si... ali ako ti uspije...“ odgovorila je.
Jedne večeri, skoro pred kraj radnog vremena, Draganu je u trgovinu došao lokalni župnik, velečasni Vinko. Dragan, koji je u životu vjerovao samo u konkretne stvari i prema vjeri nije imao nikakav odnos, stajao je iza pulta i brojao novac iz blagajne i iznenadio se kad ga je ugledao.
„Hvaljen Isus, gospodine Petruševac.“
„Dobar dan. Kojim dobrom Vi kod mene?“
„Znam, iznenađeni ste. Znam da ne idete u crkvu i da Vas vjera ne zanima i nisam Vas došao obratiti, nego ću odmah prijeći na stvar.“
„E, to volim.“
„Pratim Vaše aktivnosti i vjerujem da imate dobre izglede na nadolazećim izborima.“
„Drago mi je da pratite moje aktivnosti“, smješkao se Dragan.
„Svi znamo da je ovo selo... i da riječ župnika mnogima nešto znači... S druge strane, pak... nama u sakristiji već otpada žbuka sa zidova... i neke klupe se već raspadaju od starosti... biskupija, nažalost, nema suviše sluha za nas...“, objašnjavao je sporim i mirnim glasom i pritom gledao Dragana ravno u oči. „Ako me razumijete...“
Dragan je klimao glavom i procesuirao župnikovu riječ po riječ.
„Dobro Vas razumijem, velečasni, i budite uvjereni da mi je izrazito stalo do naše crkve jer znam koliko ona znači cijeloj zajednici. Vjerujem da će se naći rješenje.“
„Lijepo da smo se tako brzo usuglasili.“
„Velečasni, ja sam čovjek od riječi.“
Pozdravili su se i velečasni je krenuo prema izlazu. Još se jedanput okrenuo prema Draganu.
„Mali savjet“, rekao je.
„Izvolite, velečasni.“
„Počnite dolaziti na mise, i Vi i Verica.“
„Razumijem, velečasni.“
Od naredne nedjelje Dragan i Verica počeli su se redovito pojavljivati na misama. Kad god je bilo slobodnog mjesta sjedali bi u prvim redovima, a pri ulasku i izlasku iz crkve Dragan bi nastojao pozdraviti što više mještana i rukovati se s njima.
„Ovo nam je jedna vrsta predizbornog nastupa“, šaptao je Verici.
„Ti vjeruju u novac, a ne u Boga“, komentirali su ih neki mještani. „Eto, što politika čini od čovjeka.“
Vatrogasci su Draganu ustupili dvoranu u vatrogasnom domu za izborni stožer na dan izbora, nakon što im je poklonio novu samohodnu kosilicu i naložio jednom od svojih zaposlenika iz trgovine da pokosi zaraslu travu oko vatrogasnog doma, kako bi se vatrogasci uvjerili kakav koristan poklon su dobili.
„Kako su ljudi glupi“, promrmljao je tiho te izborne večeri u svom stožeru, nakon što su glasovi sa skoro svih biračkih mjesta bili izbrojani i rezultat siguran. „A što sam im obećao? Zapravo ništa.“
„Ali nešto ćeš im morati dati, izgraditi, napraviti, pojma nemam“, šapnula mu je Verica u uho.
„Šou ću im dati, kruha i igara, vidjet ćeš. Ili misliš da ću se zajebavati sa zakonima i pravilnicima, kanalizacijom ili nogostupom.“
Verica se smješkala. Uspio je pridobiti tanku većinu onog malog dijela mještana koji se odazvao na lokalne izbore. Već u prvom krugu postao je općinski načelnik. I njegova nezavisna lista, sastavljena od ljudi, koje politički i sadržajno nije ništa vezalo, osim što su mu bili aktivisti u izbornoj promidžbi, spremni podržati njegov budući rad dizanjem ruku na sjednicama općinskog vijeća, osvojila je tanku većinu. Među mještanima su se ubrzo razvile razne teorije o tome što je kome novi općinski načelnik Dragan Petruševac obećao.
Odmah nakon izbora Dragan je obnovio svoju garderobu i prestao raditi u trgovini. Počeli su ga viđati kako hoda po ulici u odijelu, košulji i kravati, točno izvježbanog držanja tijela i osmijeha.
„Jako je važno kako se držiš i što zračiš jer će te tako i ljudi doživljavati. Sve sam to proučio na netu.“, objašnjavao je Verici za večerom, a ona ga je s divljenjem slušala.
Zaposlenici općinske uprave bili su zabrinuti izbornim rezultatom. I ubrzo nakon što je Dragan preuzeo svoju novu dužnost, bojazni su im se pokazale osnovanim. Pokušavali su mu u više navrata objasniti kako funkcionira lokalna uprava, koje su čije nadležnosti i koji su relevantni zakoni, pravilnici i drugi akti.
„Ljudi, molim vas, nemojte me zamarati s time. Vi se bavite administracijom, a ja imam viziju, ja sam političar.“
„Ma nemoj, sad si odjednom ipak političar“, pomislila je pročelnica Ksenija koja je najviše morala surađivati s Draganom i kojoj je zadavao najveću glavobolju.
„Imam li ja službeno vozilo?“ pitao ju je.
„Nemate, gospodine načelniče. Sadašnja praksa je da načelnik koristi vlastito vozilo ili autobus i općina mu isplati putne troškove.“
„Tu praksu ćemo promijeniti.“
Ksenija je zakolutala očima.
Draganov uredski rad svodio se na popisivanje planiranih aktivnosti koje bi zatim davao Kseniji da mu označi koje od njih smije sam provesti, za koje mu je potrebna odluka općinskog vijeća, koje nisu u nadležnosti općine, a koje protuzakonite. Ubrzo su se počele događati neobične promjene u Brezovčanima. U crkvi su krenuli soboslikarsko-ličilački, zidarski i stolarski radovi, seljaku Šimi asfaltiran je makadamski put od glavne ceste do njegove farme. Šuškalo se da je Draganu financijski potpomogao u izbornoj promidžbi. Gospođa Ankica, čiji je knjigovodstveni servis vodio knjige, među ostalim, i za Draganovu trgovinu, i koja se često raspravljala s Draganom, smatrajući da mu trgovina krši porezne propise, imala je ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je pripadao općini. Ubrzo nakon što je Dragan postao općinski načelnik, dobila je otkaz zbog navodnog neredovitog plaćanja najamnine. Novi korisnik prostora, bez obaveze plaćanja najma, postala je zavičajna udruga. Ankica je danima bezuspješno pokušavala dobiti termin za razgovor kod načelnika Dragana. Jednog jutra ga je dočekala ispred ulaza u zgradu općine.
„Tužit ću Vas, gospodine Petruševac, raskinuli ste ugovor o zakupu protupravno i prijavit ću vas Poreznoj upravi“, rekla mu je na sav glas.
„Tužite me i prijavite me, to je Vaše pravo“, odgovorio je i ušao.
„Prije izbora ste pričali nešto o otvorenoj upravi, a sad se ne može doći do Vas“, doviknula mu je još.
Obrtnik Matija dobio je od općine koncesiju za košenje javnih površina, a kako bi kvalitetnije obavljao svoj posao, općina mu je stavila na raspolaganje novu opremu kupljenu u „Agro Petruševcu“. Vijećnik Pavao, inače vlasnik obrta za izradu metalnih predmeta, počeo je proizvoditi i postavljati na desetke koševa za otpatke po svim selima u općini, pa čak i na mjestima gdje uopće ne prolaze ljudi. Uz to je izradio i postavio limenu nadstrešnicu za autobusno stajalište koje uopće nije bilo u funkciji te su nadstrešnicu počeli koristiti mladi za noćna opijanja. Dok bi Pavao sjedio u svojoj omiljenoj birtiji, uvijek u majici s Draganovim izbornim sloganom, nije propustio niti jednu priliku glasno hvaliti novog općinskog načelnika. A spomenuta birtija, inače u vlasništvu vijećnice Antonije, produžila je radno vrijeme do kasno u noć. Vlasnik staračkog doma, koji se nalazio neposredno do birtije, žalio se općini kako do duboko u noć iz birtije dopire glasna glazba koja uznemiruje korisnike doma.
„Ne možemo tako“, rekla je pročelnica Ksenija Draganu.
„Jesam li ja kriv što je Holek svoju kuću pretvorio u starački dom. Zašto je nije iznajmio Nepalcima? Osim toga, ti starci ionako ne spavaju ili su gluhi“, smijao se.
„Kako možete tako ružno govoriti? Bezočni ste.“
„Pitajte Holeka treba li mu neka oprema za dom. I čujem da mu je kćer nezaposlena. Možda mogu pomoći.“
Ksenija je bila zgranuta. Sin vijećnice i gostioničarke Antonije, općepoznati nasilnik bez ikakvog zanimanja, postao je komunalni redar. Ostavljao je autima na brisačima kazne zbog navodnog parkiranja na zelenim površinama koje su zapravo bile zapuštene površine od šljunka i blata. Nakon što su se vozači u više navrata žalili općini, Dragan se oglasio preko Facebooka s objašnjenjem da krivo parkirani automobili ostavljaju loš dojam pred turistima. Građani su ga u svojim objavama danima ismijavali jer u Brezovčanima uopće nije bilo turista niti ikakvih turističkih sadržaja.
Dragan je postao osoba koju su jedni strastveno podržavali i u čijem društvu su rado bili, a drugi otvoreno ne podnosili, ismijavali i po mogućnosti izbjegavali. Postojala je i ona većina mještana koju sva ta politika uopće nije zanimala. Na druge i treće se Dragan nije obazirao. Sam ili s nekim od svojih vijećnika rado je provodio vrijeme šetajući ulicama, vozajući se od naselja do naselja u novom službenom automobilu, rukujući se dobro raspoloženo na ulici s ljudima i sjedeći po kafićima. Nekim mještanima bila je najveća čast sresti Dragana u kafiću, imati prilike razmijeniti s njim nekoliko riječi i naići sutradan na svoju fotografiju s načelnikom na internetu. Jer novinari lokalnog internetskog portala Brezovčani24 obavezno su morali pratiti sve Draganove aktivnosti slikom i riječju i objavljivati tekstove koje bi im slao. Dvojica novinara su mu prvotno pokušali objasniti da njegova želja zadire u slobodu novinarstva, ali su ubrzo ipak prilagodili svoj rad njegovim očekivanjima jer im je najavio da će preispitati sredstva koja portal prima od općine i bez kojih ne bi opstao.
Redovito su se organizirale proslave povodom raznih državnih i crkvenih blagdana. A kad ih u kalendaru nije bilo dovoljno, kao povod bi se uzimale godišnjice osnutka i rada raznih udruga ili neki sveci koji su po mišljenju velečasnog Vinka imali neke veze s Brezovčanima. Nakon mise, mještani su se mogli zabavljati uz besplatno jelo, piće. Meso za roštilj općina je nabavljala u mesnici vijećnika Stjepana. Za svaku proslavu dogovarali su se i plaćali nastupi poznatih glazbenika. Na svim tim događanjima Dragan se pojavljivao u pratnji svoje supruge i vijećnika, rukovao se s ljudima, tapšao ih po ramenima, jeo s njima ćevape ili kotlovinu, pio pivo ili gemišt. Portal Brezovčani24 i Facebook profil općine bili su puni hvalospjeva za Draganov politički rad i brigu za stanovnike. Dječji vrtić je postao besplatan. Općina je subvencionirala autobusne karte za učenike, studente i umirovljenike. Za adventsko doba općina je naručila drvene kućice koje su se postavile u središtu Brezovčana i koje su besplatno dobili za ugostiteljske usluge i prodaju božićnih suvenira na raspolaganje ugostitelji i drugi obrtnici za koje je bilo općepoznato da su veliki obožavatelji načelnika Dragana.
„Ti su mu vjerojatno financirali i kampanju“, komentirali su mještani.
Dragan je, odjeven u Djeda Božićnjaka, tih dana ispred adventskih kućica dijelio djeci poklone.
„Gdje su sad oni vječni negativci, oni koji ne vole svoj kraj, koji lažu da nemamo turizma?“ napisao je Dragan na Facebooku i narednih dana zaradio mnogobrojne podrugljive komentare.
„Dragec, mogu li ja doći po poklon ili sam prestar?“
„Oni kojima si dao kućice, s koliko su ti financirali kampanju?“
„Mogu li se učlaniti u tvoju partiju, pa da smijem prodavati kestene u kućici hahaha.“
....
„Moj Dragan naporno radi za dobrobit svih nas“, odgovorila je Verica na Facebooku i time potaknula još više posprdnih objava.
„Ne možemo davati svima sve besplatno i graditi i plaćati kako se Vi sjetite. Ne možemo tako s javnim novcima. Imamo proračun u kojem je sve isplanirano!“ rekla mu je Ksenija jedan dan sva iznervirana.
„Čemu služite vi službenici? Zašto vas općina plaća? Snađite se, smislite nešto.“
„Čini mi se da nisam bila jasna. Ako želite trošiti sredstva za nešto neplanirano, mora se raditi rebalans proračuna.“
„Onda ćemo izbalansirati proračun“, smijao se. „Eto, vidite, ipak postoji način.“
„Ali ni tada ne možete trošiti više od onoga čime općina raspolaže.“
„Onda ćemo se zadužiti kod banaka.“
„Isuse Kriste, ja ne mogu ovo s Vama“, rekla je i otišla.
Smatrajući da prvoj dami općine ne pristoji stajati u zelenoj kuti za pultom i prodavati lopate, grablje ili škare za rezanje živice, s čim se i Dragan potpuno složio, Verica je uskoro prestala raditi u trgovini. Ostala su raditi samo dva zaposlenika. Tijekom Draganove izborne promidžbe vjerno su ga podržavali. Tjednima su nosili majice s Draganovim izbornim sloganom i dijelili letke prolaznicima i po poštanskim sandučićima. U više navrata su Draganu ukazivali na povećanu količinu posla koju su nakon njegovog i Veričinog odlaska morali obavljati. Konačno im je obećao povišice koje, međutim, nisu nikad dobili.
„Šefe,“ rekao mu jedan od njih, „na izborima smo se zauzeli za Vas koliko smo god mogli. To i sami znate. Sad bi i Vi trebali održati svoju riječ i dati nam napokon povišice. Jer inače...“
„Inače što?“ prekinuo ga je.
„Inače dajemo otkaz i Vi možete zatvoriti dućan jer nove radnike je vrlo teško naći. A ta Vaša općinska plaća nije toliko velika koliko se Vi i Vaša supruga rasipate s novcima.“
„Dečki, pa nitko Vas ne drži ovdje“, nasmijao se Dragan.
Istog dana poslali su mu pismene otkaze.
„Gamad nezahvalna“, promrmljao je kad je pročitao navečer za pisaćim stolom kod kuće njihove mailove.
Verica je stajala iza njega i masirala mu ramena.
„Dragi, ti si prvi čovjek općine. Ne uzrujavaj se zbog tih nitkova.“
Ne znajući što bi započela s novonastalim viškom vremena, Verica, koja do tada nije nosila nikakav nakit i odijevala se jednostavno, počela je na internetu naručivati jeftine kineske naušnice, ogrlice i lančiće. Uskoro je počela odlaziti i u dućane s odjećom i obućom. Kako nije imala vozačke dozvole, a putovanje autobusom smatrala ispod svog nivoa, skupo se naplaćala taksija do trgovačkih centara u gradu. Kupovala je bez mjere i ukusa. Posebnu slabost otkrila je za cipele s visokim petama. Iz grada se uvijek vraćala s velikim vrećicama iz skupih trgovina. Mještani su je počeli viđati u raznim čudnim odjevnim kombinacijama i posprdno se okretali za njom. Posebno smiješan bio je njen hod u štiklama.
„Koja seljakuša...“, komentirali bi mještani tiho kad bi je negdje ugledali, a ona je bila sva puna sebe i pravila bi se da nikoga od prolaznika ne poznaje.
Bilo je proljeće. Dugogodišnja knjižničarka i nekadašnja učiteljica, gospođa Mila Perušić, nakon što je danima neuspješno pokušavala dobiti termin za razgovor s Draganom, tog je jutra jednostavno ušla u zgradu općinske uprave i pokucala na njegova vrata.
„Dobro jutro, gospodine Petruševac“, rekla je kad je ušla u njegov ured.
Sjedio je za pisaćim stolom i igrao jednu od svojih omiljenih igrica. Oboje su znali da se uzajamno ne podnose i nije se uopće trudio šarmirati je.
„Dobro jutro“, odgovorio je ne dižući glavu s mobitela. „Recite, nemam baš puno vremena.“
„Da, Vidim da nemate. Bit ću kratka. Knjižnica nikad nije imala manji budžet nego sad kad ste Vi načelnik općine. Nemam novaca za nove naslove, kad pozovem nekog autora na književnu večer, sok plaćam iz svog džepa. Sramota. Mi smo jedina kulturna institucija u općini. Iako smo selo, trebali bismo nastojati biti barem malo manje selo i ulagati u nekakav minimum kulturnih sadržaja.“
„Pa tko danas još čita knjige, kad imate sve na internetu?“
„Ima ljudi koji čitaju, vjerujte mi, makar si Vi to možda ne možete zamisliti.“
Dragan ju je pogledao.
„Igram Candy Crush, baš je napeta igra. Morate preslagivati bombone“, rekao je
„Prenapeto, mogu si misliti“, odgovorila je posprdno. „Ali radije pročitam dobar roman. Jeste li znali da čitanje razvija maštu i širi vidike?“
„Da... vjerujem...“, uzvratio je podrugljivo. „Ali... pada mi nešto maštovito na pamet. Uskoro je Dan državnosti. Knjižnica neka organizira natječaj iz domoljubne poezije. Nezavisna komisija će odabrati tri najbolja rada, za prvu, drugu i treću nagradu, i dobitnici će moći čitati svoja djela na proslavi koju ćemo imati za Dan državnosti. Eto, imat ćemo i malo kulture, da ne bude opet samo jelo, piće i pjesma.“
„Hm, zamisao Vam uopće nije loša. A... tko će odrediti članove te... nezavisne komisije... ako mogu pitati?“
„To ću ja riješiti, ne trebate se time zamarati. Vi smislite proceduru i sve detalje i dajte da se objavi na našem Fejsu i na Brezovčani24. I smislite neke sitne nagrade. Možda neke knjige?“
„Za knjige trebam novac. Ili ste mislili da i to platim iz vlastitog džepa?“
Ustao je, izvadio novčanik iz džepa, iz novčanika izvukao novčanicu od pedeset eura i pružio je gospođi Mili.
„To je dovoljno za nekakve tri knjige, ili?“ pitao je.
Gledala ga je ljutito, ne uzimajući novčanicu.
„Dobro, još pedeset“, rekao je, izvukao još pedeset eura iz novčanika i pružio joj obje novčanice.
„Da, još pedeset“, uzvratila je i uzela novac.
Nakon što je gospođa Mila otišla, upalio je laptop, otišao na ChatGPT i zadao mu zadatak: Napiši mi nekoliko domoljubnih pjesama. Umjetna inteligencija mu je, kao i uvijek kad bi od nje nešto tražio, u sekundi ispisala odgovor: Nekoliko pjesama i napomenu da slobodno može precizirati svoju želju kako bi mu mogla dati još bolje rezultate.
„Ponos... pobjede.... domovina... e da, da, ova je sasvim dobra, tu ću uzeti. Sad moram vidjeti koga ću staviti u komisiju i paziti da Perušićka nešto ne zajebe.“
Za proslavu Dana državnosti općina je čak nabavila pozornicu. Na njoj su naizmjenice nastupali tamburaši i lokalno kulturno-umjetničko društvo. Osim roštilja, na ražnju su se pekli odojci. Mještani su sjedili za stolovima na drvenim klupama i jeli, pili, vikali, pjevali i smijali se, a među njima Dragan i Verica. Tamburaši su u jednom trenutku prestali svirati i na pozornicu je došla vidno neraspoložena gospođa Mila.
„Dame i gospodo, došlo je vrijeme za proglašavanje pobjednika natječaja za domoljubnu pjesmu. Svi pristigli radovi, a bilo ih je ukupno dvadeset i tri, na visokoj su pjesničkoj razini. Stoga tročlanoj, nezavisnoj komisiji nije nimalo lako pala odluka koja tri rada odabrati kao najbolja. Pa ipak, treće mjesto pripalo je gospođi Ljerki Šaran-Glogović s pjesmom „Moje srce kuca“, drugo mjesto zauzima gospođa Elena Brkot s pjesmom „Iz kamena i ravnice“, a na prvom mjestu je gospodin Dragan Petruševac s pjesmom „Moja zemlja“. Molim pobjednike da dođu do mene i molim jedan veliki pljesak za njih.“
„Dragane, zar si i ti?“ dobacila mu je Verica tiho i iznenađeno.
„Jesam“, odgovorio je samozadovoljno i krenuo prema pozornici.
Pobjednici natječaja popeli su se na pozornicu. Osim pljeska čulo se još i fućkanje i dovikivanje.
„Otkud tolika nadarenost za poeziju, gospodine načelniče?“ pitala ga je gospođa Mila na pozornici.
„Već dugo pišem pjesme, ali više za sebe. Mora da sam to naslijedio od oca. Bio je pjesnik i probudio je u meni ljubav za poezijom. Ovaj put sam se konačno odlučio prijaviti na natječaj.“
Kao nagrade su se dijelile knjige i dobitnici su pročitali svoje pjesme. Zajedljivi komentari na Facebooku nisu izostali.
„Načelnik Pjesnik??? Do sada ste prodavali kosilice.“
„Bravo hahahah. Jeste li koristili ChatGPT ili Gemini?“
„Dragec je zaslužio spomenik“
„Petruševac Selo – selo kulture“
...
„Nisam znala da pišeš pjesme i da ti je tata bio pjesnik,“ rekla je Verica kad su išli kući.
„AI piše, a i tata mi nije bio pjesnik“, nasmijao se.
„Kako si ti snalažljiv, jebote“, nasmijala se i ona.
„Vidiš da mogu što poželim. Mogu biti političar, pjesnik, što god. Pola sela mi se doduše sprda na internetu, ali tko ih jebe. Sve što si zamislim, prolazi mi.“
„I što ćeš s knjigom koju si dobio za nagradu?“
„Pojma nemam. Evo, čitaj je ti. Kaže Perušićka da čitanje razvija maštu.“
Ponovo su prasnuli u smijeh.
Primjedbe
Objavi komentar