Cola s benzinske pumpe

Luka je šetao nemotivirano po dnevnoj sobi. Spavao skoro do podne, a popodne je proveo na mobitelu ili ispred televizora. Bio je svjestan da cijeli dan nije ništa korisno radio, a bila je već večer. Odlučio je da je krajnje vrijeme krenuti s pisanjem seminarskog rada. Roditelji, liječnici, bili su tog vikenda na stručnom skupu, pa se sa svojim knjigama, skriptama i laptopom mogao raširiti preko cijelog velikog stola u dnevnoj sobi. Čim je upalio laptop, pojavio se na ekranu skočni prozor da je baterija pri kraju. Prikopčao je punjač, ali se laptop nakon nekoliko minuta ugasio. Provjerio je lampicu na laptopu. Nije svijetlila, kao da punjač uopće nije spojen. Ukopčao je utikač od punjača u drugu utičnicu. Lampica i dalje nije svijetlila, niti se laptop dao upaliti.
„Shit!“
Njegov prijatelj Borna bio je stručnjak za popravljanje računala, tableta, mobitela i sličnih uređaja, i ne bi bio problem nazvati ga i navratiti do njega da vidi o čemu se radi, ali je ta mogućnost otpadala jer je znao da Borna leži u bolnici nakon operacije slijepog crijeva.

Sjetio se maminog starog laptopa koji je držala u jednoj ladici ormara u spavaćoj sobi. Vrlo rijetko ga je koristila i svaki put bi govorila kako je užasno spor i kako bi ga najradije bacila ili nekome poklonila, ali da na njemu ima mnogo slika koje bi prethodno trebala pregledati i izbrisati ili presnimiti. Provjerio je mamin punjač, bio je sasvim drukčiji od njegovog. Zatim je pokušao upaliti mamin laptop.
„Ne radi.“
Onda ga je spojio na punjač.
„Ej, radi“, razveselio se. „Ali, sranje, traži lozinku.“
'E mama trebam tvoj laptop za faks jer moj ne radi. Koja ti je lozinka?' napisao je mami WhatsApp poruku.
Sjetio se kako Borna često posprdno komentira da većina ljudi za lozinke i PIN-ove koristi imena i datume rođenja svojih ukućana, rodbine ili kućnih ljubimaca. Ipak nije htio isprobavati i čekao je mamin odgovor. Nakon petnaestak minuta neprestanog provjeravanja na svom mobitelu, dvije plave kvačice su mu pokazivale da je mama vidjela njegovu poruku.
„Seenala me, ali zašto mi ne odgovara?“
Nakon još pola sata čekanja na mamin odgovor, odlučio je pokušati neke, po Borninom mišljenju, uobičajene lozinke. Uspio se prijaviti već s trećom: Luka1205.
„Predobro“, smijao se.

Na ekranu prepunom ikonica čitao je nazive raznih foldera i datoteka.
„Tko bi se tu snašao.“
Kliktao je mišem nasumično po njima. Otvarali su se dokumenti liječničkog sadržaja, dopisi prema komunalnim službama, kuhinjski recepti te razne slike s tortama i kolačima, s obiteljskih izleta, proslava i godišnjih odmora. Nije mu to bilo čudno jer je mama bila strastveni hobi slastičar i fotograf. Kad je naišao na jednu sliku, zamislio se.
„Mama kad je bila mlada.. fora... a tko je taj lik do nje?“
Gledao je neko vrijeme u sliku. Kliknuo je na iduću sliku u folderu.
„Opet oni.“
Tako i na trećoj, četvrtoj i petoj slici koju je otvorio. Mama Darija u mladim danima s nepoznatim mladim muškarcem. Sudeći po njihovoj ljetnoj odjeći i borovima u pozadini, zaključio je da su nastale nekog davnog ljeta na moru. Zatim je krenuo sa seminarskim radom. Dok je pisao, nekoliko puta se vraćao na te slike.
„Čudno...“, pomislio je.
Oko ponoći prestao je s radom zaključivši da je mamin laptop užasno spor. Pronašao je na internetu da će CompuShop u susjednom trgovačkom centru sutradan imati radnu nedjelju. Odlučio im je odmah ujutro odnijeti svoj laptop i punjač na provjeru.

Sutra ujutro u devet sati stajao je ispred CompuShopa. Kad je ušao, prodavačica je ubrzo utvrdila da je punjač pokvaren te je kupio drugi, zamjenski, i vratio se kući. Upalio je mamin i svoj laptop kako bi pomoću sticka prebacio sinoćnji rad. Kad je završio presnimavanje, opet je otvarao mamine slike u mladim danima s nepoznatim muškarcem i zamišljeno ih proučavao. Zatim je otvorio još jednu sliku.
„Jebote, to je isti lik, ali sad je stariji. Mora da se prije skoro slikao. Tipična selfie poza pred ogledalom. Čudno... da mama nema ljubavnika... ma ne znam... iako... i Bornina mama je upoznala nekog lika na netu... sad lik čak živi s njima... ona je isto doktorica... ali opet... ne mogu si zamisliti da mama...“
Uzeo je mobitel i slikao nekoliko slika s maminog laptopa, zatim je ugasio njen laptop i spremio ga natrag tamo otkud ga je uzeo. Neko je vrijeme gledao u prazno i razmišljao, prije nego što je nastavio s pisanjem seminarskog rada.

Kad su se Darija i tata Zlatko navečer vratili s puta, Darija, inače komunikativna osoba, bila je upadno suzdržana na riječima.
„Bok, Luka, stigli smo. Sve u redu kod tebe?“ pitala je samo.
„Bok, mama, bok, tata. Da, sve je okej.“
„Bok, Luka“, uzvratio je Zlatko i lupio ga nježno po ramenu.
Darija bi ga nakon svakog povratka s putovanja ispitivala što je radio, što je jeo, kad je ustao, je li bio navečer vani s nekim i tako dalje, pa bi on na sva ta pitanja odgovorio s nekoliko kratkih rečenica. Njenu neobičnu šutljivost si je objašnjavao njenom bojazni da bi razgovor mogao završiti na temi zašto mu nije dala lozinku.
„Ili sumnja da sam se uspio nekako logirati i pronašao slike“, pomislio je.
A sa Zlatkom je imao praktičan dogovor: Dok je sve u redu, nisu potrebni detaljni izvještaji, niti će ga Zlatko ispitivati. A ako je neki problem, otvoreno će mu reći. Dok su sjedili za kuhinjskim stolom i jeli ćevape iz dostave, Zlatku je bila čudna tišina za stolom.
„Dobro, zašto svi šute kao da smo na obdukciji?“ pitao je Zlatko.
„Glumimo mrtvace“, odgovorila je Darija.

Narednih dana su Darijine smjene u bolnici i Lukina predavanja na fakultetu i druge aktivnosti bile tako posložene da su se jedva viđali. I kad bi Luka sreo Dariju, činilo mu se da ga izbjegava. Razgovor bi im se sveo na svega nekoliko riječi.
„Jesi li primijetio da je mama tako šutljiva zadnjih nekoliko dana?“ pitao je Zlatko Luku jedne večeri dok je Darija bila na poslu.
„Pojma nemam...“
Nipošto nije želio spomenuti mamin laptop kao mogući razlog. Bilo ga je strah u kojem bi smjeru Zlatkova pitanja mogla krenuti. Lako je moguće, pomislio je, da Zlatko nema pojma o svim sadržajima na njezinom laptopu.
„Pa kako nemaš pojma? Znaš da inače voli pričati.“
„Da... malo je povučenija... ne znam zašto...“
U petak se Luka i Darija opće nisu vidjeli, ali mu je poslijepodne poslala poruku.
'Sutra bih išla kod bake u Moslavinu. Bilo bi lijepo ako bi pošao sa mnom.'
Provesti dan kod bake na selu značilo je sjediti cijeli dan u njezinoj velikoj kuhinji, pregrijanoj od vatre u peći, i opirati se njezinim nagovaranjima da uzme još juhe s domaćim rezancima, još piletine, još krumpira, još komad kolača.
'Može, kad bi krenuli?' uzvratio je porukom nakon kratkog razmišljanja.
Nije dugo bio kod bake, pa je zaključio da bi ipak bio red da je opet jedanput posjeti. Osim toga, nadao se da će biti prilike da mamu nekako upita za slike, makar uopće nije znao kako otpočeti takav razgovor. Nadao se još više da će mama sama od sebe propričati. Zapravo, imao je neki osjećaj da ga je pozvala jer mu ima nešto za reći.
„Ali možda mi samo mašta previše radi“, pomislio je.
'Oko 8.'
'Okej.'

U subotu ujutro gradski promet je bio još rijedak i brzo su stigli do autoceste. Dok su se vozili, Luka je razmišljao bi li mamu pitao za slike ili ona možda razmišlja kako otpočeti neki razgovor. Bacio je pogled na ploču s instrumentima.
„Mama.“
„Da?“
„Mama, kazaljka od benzina ti je na rezervi.“
„Ah, da, stvarno.“
„Trebali bismo stati na sljedećoj pumpi.“
„Da.“
Nije mu djelovala kao da je zabrinjava skoro prazan rezervoar. Vozila je lijevom trakom sa sto na sat, dok je on nestrpljivo iščekivao prometni znak za sljedeću benzinsku pumpu.
„Evo, pumpa za jedan kilometar“, rekao je.
„Što?“
„Pumpa za jedan kilometar i vozi desnom trakom, mama, netko će se nabiti u nas.“
„Ma, imamo goriva za trideset kilometara, ako ne i više.“
„Mama, molim te, zaustavi se na pumpi. Već smo jedanput na moru ostali bez benzina. Sjećaš li se?“
„Da, da, dobro, ne paničari. Stat ću na pumpi i natočiti“, uzdahnula je.
U tom trenutku upalila se mala žuta lampica, upozorenje da se gorivo približava kraju. Prestrojila se bez davanja žmigavca u desnu traku.
„Ajde, Luka, natoči ti, molim te“, rekla je kad su se zaustavili na benzinskoj pumpi ispred aparata za točenje.
Zakolutao je očima.
„Daaa, znam što sad misliš, preglupa sam za to, u redu, eto jesam“, nasmijala se.
„Dobro, idem“, nasmijao se i on.
„Ako hoćeš daj mi karticu da odem platiti kad sam već na nogama“, rekao je kad je natočio pun rezervoar benzina.
„Neka, neka, ja ću, slobodno se vrati u auto.“
„Okej.“
Otišla je u prodajni prostor platiti benzin, vratila se, zavezala pojas, upalila motor i htjela krenuti.
„Imamo li nešto za piti?“ pitao je.
„Da, vodu sam nam ponijela. U torbi na stražnjem sjedalu.“
„Joj ne, idem si onda nešto drugo kupiti.“
„Voda je najzdravija, bolja od ikakvih cola ili energetskih napitaka.“
„Da, da, idem ja ipak.“
Izišao je iz auta i otišao u prodajni prostor. Nakon nekoliko minuta, vratio se s bocom cole.
„Jesi?“ pitala je.
„Mhmm.“

U nastavku vožnje oboje su šutjeli sve dok Luka nije uzeo svoj mobitel i pokazao Dariji sliku s njom i nepoznatim muškarcem.
„Mama, tko ti je taj lik?“
Pogledala je na tren u ekran mobitela i zatim nastavila gledati ravno na cestu.
„Tko ti je odobrio da uzmeš moj laptop i kako si se uopće uspio prijaviti?“ pitala je ljutito.
„Mama, slao sam ti poruku, a ti nisi odgovorila. Trebao mi je za seminarski rad. A lozinka ti je fakat jednostavna. Ali moj laptop sad opet radi, kupio sam novi punjač.“
„I špijuniraš po mojim slikama?“
„Mama, tražio sam Word. Na sliku sam naletio slučajno.“
„Luka, molim te, ne pokušavaj me praviti budalom.“
„Okej, mama, sorry, priznajem, bio sam jednostavno malo znatiželjan.“
„Dobro...,“ uzdahnula je, „kako god... a taj čovjek... pa to je slika od prije dvadeset godina... upoznala sam ga jedne večeri u Crikvenici... niti znam tko je niti sam ga poslije ikad više vidjela. Sad zadovoljan? I slobodno izbriši tu sliku s mobitela.“
Ostatak vožnje proveli su bez ijedne riječi.

Dok su sjedili kod bake prozborili su uzajamno nekoliko kratkih rečenica, tek toliko da baka ne bi posumnjala da su posvađani i počela ih oboje ispitivati. Ali čim su sjeli u auto za povratak, opet je nastala tišina, sve dok Luka negdje na pola puta nije progovorio.
„Mama, nešto mi nije jasno s tim likom sa slike.“
„Što ti nije jasno? Sve sam ti rekla.“
„Na tvom laptopu sam vidio i sliku tog lika iz sadašnjeg vremena.“
Darija mu je bacila kratki pogled.
„I? Luka, to se tebe ne tiče.“
„Zašto nisi htjela da stanemo na onoj pumpi? Zašto nisi htjela da si odem po colu? Mama, unutra za pultom je bio taj lik. Jesi li znala da on tamo radi?“
Šutjela je i gledala ispred sebe.
„Mama, pitao sam te nešto.“
Nije odgovorila. Kad su uskoro prošli kraj znaka koji je najavljivao parkiralište za petsto metara, dala je desni žmigavac. Pogledao ju je pitajući se što li smjera. Prestrojila se u traku za usporavanje i zaustavila se na parkiralištu.

Darija je gledala u vjetrobransko staklo i udahnula duboko. Luka ju je promatrao očekujući odgovor.
„Ne znam uopće kako da otpočnem“, rekla je. „Je li te taj čovjek vidio kad si bio u pumpi?“
„Mislim da ne. Bio je na drugoj blagajni i pokazivao nekom dedi kako se koristi POS. Je li nešto gadno?“
„Ma... nije... zapravo nije... ali tebi će biti veliko iznenađenje...“
„To da imaš ljubavnika?“
„Ne... u pitanju je nešto drugo... već sam nekoliko puta razmišljala kako da ti kažem...“
„Daj, pričaj jednostavno.“
Još je jedanput duboko udahnula.
„Prije nekoliko tjedana, kad sam išla u Moslavinu, slučajno sam vidjela da taj čovjek radi na onoj pumpi. Mora da je kroz izlog primijetio kako ne znam natočiti benzin, pa je izišao van da mi pomogne. Tad smo se prepoznali i popričali. Morali smo ubrzo prekinuti jer su drugi auti već čekali u koloni.“
„I jutros si ga vidjela na pumpi kad si plaćala benzin.“
„Da, ali me jutros nije primijetio. Isto kao ni tebe. Uglavnom, tad mi je predložio da razmijenimo brojeve mobitela za neki kavu. Nekako me na brzinu obrlatio, nisam ni sama bila sigurna je li to bilo dobro.“
„Pa ti poslao svoju novu sliku?“
„Da.“
„A tko ti je on?“
„Kao što sam ti već rekla, upoznala sam ga prije dvadeset godina jedne večeri u Crikvenici. Bila sam tih dana sa svojim curama tamo. Sjedile smo navečer na plaži i pile vino i pojavili su se neki dečki, jedan od njih bio je on. Svi smo pričali, pili i smijali se. I nekako smo se tijekom večeri odvojili od grupe i završili u njegovoj hotelskoj sobi... I tako... eto...“
„Kužim, poseksali ste se.“
„Tad sam već hodala sa Zlatkom. Imaš li cigaretu?“ pitala je i pogledala ga napokon.
„Cigaretu?“
„Ne pravi se, znam da pušiš.“
Izvadio je cigarete i upaljač iz jakne i dao ih joj. Oboje su si zapalili.
„Samo otvori prozor i tresi pepeo van. Ako Zlatko osjeti dim, prigovarat će“, rekla je.
Osjećao se čudno. Činilo mu se da ne sjedi kao sin pored mame od koje je inače skrivao pušenje, nego da sjede dvoje odraslih ljudi koji rješavaju neku ozbiljnu situaciju. Iako nije bio sasvim siguran o kojoj situaciji se radi, osjećao se nekako dobro.
„Otkad ti pušiš?“ pitao ju je.
„Pa, ono, ponekad.“
„Jesi li svjesna da sam mu sličan?“
„U nekom trenutku sam shvatila da sam trudna. Dok sam se dvojila što da učinim već je bilo kasno za pobačaj. Kako ionako nisam znala tko je bio čovjek s mora, zaključila je da nema smisla pretpostaviti da bi on mogao biti otac i da je za Zlatka i za mene bolje da Zlatko bude otac. I tako sam rekla Zlatku da sam trudna. Oboje smo se veselili i uskoro smo se vjenčali.“
„Taj lik mi je otac, ili?“
„Kad sam ga srela na pumpi, nešto mi nije dalo mira. Činilo mi se da napokon moram znati istinu, kakva god bila.“
„I?“
„Dala sam napraviti test s tvojom i Zlatkovom slinom.“
„E, ovo nije normalno.“
„Pa da, čovjek svugdje ostavi svoju slinu. Na suđu, priboru za jelo, četkici za zube.“
Gledao ju je s velikim očima punim iščekivanja. Oklijevala je nekoliko trenutaka i uzdahnula.
„Zlatko ti nije otac.“
Luka je ispustio neke čudne zvukove, nešto između usiljenog smijeha i dahtanja.
„Taj lik uopće ne zna da ja postojim, ili?“ pitao je.
„Ne.“
„Zašto nisi već ranije radila taj test?“
„Mrzi me, ako želiš, neću ti zamjeriti. Svjesna sam da je potpuno glupa situacija. Sve te godine sam sebi u glavi isključila mogućnosti da ti je taj drugi čovjek otac.“
„A zašto si ga onda sad radila?“
„Velim ti, kad sam ga ponovo srela, nešto mi nije dalo mira. Možda ta vaša sličnost koje sam postala odjedanput svjesna.“
„E, koje sranje... s dvadeset doznaš da ti otac nije otac...“, počeo se smijati.
„Da... evo... ne znam u ovom trenutku što bih ti još rekla, mislim da sad sve znaš. Ja sam tu za razgovor kad god poželiš. Mislim, sigurno ćemo još razgovarati o tome. Ako želiš možemo potražiti stručnu pomoć, poznajem jednog dobrog psihologa....“
„E, jesi normalna, nisam bolestan samo zato što mi tata nije tata“, upao joj je u riječ.
„To je bio sam prijedlog. A što se tiče Zlatka, ja mu ne bih ništa pričala.“
„Pa ne, nisam ni mislio.“
„Dobro. Idem voziti, hm?“
„Vozi... da...“

„Hoćeš cole?“ pitao je.
„Ne, hvala.“
To je bila jedina njihova komunikacija tijekom ostatka vožnje. Koliko god Luka nije znao kako se nositi sa svim što je upravo doznao, dojam da je konačno sve razotkriveno stvarao mu je neko olakšanje. Pio je colu i pokoji put je pogledao Dariju i tahometar. Djelovala mu je opuštenije i kazaljka je pokazivala čak sto dvadeset. Kao da su se prešutno dogovorili, kod kuće su te večeri komunicirali kao uobičajeno.

Bilo je već prijepodne kad je Luka ustao i izišao iz svoje sobe. Zlatko je bio na svom nedjeljnom tenisu, Darija je u kuhinji pripremala ručak, Luka je hodao po stanu i svako malo iz hodnika zavirivao u kuhinju.
„Jutro, kako si spavao?“ pitala ga je.
„Jutro...“
„Ustajao si noćas, čula sam te.“
„Razmišljao sam.“
„Dođi.“
Luka je ušao u kuhinju.
„Došao sam.“
„Evo, sjedni tu, guli krumpire i pričaj. Slušam te. Ja ću nam skuhati kavu.“
Sjeo je za kuhinjski stol. Stavila je zdjelu s krumpirima ispred njega i dala mu nož u ruku. Krenuo je guliti krumpire.
„Znaš, mama, zaključio sam da ste mi sasvim okej roditelji i da me taj lik ne zanima... općenito to smatram.... mislim... ne kažem to zbog tog lika... nego ono...“
Nasmiješila se, vidjelo se da je sretna.
„Ne znam možeš li se uopće zamisliti koliko mi to znači, veliki moj.“
Zagrlila ga je.
„Mama, daviš me.“
„Oprosti“, odgovorila je i pustila ga iz zagrljaja. „Ja ga ne mislim viđati. Izbrisat ću sve slike i njegov broj. Bit ćemo ista obitelj kao do sada. I molim te, još jedanput, ni jednu riječ o tome Zlatku. Njemu bi se svijet srušio.“
„Neću, mama, bez brige.“
„Kad kava bude gotova idemo na balkon jednu zapaliti.“
„Može.“