Neočekivani suputnik

Bila je zimska večer i još nije bilo kasno, ali dani su bili kratki i već je bio debeli mrak. Melita se vraćala iz teretane i namjeravala je usput još preuzeti pošiljku iz paketomata u jednom od malih naselja kroz koja je prolazila. Njen uobičajeni paketomat se zapravo nalazio svega desetak metara od njene zgrade, ali pošiljka je taj put bila preusmjerena. Svaki put kad bi se vozila natrag po mraku kroz ta slabo osvijetljena naselja, bez žive osobe na ulici, a naročito dok se vozila kroz šumu između naselja, zamišljala je kako bi joj baš tada mogao automobil otkazati, mada je bio u dobrom stanju. Jedino pokvareno na njemu bila je jedna od dviju žarulja koje osvjetljavaju stražnju registarsku pločicu.
„Gluposti, gledam previše serija na televiziji“, pomislila bi onda svaki put i pojačala radio.
Zaustavila se na maloj šljunčanoj površini pokraj paketomata, koji se nalazio nekoliko metara udaljeno od poštanskog ureda. Pored pošte nalazili su se minimarket veličine jedne garaže, koš za smeće i nadstrešnica autobusnog stajališta. Ta površina predstavljala je nešto poput mjesnog trga. U marketu je bio mrak, ali u prozoru pošte vidjelo se svjetlo.
„Dobro, ima znači nekoga u blizini.“
Ostavila je motor upaljen. Izišla je iz auta i pažljivo se osvrnula oko sebe. To joj je bio prvi put da je zakoračila u jednom od tih naselja, pa je osjećaj nelagode bio tim veći. Tri stare ulične lampe na drvenim stupovima osvjetljavale su cestu i nekoliko okolnih kuća. Ona četvrta, koja je trebala osvjetljavati površinu oko poštanskog ureda, nije radila.
„Da tu moram živjeti, mislim da bih samo po danu izlazila iz kuće.“
Pokupila je pošiljku i vratila se u auto.

Sekundu kasnije otvorila su se stražnja, desna vrata. Melita se trgnula i okrenula prema otraga. Muškarac u debeloj zimskoj jakni, s fantomkom na glavi, sjeo je na sredinu stražnjeg sjedala, zalupio vrata i uperio pištolj prema njoj.
„Isuse Kriste, tko ste Vi?“ pitala je zaprepašteno.
„Molim Vas, budite mirni i vozite prema gradu“, odgovorio je tiho.
„Što želite od mene?“
„Budite tihi i vozite jednostavno“, dodao je tihim, ali oštrim glasom.
Gledala ga je, bila je ukočena od straha.
„I dajte mi svoj mobitel“, rekao je.
„Dobro... dobro...“, zamucala je i dala mu mobitel. „Nemojte mi ništa učiniti, molim Vas. Nemam novca sa sobom.“
„Vozite!“ rekao je malo glasnije.
Okrenula se prema naprijed i pokrenula automobil.
„Ne želim Vaš novac, neću Vam nauditi, samo vozite. Reći ću Vam gdje ćemo stati. Mobitel ću Vam vratiti.“

Krenula je. Osjetila je kako joj se dlanovi znoje. Čvrsto je držala volan. Nekoliko puta je pogledala u retrovizor, ali u mraku je vidjela samo tamne obrise fantomke. Bacila je kratki pogled prema otraga između svog i suvozačkog sjedala. Nije više vidjela pištolj. Razmišljala je da se zaustavi u idućem naselju ili u šumi i da pobjegne.
„Ne, primijetio bi da kočim i neko sranje bi nastalo“, zaključila je.
Kad su nakon prolaza kroz iduće polumračno naselje s jedva desetak kuća opet ušli u šumu, muškarac je počeo glasno disati i dahtati. Kao da mu nedostaje zraka, kao da se guši. Fantomka, koja nije imala otvore za usta i nos, još više mu je otežavala disanje. Melita je kratko pogledala prema otraga.
„Jeste dobro, trebate li pomoć?“ pitala je prestrašeno.
Nije ništa odgovorio. Brzinski je svukao fantomku s glave, izvadio inhalatorsku pumpicu iz džepa jakne, prislonio je na usta, pritisnuo spremnik pumpice i duboko udahnuo. Još je jedanput kratko pogledala prema otraga.
„Da se zaustavim?“
Ispustio je jedan čudan zvuk i dao znak rukom iz čega je zaključila da ne želi da se zaustavi.
„Sad sam mu vidjela lice“, pomislila je.
Čula je zvuk drugog potiska iz pumpice. Ali nije više bilo zvukova gušenja. Po treći put se kratko okrenula prema njemu.
„Astma“, rekao je.
„Shvatila sam.“
„Sad mi vidite lice. Ali imao sam dvije opcije: Ili se ugušiti ili se razotkriti.“
„Da...“, uzdahnula je.
Pitala se gdje li mu je pištolj.
„Neću Vas pitati hoćete li me prijaviti policiji jer bi to bilo glupo pitanje.“
„Da... Tko god da ste i što god da ste radili u pošti, samo se nadam da će ova vožnja što prije završiti.“
„Hoće. Sad kad uđemo u Vitkovec, ostavit ćete me na autobusnoj stanici. Nitko nije ozlijeđen.“
„Da...“, uzdahnula je ponovo.
Kad su stigli, Melita se zaustavila i okrenula se prema njemu. Gledali su se na trenutak bez riječi.
„Znam da zvuči potpuno idiotski, ali hvala Vam što ste me povezli. I oprostite.“
„Da...“, zakolutala je očima.
„Evo Vam mobitel natrag.“
Uzeo je fantomku, izišao iz auta i nestao u mračnoj sporednoj ulici koja je vodila prema željezničkom kolodvoru. Pratila ga je pogledom sve dok se nije izgubio u daljini i mraku. Čudila se da ne nosi nikakvu torbu ili ruksak jer je tako poznavala pljačkaše iz filmova. Zapalila je cigaretu.
„Jebote... što je ovo bilo... tip je vjerojatno pobrao novac iz pošte... a možda i nije... ali nekakav je čudan... kao da nije pravi kriminalac... i astma ga muči... kao i mog tatu... nadam se da u pošti stvarno nitko nije ozlijeđen... možda da se vratim do pošte i da vidim...“
Policijski automobil s upaljenim plavim rotacijskim svjetlima projurio je u suprotnom smjeru. Razmišljala je nekoliko trenutaka i povukla još dva-tri dima. Zaključila je da neće imati mira dok se stvarno ne uvjeri da nije nitko stradao. Ugasila je ostatak cigarete u pepeljari i krenula voziti.

Ispred pošte stajalo je policijsko vozilo. Ugasila je motor, izišla iz automobila i krenula prema ulazu u poštu. Kad je pokušala ući, policajac, koji je stajao s unutarnje strane ulaza, zaustavio ju je.
„Gospođo, ne možete unutra.“
„Ah, nešto se dogodilo?“
„Da, ali, molim Vas, idite sada.“
„Pljačka?“
„Gospođo, molim Vas.“
„Je li netko stradao?“
„Nije, gospođo, ali ne tiče Vas se. Idite sada.“
„Dobro, dobro, oprostite“, rekla je i vratila se u svoj auto.

Kad se konačno vratila kući, bacila je torbu od teretane na pod, natočila si času vina i sjela za kuhinjski stol. Pitala se je li trebala prijaviti policiji svoj susret s pljačkašem i da bi ga čak prepoznala.
„Ma, bolje ne... ne tiče me se... bitno je da nije nikoga ozlijedio...tko zna što ga je natjeralo na taj čin... Da ovo ispričam sestri, rekla bi da fantaziram ili da sam tipična socijalna radnica koja sve pokušava opravdati... Melita, ti uvijek imaš neku svoju logiku... Da, Nataša, zato si ti sutkinja jer vidiš samo ono loše... Ne, seka, ja vidim zakon... Idem jesti, gladna sam.“
Sutradan je na lokalnom portalu naišla na vijesti da je opljačkan poštanski ured u Oborniku Gornjem.
„'Alarmni uređaj i kamera već tjednima ne rade', izjavila je zaposlenica pošte koju je razbojnik pištoljem prisilio da mu da novac. Moguće da je razbojnik to znao... “

Tog jutra Melita je završila jedan od onih mučnih razgovora s roditeljima koji se nalaze u postupku razvoda i koji se nikako ne mogu dogovoriti s kime će ubuduće živjeti njihova maloljetna djeca. Vikali su i vrijeđali su se. Uspjela ih je tek smiriti prijetnjom da će pozvati policiju.
„Da imam djece, ne bi voljela ovako nešto prolaziti“, pomislila je kad su otišli.
Primila je mobitel i surfala vijesti.
„Od ponedjeljka zatvorena Prigorska magistrala... A shit, kako ću ja na posao... Opljačkan bankomat na tržnici, policija traži svjedoke... Da to nije onaj isti... U privatnoj klinici 'Novi pogled' po prvi put obavljen najsloženiji zahvat na djetetu... Od utorka skuplje gorivo za dvadeset centi. Krizna žarišta u svijetu promijenila su energetsku situaciju... ma divno, još će litra doći na dva eura... Zamaskirani muškarac oteo starici ručnu torbu... Joj, gadi mi se od svega... “
Nakon događaja s poštom nije više bila u teretani. Umišljala si je da bi joj se isti muškarac usred vožnje kroz šumu mogao pojaviti u autu. Tog dana je ipak odlučila prekinuti s tim bedastoćama u glavi i predvečer otići na trening. Jedva je čekala da dani opet budu duži da se ne vozi tim putem po mraku. Otišla se iz ureda malo ranije nego inače.
„Brzo kući po torbu, pa u 'gym', da se barem u jednom smjeru vozim dok je još dan.“

Stanovala je na trećem katu. Kad se popela na polukat između drugog i trećeg kata, zabezeknula se i naglo se zaustavila.
„Dobar dan“, tiho je rekao muškarac koji je sjedio na podu pored vrata njezinog stana.
„Pa Vi niste normalni. Što želite od mene?“
Muškarac je ustao. Odmjerila ga je. Uopće joj nije sličio na kriminalca, nego više na dobroćudnog odgajatelja u dječjem vrtiću ili naivnog kolegu s posla koji strankama vjeruje svaku dobro insceniranu, srcedrapajuću životnu priču.
„Zahvaliti Vam se... možda i objasniti... opravdati... ni sam nisam siguran...“
„Kako ste me pronašli?“
„I to mogu objasniti.“
Popela se zadnjim stepenicama do stana.
„Iskreno, ne znam što bih s Vama. A i žurim.“
„Smijem li Vas pozvati na kratku kavu? Vjerujem da Vam je ovo čudno, ali meni bi bilo vrlo važno da Vam objasnim neke stvari.“
„Dobro, ali samo kratko. Idemo. Odmah vani iza ugla je kafić.“
„Znam, vidio sam.“

Sjeli su za stol. Gledali su se. Zapalila je cigaretu. Nakon što im je konobar donio kave krenuli su tiho pričati.
„Slušam Vas“, rekla je.
„Niste me prijavili policiji, pretpostavljam.“
„Nisam.“
„Ja sam bivši policajac, zato mi nije bilo teško pronaći Vas po registraciji.“
„Kad i kako ste uspjeli pročitati brojeve? Meni jedna žarulja za tablicu ne radi.“
„Policajac sam i imam dobro oko. I pištolj je bio lažni“, nasmiješio se.
„Ma krasno... I dalje?“
„Radio sam u temeljnoj policiji. Onda je krenula astma, sve češće i češće. Smatrali su da više ne mogu obavljati svoj posao i ponudili mi da radim u uredu. Ali ja nisam čovjek za ured, ja moram biti vani. Naljutio sam se, bilo je i svađe. Dao sam otkaz. To je bilo glupo, danas sam svjestan toga. Sad radim kao čuvar u jednom trgovačkom centru. Plaća nikakva.“
„U redu, a kakve veze to ima s poštom?“
„U to vrijeme, kad sam napustio policiju, imao sam i razvod. Supruga je ostavila mene s djetetom i otišla u Njemačku za nekim bauštelcem. Potrošio sam puno novaca na razvod, naplaćao sam se odvjetnikâ, sudskih pristojbi i čega svega nisam. Na kraju sam joj morao isplatiti protuvrijednost od pola naše kuće. Nije to ne znam kakva kuća niti lokacija, ali ipak. Praktički sam ostao bez novaca.“
„Dobro, vjerujem da Vam se cijeli život izokrenuo, ali kakve veze to ima s poštom?“
„Morao sam hitno doći do novaca, nisam imao drugog izbora. Banka mi nije htjela dati kredit jer ne ispunjavam uvjete. Dok sam bio u policiji, činilo mi se da imam širok krug prijatelja. Kad sam ih molio da mi posude novac, svi su imali neki izgovor. Očito sam im bio zanimljiv samo dok sam bio policajac.“
„Sve je to možda ružno, ali recite konačno zašto Vam je trebao novac?“
„Za djetetovu operaciju očiju“, uzdahnuo je. „Ne znam hoćete li to razumjeti... imate li djece...?“
„Baš sam danas čitala na netu da je u 'Novom pogledu' po prvi put obavljen nekakav najsloženiji zahvat na djetetu. Navodno je sve dobro proteklo.“
„Da, to je to. I za koji dan Mia ide van. Možda si ne možete zamisliti moju sreću.“
„Jeste li probali preko HZZO-a?“
„Niti jedna državna bolnica u Hrvatskoj ne radi tu operaciju na djeci. Jedino ti privatni su bili spremni to obaviti. Naravno, morao sam potpisati da sam svjestan rizika. I ništa na rate, plaćanje odjedanput. A HZZO nije htio preuzeti troškove. Za pola godine ili godinu bih se možda financijski stabilizirao i dobio kredit, ali nismo imali vremena čekati. Mia već godinama ima problema s očima, ali joj se zadnjih tjedana naglo pogoršalo. Liječnici su rekli da će za nekoliko tjedana vjerojatno oslijepiti, ako se ne operira.“
„Ne znam što bih Vam rekla. I sami znate da ste počinili kazneno djelo. Ali nije na meni da sudim, tim više što nemam djece. Iskreno, ne znam što bih ja učinila u takvim okolnostima. Na netu piše da kamera i alarm ne rade. To ste znali?“
„Živim tamo.“
„Ništa... hvala na kavi... ja bih išla sad.“
„Rado bih Vas pozvao na večeru jedan dan.“
„Krasna zamisao. Hrvatska pošta časti.“
„Ne, to mogu i sam platiti“, smješkao se.
Izvadio je papirić i kemijsku olovku iz jakne i napisao svoj broj mobitela.
„Moj broj, ako se odlučite.“
„Kako znate da neću s tim brojem otići na policiju?“
„Vjerujem Vam.“
Uzela je papirić, ustala i otišla. Na izlazu iz kafića okrenula se kratko za njim. Mahnuo joj je.